JEDAN NAROD, DVA PUTICA

AIM, ZAGREB, 4.5.1996. "Starost dolazi, a ti na nuli, da barem ide staz i socijalno" - u poluglasu kaze Nada iz Pakraca, cija prica je kao i vecina prica preostalih Srba iz zapadne Slavonije, koji ne spajaju kraj s krajem, jer ga nema. Zive bez pomoci drzave, prepusteni prirodnoj koroziji. Nada je ostala s muzem nakon majskog rata, u zelji za boljim i ljepsim zivotom od proslih godina. "Vrijeme ide, a ni makac. Gore je nego prije. Novaca nema, niti pomoci, niti kakvog odnosa, odbacuju nas ko staru krpu". Ocito, sto se ovdasnje vlasti tice, dobro je. Medjutim, opet se uplela strana cizma.

Primjerice, Gailbraith i njegova ambasada, sa poklonom od pedesetak junica, kao zalog obnove i mali poticaj za dalje, zatim svedska ekipa, koja je preko UNOVA (organizacije za rekonstrukciju i obnovu) kupila gnojivo, takodjer UNHCR i Francuzi, koji su podijelili sjeme za bastu, naftu i nesto poljoprivredne tehnike (jednu sadilicu za kukuruz, tanjuracu, kultivator i prskalicu), jer je opljackana nakon "Bljeska" te je ima od Imotskog do Daruvara. Elem, da nije toga, preostali Srbi u Pakracu i okolnim selima glodali bi humanitarne konzerve i koru s drveca, doduse, s utjehom da sve to rade na cistom zraku. Mnogi bi srecu potrazili negdje drugdje, sto bi za tramvaj olaksalo grudi mnogima u vlasti.

Od vojne akcije naovamo nisu dobili nista od drzave, tek racune za struju i televizor, zaostalih u par ratnih godina. Ako pak ne plate, prijeti im se uzimanjem imovine. Takodjer, nitko od Srba nije dobio posao, premda je bilo lijepih obecanja.

"Popisani su radno sposobni ljudi, u dogovoru s vlastima, no kao da nisu, jer do posla je tesko doci, premda ga ima, na primjer u pakrackoj sumariji, gdje traktori stoje, jer nema tko na njima raditi. Isto je u tvornici tekstila i stakla, koje su zaposljavale do 1500 ljudi, a sada jedva 200" - govori Obrad Ivanovic iz Pakraca.

Dodajmo, nije da nema posla, traze se radnici, slobodnih mjesta ima, no za sada, samo za Hrvate, koji tome nisu krivi, vec opca klima u visoj i nizoj vlasti, za koju su Srbi prolazni fenomen. Drugim rijecima, danas su tu, sutra mozda nisu, pa cemu onda truda. Sto bilo, od posla za sada nista. Jedini koji mogu placati racune su penzioneri, novi bogatasi zapadne Slavonije, klasa kapitalista u usponu, drugim rijecima, oni kojima se dive.

Takodjer, osjecaju se zakinutima, jer nemaju pravo na popravak kuca, a iz dzepa iscuri tek koja lipa. "Dali smo zahtjev za procjenu kuca, ali komisije jos nisu dosle. A da znate, dosta je unistenih kuca, jer se palilo nakon "Bljeska". Opet nam pomazu stranci. Onaj UNOV planira popraviti u selu Dragovicu cetiri kuce, a u Pakracu ce ustakliti desetak kuca. Eto, barem nesto"

• govori cika Pero iz sela Japage, zavaljen na traktor, sa sesirom preko nosa i travkom u zubima.

Uz sve to, nije lako ne povjerovati da se etnickim viskom i ovdje i u istocnoj Slavoniji, gdje zivi pedesetak tisuca dusa iz zapadne Slavonije, sto je vecina izbjeglih, zeli sasvim polako, ali sigurno, izbiti iz glave zelja o zajednickom zivotu, po pravu i zakonu, bez rasizma, bez stirkanja krvnih zrnaca. Tko na to ne pristaje, sto god bio, u strpljenju trazi novu vjeru, kaze Slavko Prodanovic iz sela Seovica, par kilometara od Pakraca. "Na ovakav nacin jos samo godinu dana, nema uvjeta za zivot, odbacuju nas" - dodaje Petar Kovacic, takodjer iz Seovice.

Tko ce odustati, takodjer je pitanje vjere - ili u strast o(p)stanka svih na svome, ma sto to znacilo, ili, pak, u princip jednog vodje, jednog naroda i jedne vjere. Opet, mozda dusu grijesim ovim pisanjem, jer moguce je, pak, da se slanjem racuna pokazuje da su ti ljudi zaista gradjani ove drzave, da su, eto, napokon nasi, sto je ruku na ruku, malo cudan nacin. Cudan koliko i udvaranje maljem.

U svakom slucaju, zivot ide dalje, a ljudi mimo ovdasnje vlasti, uz pomoc maste i prijatelja sa strane, stvaraju bolje sutra. Naime, planove o etnickoj cistoci kvari prirodan interes za boljim zivotom. Cinjenica je, sto nekima smeta, da Hrvati u Pakracu i sire zele suradnju sa zajednicom Srba, koja cini napore da ove prostore uredi za normalan zivot, bez politike i straha, cime su obilovali duze vrijeme, i svojom zaslugom. Zajedno shvacaju da bez razvoja ekonomije nema nista. Kako kazu, to je uvjet mira, ali i povratka Srba koji se zele vratiti, sto svi ocekuju, jer ce trebati novih ruku koje hoce kopati i saditi, zeti, brinuti i prodavati. Posebno ako krene nabolje. Problem je sto se mnogi boje lokalne vlasti, posebno Hrvati, sto u nedogled odgadja normalan zivot.

"Tko ne moze preko drzave, trazi drugu mogucnost" - kaze Veljko Dzakula, kojeg smo nasli u polju, u proljetnoj sjetvi.

"Ne zanima nas vlast, davno je to proslo, vec da bude vise zivota. Zelimo dati do znanja da sami mozemo brinuti o sebi. Ako ovdje bude bilo bolje, to ce osjetiti nasi Srbi u istocnoj Slavoniji, pa ce se htjeti vratiti, a to je dobro za sve. Vise cemo raditi, vise cemo imati".

A Hrvati? Hoce li biti dobro za njih? "Bit ce dobro za sve. Dogadjaju se lijepe stvari. Javljaju nam se Hrvati s kojima smo bili u sukobu. Eto, neki dan, kazao mi covjek iz Pakraca, Edo se zove, da je dobro to sto radimo, sto se borimo za zivot, sto sijemo, uzgajamo, sto planiramo, sto vjerujemo u veselije dane. Hoce s nama raditi, to ga zanima, hoce da se ispomazemo, jer nikome ovdje nije lako. I sve to usprkos tome sto su mu ubili majku. Kaze mi, onog tko je ubio moju majku, nema ovdje, vratiti je ne mogu, ali svi zajedno mozemo bolje zivjeti, kao nekad. Taj covjek je shvatio. Sto je bilo, bilo je. Ako cemo stalno misliti o tome ko je koga i kada, ko je prvi ili drugi, sto je uzrok, a sto posljedica, necemo daleko stici. Bit cemo gladni, a ovi lijepi prostori bez ljudi".

U prvo vrijeme ocekivali su od drzave pocetnu pomoc, s kojom mogu dalje. "To se izjalovilo. Ako ove godine lose rodi, ne znam sto cemo, od neceg moramo zivjeti" - govori bracni par Cicvara, Radovan i Jovanka, koji su do 1991. zivjeli u Lipiku. Krajem godine otisli su u Skender Vakuf, jer im je kuca spaljena. Kad su culi da se priprema Daruvarski sporazum, kojim bi "stvari legnule", dosli su 1992. u zapadnu Slavoniju, u selo Japaga. Radovan je neko vrijeme bio u zatvoru u Glini, jer nije htio pusku u ruke, a u pauzi ih zemlja hranila, bas i kao sada. U basti malo povrca, a u dvoristu skakucu kokosi. Ocekuju kukuruz i jecam. Ako ce ga moci prodati, eto prvih novaca. "Znas, ubise nas porezi. Ne znam sto cemo. Trebamo platiti komunalije za proslih par godina, a nemamo. Strah nas je da nam ne uzmu kucu. Da bar sacekaju dogodine, mozda se snadjemo".

Ovo nisu jedine zebnje i strahovi. Na primjer, cika Iliju iz Pakraca muce druge stvari. "Kada bi bar pokazali dobru volju da puste one nase iz zatvora. Dobro bi nam dosli u polju. E, nije to malo brusa, 43 cvjeka, razumijes Drz ih godinu dana, a jos im ne sude. Ako je toliko potrebno da im dokazu krivnju, a jos im nisu dokazali, onda nek' ide sve k vragu".

U medjuvremenu, lijepa rjecica o suzivotu bez ostatka, pod svaku cijenu, nailazi na svoje prve dileme - glad i sigurnost. A cini se, ovdasnja vlast je ravnodusna. Ili bolje reci, izabrala je izmedju pravne i prazne drzave.

ALEN ANIC