TUDjMANOVA POMIRBA HRVATA

AIM, ZAGREB, 28.4.1996. "Otvoreno cu vam reci, nisam se pred jedno 35 godina slagao s Krlezom kada je tvrdio - Tito je najuspjesniji hrvatski politicar do naseg doba. Ali sto sam se vise u zivotu kasnije uvjeravao, sve do dana danasnjeg, kako taj i takav svijet u kojem nam je zivjeti nije sklon samostalnoj Hrvatskoj, sve vise dolazio sam do spoznaje da je dobrim dijelom istina u toj prosudbi". Ovo priznanje Titu, na granici otvorene glorifikacije, nije citat iz spomenara u Brozovoj rodnoj kuci u koji se i dalje upisuju nostalgicni poklonici i tihi postovaoci marsalovog lika i djela.

To je recenica iz nedavnog intervjua hrvatskog predsjednika vecem broju hrvatskih glasila - odreda lojalnih i apologetskih prema vlastima - kojeg je Tudjman dao bez nekog vidljivo podvucenog povoda, ali je zato vrlo pazljivo pripremljen. Intervju je najprije snimljen, pomno pregledan a nakon toga, kako se cuje, i dosniman, i tek onda emitiran u dva udarna vecernja termina Hrvatske televizije. Da se radi o vaznom, pozorno pripremljenom medijskom projektu Predsjednickih dvora, mozda je najiskrenije i najprostodusnije opisao glavni urednik "Vecernjeg lista", koji u ovakvim projektima uvijek ima vaznu promotivnu funkciju. Napisao je nekoliko dana poslije, u redovnoj kolumni, da mu se "odmah ucinilo da ce intervju po politickim efektima biti ravan (Tudjmanovom, op.a) govoru na Prvom opcem saboru HDZ-a, pocetkom 1990. godine". Valja podsjetiti da je na tom stranackom saboru Tudjman izrekao onu vec znamenitu recenicu, zbog koje je HDZ poslije bio okvalificiran kao "stranka opasnih namjera", da je NDH bila ne samo drzava kolaboracije i zlocina, nego i izraz povijesnih teznji hrvatskog naroda.

Ako urednik "Vecernjeg lista" iznosi, sto je vjerojatno, neizreceni ali sredisnji motiv intervjua, onda je ocito da je Tudjman odlucio da u svojoj poznatoj platformi "pomirbe" izmedju ustaske i partizanske Hrvatske izvrsi stanovite prepravke. Ojacat ce ovaj drugi pol u pomirbenom paru, vjerojatno zato - kako procjenjuju neki u opoziciji (Drazen Budisa) - sto ocjenjuje da mu je stranka otklizala previse u desno, a da se u javni zivot uvuklo previse dokaza o ustasko-nostalgicarskoj orijentaciji utjecajnih politickih grupa, vezanih uz vlast ili smjestenih u njoj samoj.

Stoga je u Tudjmanovom intervjuu dobro prosao ne samo Tito, koji je i dosad postedjen najveceg blacenja, nego i cijeli komunisticki pokret u Hrvatskoj, uvijek tesko optuzivan da je utamnicio Hrvatsku u Jugoslaviji i predao je u ruke velikosrpskih hegemonista. Sada je ta optuzba ne samo ublazena, nego i povucena, pa za njih hrvatski sef drzave prvi put kaze da su se "borili za pravo hrvatskog naroda za samoodredjenje, za razbijanje jugoslavenske tamnice naroda revolucionarnim putem". No, za Tudjmana ova neocekivana abolicija nekadasnjih partijskih drugova ima strogo ciljanu namjenu, a to je upozoriti najgorljivije antikomuniste u redovima njegove sadasnje stranke da su njihovi istupi u Saboru i drugdje "nesto sto sprecava ostvarivanje ideje pomirbe". Zato se u intervjuu apostrofiraju neki poznati, ali sada zarko osvjetljeni detalji koji podvlace nacionalnu ukorjenjenost hrvatskih komunista (dobri odnosi s ustaskim robijasima u zatvorima Kraljevine Jugoslavije, hapsenje Punise Racica od strane Vlade Janjica Cape..) i sve to vodi prema sredisnjoj tezi intervjua, bez koje bi naprijed receno ipak tesko bilo shvatljivo, a to je: "da se kosti svakog hrvatskog covjeka koji je zivio za Hrvatsku nadu nadju u hrvatskoj zemlji" (poimenice su spomenuti Tito, Macek, Pavelic i Busic), te da se Jasenovac preuredi u "spomen podrucje svih ratnih zrtava".

Da je intervju i radjen samo zbog ove dvije inicijative, ranije natuknute samo kao ideja a sada blizu sluzbenom stavu, vidjelo se po tome sto su sva drzavna glasila spremno docekala njihovo pojavljivanje. Vec sutradan objavljeni su obimni prilozi s podacima gdje je tko od spomenutih pokopan, kakve su moguce reakcije u tim zemljama, sto o prenosu kostiju misli najbliza rodbina. U slucaju preuredjenja Jasenovca nije iskazan toliki urednicki elan, vjerojatno zato sto je ta ideja vec prije naisla na ostro protivljenje u svijetu, pa je i iz najuzeg vrha americke administracije receno da je to neprihvatljivo (Christopher), dok je iz svjetskih zidovskih krugova cak poruceno gradjanima Hrvatske da zaustave to prekrajanje povijesti "lopatom" dok ne bude "prekasno" (Reich). Iako su mu ovi ostri i sarkasticni prijekori morali biti poznati, Tudjman nije odustao od svoje ideje, stovise u intervjuu ju je toliko opsirno izlozio i obrazlozio da to bas sada slici na njenu zavrsnu elaboraciju. "Jasenovac, kakav je danas, rekao je, za vecinu hrvatskog naroda ne predstavlja mjesto koje bi hrvatski narod mogao prihvatiti, jer su i oni drugi stradali isto tako, ne u manjoj mjeri. Ako zelimo pomirbu, dodao je, ako smo s njom dosli do hrvatske slobode i demokracije, onda upravo moramo i na mjestu Jasenovca, ne da bismo izmijesali kosti zrtava fasizma i komunizma, negoli da bismo upravo utvrdili koliko je ljudi stradalo kao zrtve NDH, fasizma, rasnih zakona, a koliko kao zrtve komunizma, i da bismo iz jama koje imamo prenijeli kosti na to mjesto".

Kao sto se vidi, Tudjman najavljuje masovnu i spektakularnu seobu mrtvih, prema kojoj dosadasnje ekskurzije kostiju (cara Lazara, iskapanje i prijenos mrtvih u srpski "entitet" u BiH), slice na nekrofilsku igrariju nedoraslih amatera. Zbog toga je zidovski intelektualac iz Zagreba Slavko Goldstein vec najavio da ce, ako se ovo ostvari, tuziti Tudjmana sudu zbog skrnavljenja grobalja i spomenika. No, i to je receno prije objavljivanja Tudjmanovog intervjua, sto znaci da ni prijetnje kao ni ostre kritike nisu pokolebale hrvatskog "suverena", stovise svoju ideju branio je argumentima koji su podjednako natrazni i defektni koliko ona sama. Tako je objasnio da preuredjenje Jasenovca ne bi bila njegova izmisljotina, jer je to vec ucinio Franko sa spomenikom u Toledu, te Amerikanci sa zajednickim spomenikom juznjacima i sjevernjacima u Gettysburgu. Koliko god bilo vjerojatno da ce usporedba s Frankom izazvati novu iritaciju, ona je ipak dobro dosla jer se i bez truda prenerazenih kriticara jasno vidi da Tudjman crpi svoje inspiracije iz najopskurnijih licnosti, a spoznaje iz dvojbenih ili potpuno krivih povijesnih cinjenica (pomirenje spanjolskih falangista i republikanaca nije djelo Franka, stovise ono je bilo moguce tek s njegovom smrcu i pobjedom demokracije u toj zemlji).

Sto tjera Tudjmana u ovo vratolomno vracanje u proslost, i da li osim vec poznatih "mesijanskih" motiva kojima je obuzet, postoje i neki drugi, dnevno-politicki razlozi za to? Vec smo spomenuli Budisino misljenje kako on ovim pokusava vratiti izgubljeni balans u svome HDZ-u, a po svemu sudeci isto bi se moglo reci i za zemlju u cjelini. Posljednih sest mjeseci, naime, doslo je do potpunog razlaza izmedju HDZ-a i opozicije, najvise zbog tvrdoglavog odbijanja Tudjmana da prizna pobjedu opozicije na lokalnim izborima u Zagrebu. Opozicija se zbog toga zbila u tabor raznorodnih ali relativno sloznih jedinki, sto stvara veliku nervozu u Predsjednickim dvorima. Slijede izbori (lokalni, zupanijski i na kraju predsjednicki), a HDZ-u je sve jasnije da nema izgleda na uspjeh bez barem jednog koalicijskog partnera. Jos vecu nervozu izaziva psiholoski pritisak da su "svi protiv nas". Zato se opoziciju pokusava denuncirati pred javnoscu kao "neprincipijelnu koaliciju", u kojoj se skupilo sve, "od komunista do fasista". To otkriva strah da je opozicija mozda vec stvorila i paralelni model "pomirdbe", oko koje bi se gradjani mogli radije okupiti nego oko bombasticne, ali kontraproduktivne i potrosene "pomirbe" na kojoj godinama inzistira HDZ.

Ovaj strah je na prvi pogled nepotreban jer, s izuzetkom nekolicine opozicijskih celnika (Tomac), nitko drugi ne inzistira na "pomirbi", cak je ni ne spominje. A mozda bas zbog toga Tudjman i ima razloga da se boji.

MARINKO CULIC