TREBA LI HRVATSKOJ EVROPA

AIM, ZAGREB, 25.4.1996. Jos se samo ceka formalno "da" Vijeca ministara i Hrvatska ce, vjerojatno sredinom svibnja, postati 40. stalna clanica Vijeca Evrope, tako da su izvan te organizacije ostale Bjelorusija, Armenija, SR Jugoslavija i BiH. Tri i pol godine trajalo je hrvatsko nastojanje da udje u ovu najstariju evropsku integraciju, pa iako je ulovljen pretposljednji vlak velikom se diplomatskom pobjedom smatra sto se nije obistinio scenarij po kojem bi Hrvatska bila u istom paketu sa SR Jugoslavijom i BiH kako su to svojedobno prognozirali neki ugledni opozicionari. Neki ce reci kako se nije pokazala tocnim ni tvrdnja da Hrvatska zapravo ne zeli u Evropu. No, da li je to tako i sto zapravo znaci hrvatsko primanje?

Hrvatska je dugo cekala u predvorju, jer su joj stalno nametani novi i novi uvjeti, sve dok predsjednik Tudjman nije izjavio: "Dajte mi spisak zahtjeva i ja cu ga bianko potpisati". I tako je nastao onaj famozni 21 uvjet, kojeg su Tudjman i predsjednik Sabora dr. Vlatko Pavletic potpisali, iako u ponesto redigiranoj varijanti. I iz toga bi se onda mogao izvuci zakljucak kako nisu u pravu oni koji osudjuju hrvatsko vodstvo da samo hini svoju vrucu zelju za Evropom, pogotovo ako se zna da je ministar vanjskih poslova dr. Mate Granic proputovao pola Evrope lobirajuci za prijem. Uz to Tudjman je ulozio mnogo napora da smiri svoje jastrebove i izglasaju zakon o suradnji sa haskim sudom, sto je bio glavni uvjet za prijem. No, to jos uvijek ne znaci da unutar vladajuce stranke, pa i djela vlasti, medju kojima ima i vrlo istaknutih pojedinaca ne prevladava misljenje: pa sto ce nama ta Evropa?

Kako drugacije protumaciti da je samo u mjesec i pol dana od "liste 21" napravljeno toliko faulova nad demokracijom da je i dr. Zarko Domljan, potpredsjednik Sabora i sef hrvatske delegacije u Parlamentarnoj skupstini, do zadnjeg casa bio oprezan u izjavama i upozoravao da je gotovo tek onda kad je stvarno gotovo.

Predsjednik Republike odbio je potvrditi i cetvrtog izabranog gradonacelnika Zagreba Drazena Budisu, i to bez ikakvog obrazlozenja, cvrsto se i dalje drzeci stava kako je HDZ zagrebacki izborni pobjednik jer ima u Skupstini ralativnu vecinu, te da bi "opoziciona situacija" u Zagrebu destabilizira drzavu. Postavljena gradonacelnica Marina Dropulic-Matulovic nije podnijela ostavku iako joj je Skupstina dva puta izglasala nepovjerenje, a vlada je ukinula odluku o donosenju gradskog budzeta iako je sve bilo regularno i po zakonu.

Istodobno, i Vijecu Evrope i domacoj javnosti pokusavaju se zamazati oci s pricom kako ce zagrebacka i slicne krize biti rjesene tako sto ce se donijeti novi zakon o lokalnoj upravi i samoupravi. Domljan, koji misli da su eksperti Vijeca Evrope slijepci, cak je u Strasbourgu tu cinjenicu navodio kao dokaz da Hrvatska postepeno ispunjava 21 uvjet. Tom je prilikom, medjutim, zaboravio reci da po tom novom zakonu, koji je vec prosao prvo saborsko citanje, gradonacelnike i zupane imenuje vlada ili ministar uprave, sto znaci da i od malo samouprave vise nece ostati nista. A Vijece Evrope nije trazilo da se razgranici kompetencija gradonacelnika i zupana iz tih, nego iz sasvim drugih razloga, pa nije slucajno sto je i sada zatrazilo da se prije upucivanja zakona na drugo citanje konzultiraju njegovi eksperti. Najavljuje se i novi izborni zakon, ali opet sa promjenama koje nisu u skladu s primjedbama iz Strasbourga na sadasnji, vec tako da bi se jos poboljsao izborni inzenjering u korist vladajuce stranke. Da vlast nije prihvatila primjedbe o sumnjivoj podlozi na osnovu koje dijaspora bira cak 12 predstavnika u Sabor, govori i podatak da se prema prijedlogu zakona o referendumu predvidja kako bi pravo glasa imala i iseljena Hrvatska.

Sabor je donio izmjene krivicnog zakonika po kojem javni tuzioci (drzavni odvjetnici) mogu sami, uz pismeno dopustenje, pokretati postupke za uvrede i klevetu predsjednika Republike, Sabora, vlade, ustavnog i vrhovnog suda, te o gonjenju onih koji objave drzavnu tajnu, a da pri tom nije donesen zakon o drzavnoj tajni.

A iza takvih zakonskih odredbi stoji ocita namjera discipliniranja novina i novinara. U prilog tome govori i atak na "Novi list" i "Glas Istre" koje se zeli financijski unistiti namecuci im poreze i carine koji nisu zakonski utemeljeni. Predsjednik Tudjman je u intervjuu sto ga je dao prije nekoliko dana jasno dao do znanja tko zapravo stoji iza takve namjere. Isto tako jasno je nakon tog intervjua da je na njegovu intervenciju zagrebacko tuzilastvo podignulo optuznicu protiv glavnog urednika tjednika "Nacional" jer je objavio naslov u kojem se tvrdi da je za nesrecu americkog aviona u kojem je poginuo americki ministar trgovine Brown kriva slaba opremljenost dubrovackog aerodroma. Da vlast nije zadovoljna sa dosad provedenom cistkom u medijima, a racuna se da je od 1991. do danas ostalo oko 400 novinara, pokazuje i primjer "Vjesnika", ciji novi glavni urednik Nenad Ivankovic dijeli otkaze sakom i kapom, pravdajuci to koncepcijskim razlozima. Najvise bure izazvao je otkaz dugogodisnjem saborskom izvjestitelju i doajenu hrvatskog novinarstva Franji Kiseljaku protiv cega je ustalo cetrdesetak kolega, a svoj potpis na peticiju protesta stavio i tajnik kabineta predsjednika Sabora. Da prica bude kompletnija, to jest sto ludja, i predsjednik vlade mr. Zlatko Matesa izjavljuje kako je Kiseljak novinar koji je na najbolji nacin pratio rad vlade, a glavna urednica Hrvatske televizije da ce Kiseljaku ponuditi radno mjesto.

Nadalje, vlada je zabranila provodjenje referenduma u Istri oko izgradnje termoelektrane "Plomin II", cemu se ostro protivi IDS, ali i vecina stanovnistva ovog turistickog poluotoka. Kao jedan od autogolova vlasti navodi se i podatak da je covjek koji je osumnjicen za ratne zlocine dobio priznanje karlovacke zupanijske skupstine, a prije toga i visoko odlikovanje od predsjednika republike.

sto reci na aferu prisluskivanja i dokaze koje je objavio "Nacional", da bi potom dvoje novinara bila privedena na informativni razgovor, a da ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak nicim nije demantirao kako prisluskivanja nema. Taj isti ministar nije demantirao ni da su ugledni seljaci i prvaci HSS-a privodjeni na informativne razgovore nakon protestnog blokiranja granicnih prijelaza.

A kada se sve to ovako stavi na hrpu, pa tome jos dodaju sumnjive okolnosti pod kojima je ubijen bivsi ministar turizma Marcelo Popovic, pa premlacivanje sarajevske grupe "Zabranjeno pusenje" i niz drugih "sitnijih" grijeha, tesko je neupitati se: tko zapravo stoji iza svega? Ne mogu se, naravno, bas svi grijesi staviti na dusu Tudjmanu, iako se zna da on zapravo jedini u Hrvatskoj ima vlast, pa je cak i Zarko Domljan u Strasbourgu izjavio kako je svjestan da je izvrsna vlast postala presamostalna, ali jasno je da hrvatski predsjednik jedno potpisuje a drugo radi. Naime, kako to da mu uspjeva disciplinirati svoje zastupnike oko haskog zakona, ali to i ne pokusava kada se radi o krsenjima elementarnih demokratskih uzusa?

Ocito je da hrvatska politika sada cvrsto sjedi u americkoj stolici, iako ce Tudjman olako preci preko kritike Warrena Christophera na njegovu nebuloznu ideju o Jasenovcu kao spomeniku pomirenja, te da je Evropa u ovom trenutku tek rezervna varijanta. Hrvatska se sve vise eksponira kao americka prekooceanska depadansa, sto ministar obrane Gojko Susak i ne skriva. U intervjuu "Vjesnika" on ce reci: "U Evropi ne postoji nijedna zemlja, bez obzira na to koliko bila dominantna u ovoj regiji, koja bi, kada bi stala na nasu stranu, mogla zastititi nase interese u potpunosti". A da neke stvari do kraja budu jasne potrudio se sam predsjednik Tudjman koji je izjavio kako "je nezapamcen primjer u medjunarodnim odnosiam da pojedini inozemni ministri iznose ideje o okupljanju stranaka zbog rusenja demokratski izabrane vlasti". Dodao je jos da ce o tome "morati javno progovoriti, aki kada za to dodje vrijeme".

Tudjman je o tome govorio kao o nekoj velikoj tajni, a dobro se zna da se zapravo radi o Klausu Kinkelu koji je hrvatske opozicione celnike pozvao da od 6. do 9. svibnja, o trosku jednog instituta, posjete Bonn.

Eto, tako je i Njemacka, kojoj se pjevalo "Danke Deutchland", a Kinkelovom predhodniku Gensheru podignut spomenik, postala neprijatelj. Upravo zato, uz brojne druge opravdane razloge, kao jedan od krucijalnih treba prijem Hrvatske u Vijece Evrope promatrati i kao pokusaj Evrope da je vrati tamo gdje joj je mjesto. Uz to Vijece Evrope ima na raspolaganju dovoljno snage i sredstava da upozori Hrvatsku da clanstvo nije samo priznanje vec i obveza.

GOJKO MARINKOVIC