JEZIK ZA NERAZUMIJEVANJE

AIM Skopje, 25.04.1996

Koliko je politika delikatna disciplina najbolje govori cinjenica da se u toj oblasti, u odredjenim slucajevima, mnogo vise moze zakljuciti ukoliko se nesto nije desilo, nego ako jeste. Jedna od takvih, krajnje indikativnih, situacija bijelezi se ovih dana u makedonsko-bugarskim odnosima. Ministar inostranih poslova Bugarske, Georgi Pirinski bez ustezanja je prihvatio poziv svog kolege Ljubomira Frckovskog da posjeti Skopje, a kad je sve bilo organizovano i kad su novinari upoznati sa programom, posjeta je iznenada otkazana. Mada se ovdje ustezu od oporih kvalifikacija, sve je opasno zamirisalo na diplomatski skandal bez presedana, buduci se, osim uobicajenih makedonsko-bugarskih carki, nije desilo nista sto bi moglo dekurazirati Pirinskog, ukoliko su njegove prethodne motivacije uopste bile iskrene.

Sofijsko ministartstvo za inostrane poslove potrudilo se doduse da nadje opravdanje, ali se ono doima krajnje neuverljivim, stavise naivno smijesnim. Krivci su opet novinari koji su, prema rijecima visokog cinovnika bugarske diplomatije Strahila Cervenkova, "ucestalo antibugarski pisali u makedonskim medijima ne stvarajuci atmosferu za jednu ministarsku posjetu". Za svaki slucaj, razlozi su pojacani tumacenjem da "predlozena formula za rjesavanje problema u odnosima nije konstruktivna". Drugi razlog, ukoliko se to moze tako zvati, znaci ipak otvara mogucnost da se nasluti u kojem grmu lezi zec.

Po svemu sudeci, opet se izmedju buducih odnosa Sofije i Skoplja isprijecio famozni "jezicki problem" u kome je zapravo sintetizirana sva sila isprepletenih istorijskih opterecenja, i barem zasada, nerijesivih protivrjecnosti. Zbog ovoga problema, jos prije dvije godine prekinuti su makedonsko-bugarski kontakti na visokom nivou a pomenuta posjeta Pirinskog Skopju, trebalo je zapravo da reanimira odnose najvisih predstavnika dviju zemalja. Podsecanja radi, negdje u ovo vreme 1994 godine predsednik Kiro Gligorov je, uz nezapamcenu pompu, otisao u Sofiji, izgrlio se sa svojim domacinom Zelevim, govorio pred Dumom, usput mnogo toga ugovorio, ali se kuci vratio praznih ruku. Nije, naime, uspio nagovoriti bugarsku stranu da potpise medjudrzavni ugovor na jezicima koji se zovu "bugarski" i "makedonski", a sam nije pristao na kompromisni prijedlog da se imena jezika presute i nazovu jednostavno - "oficijelni".

Povrsnom poznavaocu prilika na jugu Balkana, ovakvo zatezanje konopca ucinice se, u najmanju ruku, nerazumljivim. Medjutim, za Makedoniju je od najveceg politickog znacaja nagovoriti zvanicnu Sofiju da prizna postojanje njenoga jezika. Ako se ovom prilikom podsjeti na "sporni" problem imena Makedonije u odnosima sa Atinom, onda ce se stvar lakse razumjeti, ali bi neke dalje analogije odvela na pogresan trag. Uglavnom Bugarska je bila prva medju svim drzavama koja je priznala samostalnu Makedoniju i to pod njenim prirodnim, kako ovde kazu ustavnim, imenom. Fakt priznavanja posebnosti, samostalnosti, drzavnog integriteta i suvereniteta makedonske drzave, nije, medjutim, niti u jednom trenutku znacio i priznavanje postojanja istoimenog naroda. Jednostavno, Makedonija je ostala teritorijalna odrednica u okviru koje zive Bugari koji sebe hoce proglasiti Makedoncima. Priznavanje da oni govore vlastiti, dakle makedonski jezik, a ne jedan srbizirani dijalekt bugarskog, bilo bi za zvanicnu Sofiju krunski dokaz autenticnosti ovdasnjeg zivlja.

Prema nekim ovdasnjim razmisljanjima, istocni susjed imajuci na pameti slicne situacije sa dvije korejske ili jos bolje dvije nemacke drzave, iz potaje vreba pravu priliku ili ocekuje rasplet slican drugopomenutoj analogiji. Pitanje jezika, jednako kao i pitanje nacionalnih istorija vjerovatno ce jos dugo opterecivati odnose Sofije i Skoplja. Cinjenica da je vecina znamenitih licnosti makedonske nacionalne istorije, posebno onih sa pocetka ovoga vijeka, kurzivom obiljezeno i u bugarskim istorijskim udjbenicima, te da su njihovo ime i djelo ovjekoveceno monumentalnim spomenicima, nazivima toponima, ulica, parkova, stadiona, ustanova, donosi veliku zabunu, ali i neprestano izaziva razlicite incidente. Zvuci bezmalo pa anegdotalno da su u toku ove godine dvojica sefova drzava, najprije Zelju Zelev, pa onda i Kiro Gligorov, u svojim pledoajeima pred hrvatskim parlamentom, a prilikom zvanicnih posjeta Zagrebu, jednako svesrdno zahvaljivali na cinejnici da je tamo 1939. godine stampana zbirka "Beli mugri" Koce Racina, utemeljivaca moderne makedonske lirike i jednog autenticnog poeta oko cijeg bi se raskosnog talenta, da nije ovih profanih razloga, isplatilo boriti da se uvrsti u vlastitu nacionalnu literaturu.

Po svemu sudeci, dakle, bugarsko ministartstvo je procijenilo da bi se novi pregovori, ovaj put na nivou ministara Pirinskog i Frckovskog, mogli ponovo spotaci na istom kamenu, pa su, doduse diplomatski nekorektno, odstupili. Mora se reci da ih je i makedonski ministar, u tome na izvjestan nacin ohrabrio, jednom izjavom datom na nedavnoj skandinavskoj turneji, a po kojoj Makedonija nece odstupiti od svog stava da zajednicke sporazume donsi i potpisuje na makedonskom jeziku. Nista cudno, ako se to bugarskoj strani ne cini "konstruktivnim".

Moguci motivi za odluku Pirinskog da ostane kuci moglo bi se, isto tako, potraziti i u jednoj drugoj izjavi ministra Frckovskog. On je, naime, u intervjuu za ruski dnevnik "Sevodnja" izrazio sumnju u uspjesnost najavljenog sastanka ministara spoljnih poslova Balkana, a za koji se svim silama zalazu Pirinski i njegovi "pretpostavljeni", premijer Zan Videnov. Balkanski samit je, zapravo, ideja koju je lansirao Videnov sa jasnim ciljem da se tako trasira put nekog moguceg regionalnog asociranja. Ministar Frckovski je, skladno makedonskom opredeljneju da se suzdrzava od bilo kakvih zatvaranja u regione, na pocetku elegantno "dao korpu" jednom bugarskom poklisaru, ali je sad izgleda pritisnut iz mocnih evropskih institucija, morao pristati na kontakte. Novi pokusaj Frckovskog da, priklanjajuci se nekim grckim sumnjama u domete balkanskih samita, iskoci iz zapocetih rabota, vjerovatno se takodje nije svidio Bugarima. Kontakti na tako visokom nivou koji bi prosli bez konkretnih rezultata, bio bi snazan udarac bugarskoj diplomatskoj uzdanici, regionalnom povezivanju u cemu postize veoma naglaseni stepen saglasnosi sa Beogradom.

Pise: LULJETA K. NIZAMI