ISKUSTVA HRVATSKE PRETVORBE

AIM, ZAGREB, 24.4.1995. Da nesto nije u redu moze se sasvim lako zakljuciti po stanju privrede. Pa ipak, vlast u Hrvatskoj uporno tvrdi da je privatizacija provedena na najbolji moguci nacin i da su kritike uglavnom motivirane opozicijskim politikanstvom. Ali, ako je to tocno, zakljucak bi se morao izvesti do kraja. Ta, navodno uspjesno privatizirana, dakle sada kapitalisticka privreda, posluje znatno losije od one nekadasnje. Znaci li to da su privatno vlasnistvo i kapitalizam ekonomski neefikasniji od samoupravnog eksperimenta? Ili da je to slucaj samo u hrvatskoj privredi?

Naravno, vlast odbija i kritike na racun svoje ekonomske politike, dokazujuci da Hrvatska ima malu inflaciju i stabilnu valutu, a drzavni predsjednik dr. Franjo Tudjman voli se hvaliti "hrvatskim gospodarskim cudom". Hrvatska zaista ima nisku inflaciju, ali vrlo visok-indeks bijede. To je ekonomski podatak koji se vrlo lako izracunava jednostavnim zbrajanjem inflacije i stope nesaposlenosti. Za uspjeh ekonomske politike, naime, vazna je stabilnost cijena, ali isto tako i stanje proizvodnje (koja je u Hrvatskoj prepolovljena u odnosu na godinu 1989.). A kakvo je to stanje najbolje pokazuje upravo nezaposlenost. Ako se koriste samo sluzbeni podaci, o inflaciji i o nezaposlenosti, indeks bijede u Hrvatskoj je vrlo visok i krece se negdje oko 22. U prosloj je godini svakog mjeseca gubilo posao prosjecno po 5.000 ljudi ili skoro 170 dnevno. Poznati ekonomski analiticar, dr. Mato Crkvenac, kaze da je, kad se racunaju i clanovi obitelji, gubitkom posla u 1995. pogodjeno toliko ljudi, koliko ih zivi u gradu velicine Osijeka. Najnoviji su pokazatelji jos nepovoljniji, sto pokazuje da se stanje brzo pogorsava. Tako je u ovogodisnjem martu svakog dana prosjecno gubilo posao 536 ljudi, a nalazilo ga je samo 234. To znaci, da ih je na resetu svakog dana ostajalo po 302, odnosno da je do kraja mjeseca armija nezaposlenih povecana za jos 9.362 covjeka. U usporedbi s ozujkom 1995. nezaposlenost je sluzbeno povecana za 9,4 posto. Blizu 32.000 ljudi ostalo je u istom razdoblju na ullici, samo zato sto su njihova poduzeca ili poslodavci potpuno obustavili rad.

Privatizirana se privreda, dakle, urusava sve brze i brze. Kljucno je pitanje, je li za to kriva njena privatizacija? Proteklih godina Hrvatska je, naime, bila i u ratu, izgubila je nekadasnje jugoslavensko trziste, a istovremeno su otvorena vrata nemilosrdnoj uvoznoj konkurenciji, s napola legaliziranim svercom. Ali sve je to, osim rata, pogodilo i Sloveniju. A rat, kao sto se pokazalo svugdje u svijetu, povecava, a ne smanjuje nezaposlenost. Pa ipak, uz sve teskoce, privatizirana slovenska privreda posluje mnogo bolje od hrvatske. Zasto? U cemu je razlika privatizacije u Hrvatskoj i Sloveniji?

Razlika je ogromna, a ipak stane u samo jednu jedinu rogobatnu rijec: podrzavljenje! U Hrvatskoj je nekadasnja drustvena privreda pretvorena u drzavnu, uz najavu da ce poslije, "u drugoj fazi" biti privatizirana. U Sloveniji to nije napravljeno, za sto, uz neke politicare, veliku zaslugu imaju neki njeni poznati ekonomisti. (Medju njima je na prvom mjestu dr. Joze Menzinger, koji je u presudnom trenutku bio potpredsjednik Vlade.) U Hrvatskoj je, nasuprot tome, otpor dijela ekonomista brzo i lako slomljen, pa je krenuo proces pretvaranja drustvenog u drzavno vlasnistvo, koji je krunisan slavodobitnom izjavom ondasnjeg predsjednika Vlade, Hrvoja Sarinica: "Od danas vise nema samoupravljanja".

Tako je likvidirano ono, na cemu se zasnivala znatno veca efikasnost privrede bivse Jugoslavije (a u njoj i Hrvatske), od one u zemljama sovjetskog tipa komunizma, Na toj efikasnosti i vitalnosti (koja se poslije pokazala i u slovenskom slucaju) zasnivao se visi zivotni standard njenih stanovnika, kao i mnogo veca ljudska prava i slobode. Ali umjesto toga nije uspostavljena ekonomski jos znatno efikasnija, privatna, kapitalisticka privreda. Sasvim suprotno, podrzavljivanjem poduzeca stvoreno je stanje drzavnog kapitalizma, koji je sa stanovista obicnog covjeka jos gori od drzavnog socijalizma. I u jednom i u drugom slucaju drzava kao vlasnik unistava trzisnu samostalnost poduzeca, pretvara ih u drzavne sluzbe, a menagere u obicne cinovnike. Jedino kad je o otpustanju s posla i egzistencijalnoj sigurnosti rijec, drzavni je kapitalizam znatno okrutniji.

Iako je najavljivano samo kao prijelazna i kratkotrajna faza na putu prema privatizaciji, drzavno je vlasnistvo postalo trajno stanje. Zasto? Zato sto je preko drzave ono postalo vlasnistvo vladajuce stranke. I tu postoji razlika prema Sloveniji, u kojoj nikada, ni jedna stranka nije toliko ojacala da bi imala apsolutnu vlast u zemlji. U Hrvatskoj HDZ je nakon osvajanja vlasti mogao sve. Tu je moc odmah iskoristio, da tako zvane "realne faktore vlasti", vojsku i policiju, izgradi kao stranacke organizacije i da zatim preuzme sve bitne segmenta drustva. Privreda je tu imala posebno vazno mjesto.

Ako se zeljelo zadrzati vlast, privreda se nije smjela ispustiti iz ruku. Onaj tko bi nakon privatizacije stekao ekonomsku, uskoro bi trazio i politicku moc. Zato su grubo odbijeni svi zahtjevi ekonomista, sindikata i opozicionih politicara, da se vlasnistvo besplatno podijeli zaposlenima i svim gradjanima, iako je vec bilo jasno da je to jedini moguci put brze i pravedne privatizacije (kao sto se pokazalo u drugim bivsim komunistickim zemljama, na primjer Ceskoj ili Sloveniji). Umjesto toga islo se na prodaju, pri cemu su stalno mijenjana pravila igre. Tako se prodalo oko polovice svih poduzeca, ali cetiri petine vrijednosti hrvatske privrede ipak je ostalo u drzavnim rukama. To znaci da su se u pravilu prodavala samo mala poduzeca. Za njih je u gotovini naplaceno samo oko jedan posto prodajne cijene, a sve su ostalo razni popusti i dugorocne otplate. Prakticki, poduzeca su poklanjana, a ne prodavana. Nije tesko pogoditi kome.

Tako sada stranka na vlasti i dalje drzi u rukama cjelokupnu ekonomsku moc u zemlji; bilo direktno preko drzave, bilo preko svojih trabanata. Cak i najveci novopeceni hrvatski kapitalisti, na primjer poznati Kutle ili Todoric, nisu ljudi sa stvarnom moci. Prije bi se moglo reci, da preko njih vladajuci HDZ vuce neke konce u privredi.

U medjuvremenu, ekonomsko se stanje ubrzano pogorsava. Novi vlasnici, cesto razni spekulanti i sitni sverceri, nemaju pojma o poslovanju privrede. Zato su nastavili raditi jedino sto znaju. Obustavili su proizvodnju, rasprodali ispod cijene zemljiste, zgrade i lokale, strojevi su najcesce razvuceni, a radnici su ostali na ulici. Ali za onoga tko je poduzece dobio prakticki badava, to je bio dobar posao. U drzavnim poduzecima ima mnogo politicki podobnih rukovodilaca, ali nema ni stvaralastva ni motivacije. Proizvodnju je tesko pritisnula i drzava, koja uporno trosi vise od realnih mogucnosti, izvlaceci svaku kunu iz krvotoka privrede. Ali kako ni to nije dovoljno za sve potrosacke apetite, pocela je rasprodaja u svijetu ono malo preostalih uspjesnijih hrvatskih poduzeca. Od Jadranskog naftovoda do zagrebacke "Plive". To je najnovija faza privatizacije u Hrvatskoj.

MILAN GAVROVIC