POGLAVNIKOVI DOZIVLJAJI

AIM, ZAGREB, 16.4.1996. Jedan od datuma snaznog kontekstualnog naboja bez sumnje je 10. travnja, dan na koji je prije 55 godina proglasena Nezavisna Drzava Hrvatska. Ove je godine, medjutim, prosao medijski gotovo nezamjetno, kao da su ga smetnuli s uma i najzagrizeniji NDH- nostalgicari. Novine su u nekoliko redaka registrirale poneku misu; nikakvih govora, nikakvih intervjua. Pa i pokusaj tjednika "Globus" da za "velikim okruglim stolom" okupi ljude sasvim suprotnih stavova zavrsio je dosta neslavno, jer su na kraju trojica zagovornika NDH (saborski zastupnik Ivan Gabelica, predsjednik Hrvatske stranke prava Anto Djapic i prvi trijumvir Nove hrvatske desnice Mladen Schwartz) imala samo jednog protivnika - bivseg partizanskog zapovjednika i upornog polemicara Zvonka Ivankovica- Vontu. Ugledni izdavac i publicist Slavko Goldstein poslao je redakciji pismo s obrazlozenjem iz kojih sve "nacelnih i osobnih" razloga ne moze sjesti za isti stol s nekima od spomenutih.

Tako se i u ovom slucaju ponovila uobicajena polarizacija kao i uvijek kada se u eksplicitnoj formi postavi pitanje s kojim je i redakcija "Globusa" zapocela svoj pretenciozni "veliki okrugli stol": "Je li NDH bila zlocinacka drzava, ili pak izraz povijesne teznje Hrvata za svojom drzavom?". Nije se ni moglo ocekivati drugo do razmjene diskvalifikacija i uvreda. Utoliko je sasvim razumljivo da je vjerojatno dosta ljudi odbilo sudjelovati u razgovoru s tako postavljenom osnovnom tezom, te da je Slavko Goldstein osjetio potrebu da napismeno objasni svoje razloge.

Isto pitanje, ali postavljeno mnogo suptilnije, neizravnije, provlaci se i kroz svjezu polemiku u povodu izlaska knjige "Dozivljaji", opseznog autobiografskog spisa poglavnika NDH Ante Pavelica, prvog njegova djela objavljenog u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata. Kako se cini, ne i posljednjeg jer se najavljuju Paveliceva sabrana djela. Podizanju prasine vec oko prvog dosta je pomogao i privatni nakladnik Ivan Starcevic, jer je na promociji "Dozivljaja", a zatim i u intervjuu "Vjesniku", pozelio i to da pojedina poglavlja budu "obvezno stivo za srednjoskolce, a knjiga (u cijelosti) obvezna na studiju hrvatske knjizevnosti", dakako zbog literarne vrijednosti. Na samu takvu pomisao zgrozio se ugledni prevoditelj i urednik (danas u mirovini) Zlatko Crnkovic, iako nema nista protiv toga da se objavljuju i takve knjige, ako ih tko zeli citati. On osobno takvih zelja nema. Dvojica izdavaca izmijenila su tim povodom mnogo ostrih rijeci na stranicama "Vjesnika", a zatim su u paralelnom intervjuu opsirno odgovarali u "Novom listu", tvrdeci da je rijec o "izvrsnoj belestristici" (Starcevic), odnosno o "polufabrikatu smandrljanom na brzinu" (Crnkovic).

Medju profesionalnim povjesnicarima, pak, knjiga je docekana s velikim razocarenjem, jer se tekstovi sabrani u objavljenom prvom dijelu "Dozivljaja" (drugi dio jos je u rukopisu) odnose na period do 1918. godine, dakle na vrijeme Paveliceva djeca{zstva i rane mladosti, s rijetkim digresijama u kasnije godine, a i tada u vrlo dalekoj vezi s politickim dogadjajima.

Kako je u nekoliko intervjua Ivan Starcevic spomenuo da je dopustenje za objavljivanje dobio od Visnje Pavelic koja zajedno s bratom Velimirom priredjuje oceve rukopise, nedavno su u hrvatskim novinama objavljeni i prvi intervjui s Pavelicevom djecom koja danas, oboje vec u sedamdesetima, zive u Madridu u razmjerno skromnim prilikama. Dakako da je bilo tesko i ocekivati da ce bas oni imati zamjerke na postupke svoga oca i drzavu koju je stvorio. Medjutim, u tim je okolnostima, cini se, takodjer bilo nerealno ocekivati i bilo sto drugo osim knjige popracene laskavim predgovorom (dr. Marijan Rogic) i pogovorom (akademik Dubravko Jelcic) koji se drzi iskljucivo knjizevno-kritickog aspekta "Dozivljaja", bez ijedne rijeci o politickoj osobi autora. Cak i kada se spominje Pavelicev roman "Lijepa plavka", tada se govori o "mozda prvom nasem thrilleru", i to s temom marseillskog atentata, ali se ne kaze u kojoj je mjeri taj roman autobiografski te da ga je Pavelic pisao u torinskom zatvoru, u vrijeme kada mu se u francuskom gradicu Aix-en-Provance sudilo upravo zbog organiziranja tog atentata (osudjen je na smrt in contumaciam 12. veljace 1936., upravo u vrijeme kada je "Paris-soir" u nastavcima "ekskluzivno" objavljivao odlomke iz "Le roman de la 'femme blonde'; 'Oustacha' par amour").

Isti se izdavac potkraj prosle godine vec nasao u slicnoj situaciji kada je objavio "Sjecanja i zapazanja 1925-1945" Eugena Dide Kvaternika (takodjer osudjenog zbog organiziranja istog atentata i na istu kaznu). Tada, medjutim, nije bio sporan nacin priredjivanja djela, jer je to vrlo profesionalno obavio dr. Jere Jareb, povjesnicar koji je tek prosle godine prvi put nakon pola stoljeca emigracije dosao iz SAD u Hrvatsku a vrsni je znalac ovostoljetne hrvatske povijesti do kraja drugog svjetskog rata, dakle, ukljucujuci i vrijeme NDH. Sporno je bilo (i ostalo) sto je objavljivanje te knjige financijski pomoglo Ministarstvo znanosti, iako je bilo lako pretpostaviti da je rijec o komercijalnom izdanju koje ce naci kupca cak i u ovako za knjigu teskim vremenima. (To se i dogodilo, jer je cijela naklada dosad rasprodana).

Ono, medjutim, sto je dr. Jareb za Kvaternikovu knjigu besprijekorno napravio (opskrbivsi je opseznim pogovorom, kazalom, literaturom i biljeskama), u slucaju Paveliceve knjige sasvim je izostalo. Elegantno objasnjenje da je rijec o sasvim apoliticnim tekstovima, o zapisima iz doba skolovanja, slabo drzi vodu, jer se to ne moze reci vise ni za jedan Pavelicev tekst, a najavljuju se sabrana djela. Treba, dakle, uz drugi dio "Dozivljaja" ocekivati i roman "Lijepa plavka", ali i "Strahote zabluda" (spis s kraja 1937. u kojem Pavelic kritizira boljsevizam i sve nade polaze u fasizam), "Hrvatsko pitanje" (objavljeno najprije na njemackom 1941.), "Putem hrvatskog drzavnog prava" (izbor iz govora, clanaka i izjava do odlaska u emigraciju 1929.) itd. itd.

Vjerojatno je sluzbena drzavna politika imala upravo to na pameti kada je dala u zadatak Luki Bebicu da na nedavnoj sjednici Glavnog odbora HDZ-a i objavljivanje "Dozivljaja" spomene u kontekstu ekstremno desnih drustvenih pojava. Kako je rijec o doista benignom tekstu, jasno je da etiketa smjera na autora, sluteci munje i gromove kada se pocnu pojavljivati drugi spisi. Ili kada se pocnu postavljati pitanja sto sve u Paveliceve spise treba uvrstiti, pripadaju li tu, primjerice, rasni i drugi zakoni iz vremena NDH na kojima je takodjer njegov potpis?

Problem ocito nije u samom tekstu, on je objasnjiv jedino iz vizure pitanja citiranog na pocetku: "Je li NDH bila zlocinacka drzava, ili pak izraz povijesne teznje Hrvata za svojom drzavom?" Onoga casa kada to pitanje dobije posten znanstveni odgovor, kada prestane frustrirati ljude i tjerati ih da se emocionalno odredjuju ovisno o sudbini svoje obitelji ili vlastitoj, tada ce se prirodno rijesiti i problem Pavelicevih djela. Ona tada nece izlaziti neopremljena u svijet, nego ce vjerojatno iza takvog posla stajati ili pojedinac specijalist ili kvalificirana institucija, koji ce uvodno, umjesto dvije-tri stranice nebuloznih hvalospjeva, objaviti znanstvenu monografiju o Anti Pavelicu i njegovoj ulozi u hrvatskoj povijesti, te cijelu ediciju opremiti aparaturom kakvu zahtijeva kriticko izdanje. Da ima ljudi koji su to mogli i vec sada napraviti, svjedoci kako spomenuta studija dr. Jareba o Kvaterniku, tako i opsiran kriticki osvrt "Poglavnikov povratak u djetinjstvo" Branimira Donata u "Slobodnoj Dalmaciji" u kojem je pobrojao mnoge nedostatke i pogreske sto su se mogli izbjeci da je rukopis prosao kroz kvalificirane ruke.

Dotle dok taj posao ne bude na pravi nacin napravljen, ohrabren nedvojbeno jasnim ozracjem koje nece dopustati da se povijesna istina zamagljuje kojekakvim idejama o "pomirbi" tamo gdje je ne moze biti, vrebat ce iz neobjavljenih ili nedostatno poznatih ostavstina svakojaka iznenadjenja. Jedno od njih nudi primjerice ostavstina odvjetnika Ive Politea koji je branio Milu Budaka na procesu clanovima vlade NDH u lipnju 1945. Prema Politeovim biljeskama, nakon izricanja presude (za Milu Budaka i vecinu drugih smrtne), Budak je rekao: "Kad bih zivio, napisao bih knjigu 'Najveci zlocinac Pavelic'". Eto jos jedne zanimljive poglavnicko-doglavnicke zagonetke.

MERI STAJDUHAR