POVRATAK MESICA TUDjMANU
AIM, ZAGREB, 14.4.1996. "Mi se nismo rastali zbog osobnih razloga, nego zbog odredjenih principa. Na kraju naseg proslotjednog razgovora, ustanovili smo da smo i dalje dobri prijatelji". Ovu necuvenu flegmaticnu recenicu izgovorio je Stipe Mesic nakon sto je ovih dana u javnost doprla gotovo nevjerojatna vijest da se pocetkom mjeseca sastao sa svojim bivsim stranackim suputnikom Franjom Tudjmanom, i da mu se ponovo namjerava staviti na raspolaganje.
Mesic odbacuje mogucnost povratka, jer i dalje drzi da je vladajuci HDZ "pokret" koji se nije isprofilirao u stranku, pa bi povratak bio "retrogradan". Ali sama cinjenica da se sastao s Tudjmanom (i to, kako se saznalo, na Mesicevu inicijativu), poslije dvije godine potpunog razlaza, ispunjenih najtezim mogucim optuzbama, djeluje sokantno, iako u isto vrijeme i otreznjujuce (kako sokovi ponekad znaju djelovati). U te dvije godine Mesic - koji je u proljece 1994. namjeravao prevesti u novoosnovane Hrvatske nezavisne demokrate 25 saborskih zastupnika HDZ-a, ali je samo polovicno uspio - optuzivan je doslovce za sve i sva. Pocelo je time da je vrbovanjem svojih dojucerasnjih stranackih kolega zelio osvojiti vlast "bez izbora", da bi zatim jedno pismo njega i Josipa Manolica americkom Kongresu bilo protumaceno kao poziv na intervenciju velikih sila protiv Tudjmana i legalne hrvatske vlasti. Kontakti, pak, koje je imao s Gadafijevom Libijom, jos kao funkcioner na vlasti, uzimani su kao siguran znak neke jos mutnije, proislamske rabote protiv vlasti u Zagrebu.
Ipak, najvise se Mesicu i Manolicu stavljalo na dusu da su se kao vjeste kolovodje nametnuli opozicijskim strankama i poticu ih i usmjeravaju prema stalnom kompromitiranju i destabiliziranju vlasti, kako bi se nju na kraju "srusilo" i oduzelo od Tudjmana i njegove vlasti. Cak i nakon posljednih izbora, u jesen prosle godine, na kojima je Mesic-Manolicev HND prosao sasvim lose (3,5 posto glasova i samo jedno dobiveno zastupnicko mjesto u parlamentu), te su se optuzbe uporno i ozbiljno nastavljale. Stovise, bas opskurni dvojac MM okrivljen je da je rezirao tesku, petomjesecnu krizu u Zagrebu, gdje je sedam opozicijskih stranaka, s osvojenih 64 posto glasova, uslo u koaliciju, zahtjevajuci da se celne funkcije u gradu predaju "novoj vecini". HDZ, koji je na izborima dobio samo relativnu vecinu (32 posto), nije to medjutim prihvatio, tvrdeci da je opozicija "prevarila" birace jer se udruzila tek poslije izbora.
Uz to, koalicijska udruga optuzena je da je okupila sve moguce opozicijske "rogove u vreci" - od "komunista do fasista" - samo zato da svrgne HDZ s vlasti. A zar bi se bez okretnih i prefriganih prstiju Mesica i Manolica nesto takvo moglo zamisliti, a kamoli organizirati?! No, taman kada se klupko tih sumnji i najnevjerojatnijih konstrukcija toliko zaplelo da je izgledalo da je rasplet nemoguc, dosla je vijest o susretu Tudjman-Mesic, sto je u javnosti dozivljeno kao fantastican obrat. I stvarno, kotac dogadjaja odmah se poceo vrtiti u drugome pravcu. Novinari su opet poceli opsjedati glagoljivog Mesica, koji je posljednih mjeseci ispao iz zize zanimanja medija, a on im je spremno objasnio da se ne vraca u HDZ, ali da je nezadovoljan tretmanom u opozicijskoj udruzi (njegova kandidatura za gradonacelnika Zagreba, koju je ocito prizeljkivao, glatko je odbacena od opozicijskih partnera). Sada se nada, izjavio je, da ce njegov HND ubuduce ipak biti postovaniji i uvazeniji u sedmoclanoj udruzi. I doista, u udruzi su s punom ozbiljnoscu primili vijest o Mesicevom posjetu Predsjednickim dvorima, ali su uglavnom svi sigurni, iako to javno ne kazu, da su ovo posljedni dani HND-a u opoziciji i da ce oni uskoro natrag u HDZ.
Mesic ipak uporno odbacuje takav razvoj dogadjaja, tako da nije iskljuceno da je njegovo priblizavanje Tudjmanu samo manevarski potez sracunat na popravljanje polozaja njegove ambiciozne, ali male stranke (slabi izborni rezultati dosli su kao logican zavrsetak stalnog osipanja HND, kao posljedice "revrbovanja" u HDZ). No, sa ovakvim ili onakvim implikacijama, ocito je da je sve ovo uzdrmalo zagrebacku opozicijsku udrugu, i pomoglo Tudjmanu da dodje do daha, a potencijalno i zaprijeti protuudarom opoziciji (HND ima pet vijecnika u Gradskoj skupstini, sto bi s jos dvojicom-trojicom simpatizera na koje racuna Mesic moglo osigurati vecinu koaliciji HDZ-HND, a to se drzi znacajnom prednoscu uoci ponovljenih izbora koji predstoje tokom godine). Osim toga, Mesic je uvukao bodlje prema HDZ-u i kada je rijec o dosad najzescim kritikama na racun te stranke, izjavljajuci da HDZ sada, navodno, barem na rijecima podrzava Federaciju BiH i cjelovitost Bosne i Hercegovine, da osudjuje ratne profitere i lopovluk u pretvorbi, itd.
Istodobno iz HDZ-a porucuju da razgovore Tudjman-Mesic, koji se za nekoliko dana nastavljaju, ne zele opterecivati nikakvim prejudiciranjima o povratku bivsih clanova, ali da je zasad dogovoreno da prestanu verbalna kidisanja medju dvjema strankama. Tako se ipak moze govoriti o nekoj vrsti, ako ne otvorenog koaliranja, ono neformalnog partnerstva, ciji dosezi ostaju nevidljivi jer je odluceno da se detalji ne iznose u javnost. Mesic je u tom partnerstvu ocito potrazio izlaz iz potpune politicke marginalizacije i pada u anonimnost, u cemu mu Tudjman ima interesa pomoci jer i sam ovim pokusava zaustaviti klizanje HDZ-a, koji je osim u Zagrebu izgubio lokalnu vlast i u preteznom dijelu drugih velikih gradova (u opoziciji se zabavljaju vicem da HDZ gubi vlast "gdje god dva puta prodje asfalt"). Ima nekog smisla i u spekulacijama da bi HDZ-u povratak HND-a trebao radi hitnih popravki na fasadi stranke, buduci se nju sve vise dozivljava kao patrijarhalno-ruralno-klerikalnu. To i frontalni sudar s opozicijom u Zagrebu, Rijeci i drugdje toliko su izolirali HDZ da on, i pored toga sto na proslim izborima nije dobio osjetno manje glasova nego na prethodnim, izgleda nemocniji nego ikada da funkcionira regularno politicki, i sve su mu potrebnije zestoke verbalne kampanje, podmetanja, pa i ordinarne prevare i lazi da bi normalno obnasao vlast. Zato se ne iskljucuje da se Tudjman prvi put poslije rata odluci za koalicijsku Vladu, sto bi bilo u skladu sa zahtjevom opozicije da ukoliko se vlast bude dijelila u Zagrebu mimo rezultata izbora, onda isto treba uciniti i na drzavnoj razini.
No, ako i dodje do koalicijske Vlade, sto ipak nije sigurno, to bi se dogodilo u osjetno izmjenjenim okolnostima. Tudjman vise ne bi morao time kupovati poslusnost opozicije, kao kada je ona nastupala slozno, nego bi vjerojatnije takvom Vladom zelio razdrobiti opozicijske stranke i nametnuti im kompleks da su samo neke od njih dovoljno "drzavotvorne" da udju u Vladu, dok su druge i dalje nedostojne toga. U svakom slucaju, ne treba ocekivati da ce, dodje li do kakvog dogovora s opozicijom HDZ ista bitno promijeniti u svojoj politici a isto vrijedi i za eventualno pristupanje Mesica i Manolica toj stranci. Uostalom, ni svojedobni odlazak njih dvojice nije donio nikakve promjene u HDZ-u, iako su njih dvojica tvrdili da odlaze bas zato da bi izazvali i pokrenuli procese raslojavanja u toj stranci-pokretu. Suprotno, njihovo istupanje samo je homogeniziralo HDZ protiv njih dvojice i oko jos tvrdokornije i stranacki jos iskljucivije politike.
U svakom slucaju, priblizavanje Mesica i Manolica Tudjmanu nudi se kao rijetko slikovit primjer mozda ne toliko poraza koliko uzaludnosti dviju politickih karijera, koje su neocekivano razocarale javnost koliko i svojedobno probudile njene nade. No, odgovornost sigurno nije samo na njima dvojici, nego i na cijeloj opoziciji koja je, distancirajuci se od Mesica, naivno vjerovala da ispunjava jednu Tudjmanovu zelju. A ispunila je sasvim drugu!
MARINKO CULIC