BOSNJACI-MUSLIMANI U SRPSKOJ VOJSCI

AIM BANJALUKA, 13.04.96.

Prica prva:

Sada, nakon zavrsetka rata, Senad Lolic /38/, inace borac vojske Republike Srpske iz Banjaluke je, po sopstvenim rijecima jajko umoran. Ima kamen u bubregu i sijase bora na licu. Jos uvijek je donekle mentalno zdrav, smatra:

• Rodjeni sam Banjalucanin, moji roditelji takodjer. Odrastao sam u jednom tipicnom muslimanskom dijelu grada, ali nikada se nisam osjecao nekim velikim Muslimanom. Nisam to ni danas. Ozenjen sam Srpkinjom, dijete nam je "mjesanac". Svi se mi i dalje, ma kako to apsurdno zvucalo, osjecamo Jugoslovenima u onom starom smislu sarolikosti i bogatstva, kojeg samo izmjesane nacije mogu da izrode, prica Senad.

Prisjeca se da je je prvi vojni poziv dobio jos 7. maja 1991. godine. Bio je to gotovo klasican poziv za rezervu JNA. Boravio je malo na Manjaci iznad Banjaluke, u gradskim kasarnama, malo pusten kuci, a onda je 15. septembra iste godine uslijedo novi poziv.

• Tog dana u popodnevnim casovima, kao vojnik JNA, presao Savu kod Bosanske Gradiske. Isli smo u Zapadnu Slavoniju. Tada je za mene poceo rat. Tretiran sam normalno, kao i svi drugi. U to vrijeme je u mojoj ceti bilo mnogo Muslimana i Hrvata. Niko od nas nije mogao ni da pretpostavi koliko ce rat trajati. Bili smo pripadnici JNA do 28. juna 1992. godine kada je proglasena Srpska vojska. Polagali smo zakletvu, ali mogu da kazem da je to bilo pro forme, bar u mojoj jedinici. I dalje smo bili nacionalno izmjesani.Svo to vrijeme, Alija Izetbegovic je slao proglase da se Muslimani ne mobilisu, sto su mnogi moji prijatelji i rodjaci prihvatili. Tada su mnogi otisli iz Banjaluke.

• I moj rodjeni brat je otisao u Svedsku, ali on nije sluzio ni onu staru JNA. Dok smo bili JNA imali smo sta i jesti i piti i pusiti. Kao srpska vojska, svi, bez obzira na naciju, smo bili gladni. Na jelovniku je bio samo grah i riza, o mesu da ne govorim. Nismo imali ni cestitu uniformu, obucu. Licno, tretiran sam kao i Srbi. Poslije su se neki, koji bi nekog izgubili na ratistu od muslimanske starne, poceli distancirati od mene. Ja sam i tada znao da ja nisam nikakav Musliman sa velikim slovom M. Zelio sam da ostanem u Banjaluci, nisam znao kuda da podjem sa suprugom, djetetom, roditeljima. Zadesio sam se tu gdje jesam i otisao sam u ovu vojsku, kao pretpostavljam i mnogi Srbi na onoj tamo strani, prica Senad.

Kriminalci na celu tri naroda u Bosni

Zbog ucesca u ratu na srpskoj strani, Senadovi roditelji bili su postedjeni bilo kakvih provokacija. Cak i kada su na stotine hiljada krajinskih izbjeglica stigle u Banjaluku, nisu imali problema.

• Oni i dalje zive u svojoj kuci, a ja sam tokom rata dobio stan. Vise puta sam na ratistu razmisljao o svom ovom ludilu koje nas je nazalost zadesilo. Ovaj rat je glupost, koja nas je zadesila zahvaljujuci nacionalnim strankama koje su najvece zlo na svijetu. Tri bande kriminalaca, svaka na celu svog naroda u Bosni, upravo su sopstvenom narodu nanijele najvise zla. I ovo sto gledamo na televiziji nije istina. Ljudi, obicni, mali pojedinci govore vise puta ono sto moraju pred kamerama, a u sustini su isti mali, posteni ljudi, kao i bilo koji drugi drugih nacionalnosti.

• Nazalost, mediji su odigrali veliku ulogu u raspirivanju mrznje, posebno oni drzavni, kao i ovi novokomponovani kvazi politicari koji nemaju veze sa diplomatijom. Svi su oni izvarali svoje sopstvene narode, koji su i gladni i zedni. Sto je najgore, oni i dalje lazu i bljuju mrznju. Ovaj rat je bio jedan uzasan mehanizam koji nas je samljeo. Ici u rat je bio uslov opstanka u mjestu gdje si se rodio, zivio, imao prijatelje, smatra Senad.

Agenti CIA-e

Senad Lolic rezigrirano naglasava kako je vise puta pomislio da su nacionalni lideri agenti CIE ili neceg slicnog. Po njegovom misljenju, oni kao da su se trudili koji ce sto pogresnijim vodjenjem vise istrijebiti sopstveni narod.

• Njihova politika je bilo toliko bezumna i glupa. Ovaj rat nije imao cilja i motiva. Niko na kraju nije nista dobio, samo izgubio. Svi smo dobili samo to da mozemo da kazemo da smo Srbi, Muslimani ili Hrvati, a sa druge strane su ostala zgarista, grobovi, na stotine hiljada raseljenih beskucnika. Poslije ovoliko zla, ako ne odu nacionalni lideri, doci ce do zadnje faze rata gdje cemo se bukvalno istrijebiti i napokon imati "mirnu Bosnu".

• Kada se okrenem nazada, sjetim se kako su se iz moje cete od 100 ljudi, u kojoj je bilo tridesetak Muslimana i Hrvata, oni poceli vremenom osipati. Na kraju nas nesrba je ostalo jedva pet,sest. Ljudi su jednostavno uvidjali da je ovo rat bez kraja, pa su sa porodicama odlazili iz zemlje. Znam da nisu sretni u tudjem svijetu, ali su tako morali. Ja za sebe ne mogu reci da sam pretjrano sretan. Razoren mi je svijet, otisli su mi prijatelji, rodjaci. Moj grad vise ne lici na onaj od ranije. Nama je najljepse bilo u Titovoj Jugoslaviji.

• Nedavno sam dobio zavrsni pecat u vojsci i uskoro treba da pocnem da radim u svojoj firmi. Plata je stotinjak dinara (tridesetak DEM, op.a.) ali sta je tu je. Povremeno istovarim robu nekom privatniku, koji je ovaj rat dobro unovcio, pa zaradim koji dinar. Na ratistu sam platu od 50 dinara dobivao svakih par mjeseci. Jasno mi je da jos dugo nece biti normalnog zivota, plasim se da cemo porodica i ja biti gladni. Ali, ne vidim rjesenja. Ne mozemo svi u bijeli svijet, kad i one koji su otisli pocinju da vracaju. Ako je to ikakva satisfakcija, zelio bih da vidim nacionalne lidere kako vise. Bar toliko, jer nase zivote ne mozemo vratiti!

Prica druga:

Munir Krnjic rodom je iz Novog Sehera u Bosni. Skolovao se u Banjaluci, i tu i ostao. Ozenio se "mjesankom", otac Musliman, majka Hrvatica. Imaju jedno dijete, sina od dvije godine:

• U ratu sam od prvog dana i na svoju srecu bio sam blagajnik za vojsku, u pocetku onu JNA, a potom srpsku. Neko bi se nekada od pripitih boraca znao grubo nasaliti u ime moje nacionalnosti, ali vecih izgreda nije bilo do pada Zapadne Slavonije. Tada sam se zadesio u Jasenovcu, starjesine su prve zbrisale, mi smo se nasli gotovo u hrvatskom okruzenju. Granatirali su nas sa svih strana, ginula je i vojska i narod koji je bjezao. I ranije mi je rat bio besmislen, gledao sam godinama kako se profiteri i pozadinci bogate a sirotinja gine, ali tada u Slavoniji bila mi je puna kapa svega. Jedva sam izvukao zivu glavu i nakon toga pokusao da dobijem radnu obavezu. Tada asam po prvi put od pocetka rata imao problema i to sa novopecenim i novopridoslim banjaluckim bogatasima koji nisu krocili nogom na ratiste. Placali su svoj pecat u vojnoj knizici i zivjeli kao bubreg u loju. Njih par me napalo u kafani, izbila je tuca, potegli su se i pistolji. Zahvaljujuci sopstvenim vezama sa ljudima iz vojne komande, nije se zavrsilo na njihovim prijetnjama da "kao balija treba da odem iz Banjaluke", prica Munir.

Kaze, sva njegova porodica iz Bosne je otisla u Svajcarsku. Jedno vrijeme se i on bavio idejom da ode tamo, ali nije mogao dobiti pasos. Supruga mu je cijelo vrijeme rata radila, a uspio je dobiti i stan.

U Bosni su svi lose prosli

• Moj punac je bio na radnoj obavezi u vojsci RS, bilo mu je naporno mjesati malter, pa je otisao u Hrvatsku. Punica je ostala u Banjaluci. Uspjela je sacuvati svoj stan. Ja sam napokon demobilisan. Imao sam srecu u toj vojsci da nisam poginuo, a kada bolje razmislim - kuda da idem? Kao da ce me negdje u svijetu docekati rasirenih ruku. Svi smo mi za njih samo Bosanci, luda plemena koja se bore boga pitaj zasta. Ja nemam iluzija, ideologija. U rat se moralo ici ukoliko si zelio ostati ovdje. Tako je i na drugim stranama. A ko je kriv od nacionalnih lidera, mislim da su svi. Sve su to psihijatrijski slucajevi. Profiteri se bogatili, sirotinja je bila gladna i ratovala je na sve tri strane. Tako je bilo u svim ratovima. Znam da sam prokuzen na onim tamo stranama zato sto sam se kao Musliman borio na srpskoj strani. A za koji bog je trebalo da se borim? Brate, samo da ostanem ovdje i zivim u miru. I ne namjeravam odavde. Samo bih jos da kazem da nikada nece biti ncionalno ociscenih prostora. Nikada! I onda ti vidi kakav je bio ovaj rat. Cijela je ova Bosna jedna velika psihijatrijska klinika, zavrsio je svoju pricu Munir Krnjic.

RADMILA KARLAS