STRAH OD STUDENTSKOG BUNTA

AIM, ZAGREB, 12.4.1996. "Zasto se vlast boji studenata?" - "Car je gol" - "Milase, posto mozak" - "Profesori, zasto sutite?" - "Sto je s nama koji nismo u VASOJ stranci?" - "Stare knjige i novi mercedesi" - "Sunjicu, odsunjaj!" - "Gdje su novci Student servisa?" - Sve je to pisalo na transparentima koje je pred Sabor koncem ozujka uspjelo donijeti stotinjak studenatskih aktivista, sto je malo jace zagrijalo zastupnike za raspravu o Zakonu o studentskom zboru. Policija je bila zatecena ne znajuci kako se ponasati, jer se nije radilo o obicnom okupljanju nego o - "pogrebnoj povorci", za koju ne vrijedi zakonska odredba o obveznom najavljivanju prosvjednog skupa. Duhovito drustvo u Koordinaciji studentskih udruga Zagreba dosjetilo se kako ce doskociti omrazenoj odredbi: stavili su Zakon o javnom okupljanju u lijes te u "pogrebnoj povorci", noseci transparente, prosli sredistem Zagreba i otpratili Zakon na "pokop" u Sabor. Na taj su nacin htjeli (i uspjeli) privuci pozornost javnosti da se hoce kroz saborsku proceduru progurati Zakon o studentskom zboru s kojim vecina studenata nije zadovoljna, ni njegovim sadrzajem, niti nacinom na koji je zakonski tekst nastao.

Bio je to znak da studenti nece stati u nastojanju da napokon, nakon duge letargije, osjete da su politicki zivi, da katkad treba poslusati i glas njih 80.000 na sva cetiri hrvatska sveucili{ta, odnosno 43.000 samo u Zagrebu. Ohrabrio ih je vjerojatno i munjeviti refleks Vlade u veljaci, koja je vec nakon prvih znakova studentskog nezadovoljstva povukla svoju brzopletu odluku o oduzimanju prava studentskim servisima da posreduju u povremenom zaposljavanju. Brze-bolje je donijela Pravilnik o posredovanju pri zaposljavanju redovitih studenata koji je stupio na snagu danom objavljivanja u "Narodnim novinama".

Kako su studenti, nezadovoljni mnogim stvarima, iskoristili priliku kada se promijenio nadlezni ministar znanosti i odmah mu se uputili sa svojim zahtjevima, uspjeli su ishoditi i poneko obecanje. Jedno od njih, studentima na prvome mjestu, bilo je skorasnje donosenje Zakona o studentima i mogucnost da njihovi predstavnici sudjeluju u izradi zakonskog teksta. Dogodilo se da je zakonski tekst doista ekspresno napravljen (pokazalo se da se koristila jedna stara odbacena verzija), a studentima su ostavljena 24 sata da kazu sto o njemu misle prije nego sto se zakon posalje u Sabor. Vec iz promijenjenog naslova - Zakon o studentskom zboru - bilo je jasno da je prihvacena znatno uza koncepcija od one koju su studentski predstavnici dogovorili s ministrom znanosti, ujedno i potpredsjednikom Vlade, dr. Ivicom Kostovicem: tim se prijedlogom rjesava samo jedan, doduse, iznimno vazan problem - izbor studenata u fakultetska i sveucilisna tijela, s kojim se oteze vec drugu godinu. Studenti, cije je jezgro postao Savez studenata Zagreba s predsjednikom Mariom Mandaricem, uspjeli su privuci i druge i stvoriti Koordinaciju koja se slozila u nekoliko osnovnih zahtjeva.

Rezultati istrazivanja o stavovima studentske populacije u zagrebackim studentskim domovima, o stupnju njihova zadovoljstva odnosno nezadovoljstva koje je nedavno na reprezentativnom uzorku proveo Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta, dodatno je ohrabrilo sveucilistarce. Istrazivanje je naime pokazalo da studentska vecina snazno podupire upravo one zahtjeve koje je i Koordinacija istakla kao najvaznije: uz posebni zakon o studentima, zahtijevalo se hitno ukljucivanje studentskih predstavnika u rad sveucili{nih tijela i rad Studentskog centra.

Osim sto je registriralo vrlo visok stupanj nezadovoljstva (oko 90% anketiranih) vecinom aspekata studentskog zivota, istrazivanje je zeljelo ispitati i moguce reagiranje studenata u slucaju da stanje na Zagrebackom sveucilistu ostane isto ili se pogorsa. Takodjer se od studenata trazilo da ocijene oblike prosvjeda s obzirom na njihovu efikasnost, te da oznace one na koje su i osobno spremni. Generalna ocjena bila je da je dvije trecine studenta vec sada spremno na radikalnije oblike prosvjeda (istupanje studentskih predstavnika u medijima, organiziranje masovnih javnih skupova, pa cak i na opci strajk na Sveucilistu), dok manjina vjeruje da se nesto moze postici dopisima nadleznim osobama (rektoru, dekanu itd.), sastancima s njima ili pisanjem peticija, a da manje od 10 posto studenata ne bi poduzelo nista. Istrazivanje je takodjer pokazalo da su radikalnijim rjesenjima najskloniji najbolji studenti, sto vjerojatno objasnjava i to da bi se razmjerno malo studenata (samo 3,7 posto) odlucilo za prekid pohadjanja nastave kao mjeru prosvjeda.

Koliko je javno obzanjivanje tih rezultata (u jednom od tiraznih tjednika) utjecalo na susretljivost Vlade i Ministarstva prema studentskim zahtjevima, moze se samo pretpostavljati. No, nema dvojbe da se u pojedinim potezima osjeca i stanovita doza straha pred mogucim studentskim buntom. Vlada je svoju "suzenu" verziju onoga sto bi studenti u zakonu voljeli vidjeti branila kojekako - od toga da ima vise studentskih udruga i da se one u mnogocemu ne slazu, do toga da se primjerice studentsko organiziranje rjesava drugim zakonima, a o zahtjevima vezanim za novac kojim bi se financirala sada nepostojeca studentska glasila naprosto nije rekla nista.

Studenti vezani uz Koordinaciju ostali su cvrsti i odbili se pomiriti s takvim zakonskim prijedlogom kojim im se nude mrvice, najavljujuci svoj prijedlog zakona napravljen po uzoru na rjesenja kakva imaju druge zemlje, pozivajuci se i na Sloveniju medju ostalima. Posebno inzistiraju na podatku da, zahvaljujuci takvom zakonu, Sveuciliste u Ljubljani sa samo 20.000 studenata, dakle upola manje od zagrebackoga, ima godisnji proracun od 3,5 milijuna DEM, iz cega mogu vrlo lako izdrzavati i svoj list i radio-stanicu.

Zagrebacki studenti o tome mogu samo sanjati, jer svoga glasila nemaju odavno, a na pojedinim fakultetima (primjerice dr. Stipe Botica na Filozofskom fakultetu) dekani im uskracuju elementarne obavijesti uklanjajuci oglasne ploce i zabranjujuci im da drze skupove u fakultetskom prostoru! Dio razloga zasto se studenti doimaju razjedinjeno i konfrontirano valja svakako staviti na dusu i svojevrsnoj informacijskoj blokadi u kojoj zive. Ima, medjutim, znakova i da se u pozadini poneke udruge skriva i politicki utjecaj vladajuceg HDZ-a, koji se ocito boji odvise osamostaljene studentske javnosti. Zato nema mikakvog iznenadjenja u tome da se nakon prosvjeda pred Saborom vrlo brzo oglasi konkurentsko Hrvatsko vijece udruge studenata i naziva ih "preuranjenim", a da se prije nekoliko dana vrlo posjecena tribina "Studentske demonstracije za i protiv" gotovo sasvim presuti u medijima. Bilo je evidentno da tema i te kako zanima studentsku populaciju, ali da su im obavijesti dosta manjkave, tj. da do mnogih jos nije dosao letak Koordinacije studentskih udruga Zagreba sacinjen od niza kratkih pitanja i odgovora. Citiramo: P: Zasto se onemogucava studentsko organiziranje? O: Zato sto bi organizirani studenti mogli glasno uzviknuti: "Car je gol!" P: Zasto se studenti moraju organizirati? O: Zato jer je to jedini nacin zastite studentskih prava i interesa. P: Znate li koja su to studentska prava? O: Ako ne znate onda ih i ne koristite. P: Zasto vec godinama nisu provedeni studentski izbori? O: Zato da bi se onemogucilo sudjelovanje studenata u radu sveucili{nih institucija i tijela. P; Znate li zasto nase europske kolege imaju: status punopravnih clanova studentske zajednice, stalne prihode za financiranje studentskih inicijativa i programa, razvijen sustav informiranja, brojne sadrzaje u podrucju kulture, sporta, zabave i sl.? O: Zato sto su se organiziranim djelovanjem, ukljucujuci i javne prosvjede, izborili za svoja prava. Itd. Itd.

Cini se da su i hrvatski studenti na dobrom putu da izbore svoja prava, ako im se do njih ne isprijeci odvise podmetnutih nogu. MERI STAJDUHAR