NAS UM JE NAS USUD

Intervju: Vesna Krmpotic

Mi smo autori svega sto nam se dogadja. Nase misli, rijeci i djela krojaci su onoga sto nas snalazi. Kakvi smo bili i kakvi jesmo, tako nam biva i tako ce nam biti. Jedina borba koja ima smisla je rat sa vlastitim zabludama i manama, kaze poznata spisateljica.

AIM, Beograd, 10.4.1996.

U kratkom predahu izmedju nedavne beogradske promocije novih rukopisa Vesne Krmpotic, njenog puta u Skoplje i Zagreb, srele smo se u njenoj cudesnoj knjizevnoj radionici. Poznata spisateljica Vesna Krmpotic, autor je tridesetak knjiga koje su pisane u Zagrebu, Egiptu, Indiji, Vasingtonu, Beogradu i Gani. Iz tog bogatog opusa, o kojem je knjizevna kritika izrekla brojne pohvale, pominjemo samo neke knjige: "Dijamantski faraon", "Ljevanica za Igora", "Kosulja sretnog covjeka", "Brdo iznad oblaka", "Jednina i dvojina","Bahjavatar" i najnoviji ciklus knjiga "Stotinu i osam".

AIM: Kada smo pre tri godine razgovarale, tvrdili ste onda, jednako kao i sada, da ce "rat na ovim prostorima jenjavati tek kada se zalijeci rat u umu i dusi". U svemu tome jedino djelotvorno oruzje je, tvrdite, borba za vrlinu. Ne cini li Vam se da je to za mnoge bio i jeste pretezak zadatak?

• Jest, tezak je. I neprestan je. Ipak, nekomu su se iskustva i spoznaje natalozile vec do grla, a nekima tek do koljena. Netko je spreman shvatiti i prihvatiti, neki nisu. Koliko jednih, koliko drugih? Malo jednih, mnogo drugih. Ali tko to uistinu u ovom casu zna. Vjerujem, medjutim, da cemo saznati, i to ubrzo.

AIM: Sta je to sto treba shvatiti i prihvatiti?

• Nesto sto jedinima zvuci kao budalastina, a drugima kao mudrost. A to je: mi smo autori svega sto nam se dogadja. Nas um je taj famozni usud koji nam kapu kroji. Mi i nitko drugi krojaci smo onoga sto nas snalazi - mi, to jest, nase misli, rijeci i djela, iz ovoga i iz svih proslih zivota. Kakvi smo bili i kakvi jesmo, tako nam biva i tako ce nam biti. To je, zar ne, sasvim jednostavno. Zakljucak je: ne isplati se biti zao, ma kako se cinilo da je suprotno istina. Jedino se vrlina isplati. I dok se to ne shvati, dok se ne shvati veliki zakon neslucaja, zakon uzroka i posljedice, ili, kako bi Indijci rekli, karme, dotle ce se misliti da je vrlina samo za bespomocne i prestrasene. Jedan od najneustrasivijih duhova modernog vremena, Gandi, pokazao je da je vrlina najsrcanija stvar na svijetu. Da su zlocin, laz i ostalo nasilje vrlo nehrabri, cak kukavicki. I da se, osim toga, ne isplate. Ljudi koji su se u ovom ratu proslavili rusenjem i etickim zatiranjem, duboko i iskreno ne vjeruju ni u kakvu Providnost, ni u kakav vrhovni zakon, makar paradiraju s krizevima oko vrata i ikonama na zidu. Takav um, takvo bezverje, to je zapravo pakao - gdje se drugdje i gdje ga drukcijega moze biti?

Stoga, jedina borba koja ima smisla, jedini rat koji se isplati voditi, to je rat s vlastitim zabludama i manama. Samo takav rat moze razrijesiti sukobe krvi i tla - udare gvozdjurije na bojnom polju i nad bespomocnim gradovima.

AIM Da li ste vlastito pribjeziste od "olovnog vremena", koje je svakodnevno umnozavalo nesrecu i patnju, nasli u ispisivanju lirsko-meditativnih poruka sadrzanim u knjigama "Stotinu i osam"? Kako je, zapravo, sve pocelo i da li se nastavlja?

• Sve je pocelo s proljeca 1990. godine, kada su se stala vrlo nehajno redjati ova zapisivanja. Ona traju sve do danas, i po svoj se prilici nece smiriti dok se ne navrsi svih 108 knjiga. Do sada je objavljeno osam. Trenutacno sam u rukopisu sezdesete knjige. To je nesto sto ne smatram pisanjem. To je dnevni dvogovor s Autorom, to je zapravo - da upotrebim prikladnu rijec
• darsan Autora (darsan je vidik na nesto sveto, prim. autora).

AIM: Po cemu se ova knjiga razlikuje od ostalih Vasih knjiga?

• Sustinski se ne razlikuju, ali ih ja dozivljavam drukcije od ostaloga svojega pisanja. U tim knjigama sve je tu sto je i u drugim knjigama: jezik, slikovitost, ljubav za trosmislice. Drugim rijecima, pisac, odnosno spisateljica, prepoznatljiva je. Prijelaz od stihova u ovaj oblik zalelujane proze, dogodio se gotovo neprimjetno. Ali, autoritet koji govori ovim stoosmicama, ja ne mogu dozivjeti kao svoje individualno ja. Dozivljavam ga kao nadosobno jastvo koje je sada na planeti utjelovljeno u liku Avatara iz Prashantija, Satahya Sai Babe.

AIM: Kako znate da u tom pogledu niste u zabludi?

• Godine 1991. Sai Baba blagoslovio je rukopise prvih dviju knjiga. On je to ucinio valjda zato da bi smirio moje sumnje i upite oko pravosti ili zablude ovog pisanja.

AIM: U Vasem knjizevnom radu postojala je pauza duga skoro deset godina, tokom koje ste, kako kazete, pregovarali sa pisanjem. Zasto?

• Tada nisam razumjela zasto sutim. Zbog cega mi je tako tesko uzeti olovku u ruke. Olovka je bila potpuno jalova, neprotocna i olovna. Danas znam da je razlog bio stvrdnutost i zgusnuce svega sto je u meni cekalo da se izvanjsti, da se razmeksa do rijeci. To je bilo doba gluhe i nemuste muke. A onda, u Egiptu, munula su me pod rebra neka davna sjecanja. Neke spoznaje su pocele u meni iskriti, artikulirati se u izricja. Pa sam se odvazila da gotovo kriomice pisem samoj sebi. Jer, samo sam tako mogla opet zapoceti pustolovinu pisanja - da pisanje ne bude namijenjeno drugom citatelju osim piscu. Tako je nastala knjiga "Dijamantski faraon".

AIM: Tvrdite da svi - zivimo "uronjeni u savrseno umjetnicko djelo, vrhunsku kompoziciju postojanja", te da je zadatak svih nas da osluskujemo to djelo sa sto vecom paznjom. U tome posebnu ulogu za Vas imaju pisci. Koju?

• Od Renesanse pa naovamo pisca (umjetnika) uvjeravaju da je demiurg i on se lako dao u to uvjeriti. Povjerovao je da moze izmisliti svijet. To je samodopadno do komicnosti. Sto to covjek moze izmisliti, a cega vec nije bilo u prvom danu stvaranja? Covjek je najizvorniji kad osluskuje Glas koji postoji otkad svijet postoji. Sav je nas posao ostrenje sluh. Nije to bas ni lako i vrlo je kreativno. Nasa predanost je najkreativnija stvar na svijetu. A zasto nije lako - ima na tisuce stvari koje od toga odvracaju i obecavaju nasto drugo, bolje, instant carstvo. Pa kad se dogodi da na nov, svoj nacin, otkrijes nesto prastaro, nesto sto je cekalo da ga upravo ti otkrijes, onda si uistinu originalan i neponovljiv. kao sto rece Einstein: "Oduvjek je u prostoru kozmosa postojala muzika, cekajuci da se rodi djecak po imenu Wolfgang Amadeus".

Jos jedna prispodoba. Skoljka. Prislonjena pazljivo na uho, ona sumi o svom zavicaju. Ona sumi svoj zavicaj. Ona javlja da postoji ocean. Mozda u tom sumu necemo cuti naznaku golemosti i velicanstva, sirine i dubine, tajni, stanovnika, oluje oceanske, cak ni boje i okusa njegovoga - to je izvan skoljkine mogucnosti prijenosa i izraza. Ali, ona sumom kaze jednu bitnu stvar: ocean jest. Nas otac, ocean jest. To je dovoljno. To je posao i svjedocenje umjetnika. Nedavno me jedan mladic upitaao jesam li ja skoljka Atlanskog, ili Indijskog oceana. Upitala sam ga: "Kad ti ne bi znao ta dva zemljopisna imena, kako bi nazvao tu golemu slanu vodu? On je odgovorio: "Nazvao bih je ocean". U prvom redu to: ocean. Ocean je uvjek i svuda on sam, isti sa sobom, bio on nama na istoku ili na zapadu.

AIM: Kada bi Vas bogat i raznovrstan knjizevni opus bio jedna jedina rijec, koja bi to rijec bila?

• Istina.

AIM: A sta je to istina?

• Sad bi trebalo zasutjeti, zar ne? Ali, reci cu tri retka koja se mogu reci o Apsolutu: Istina je on sto jest. Istina je ono jedino sto jest. Ja jesam.

Ova tri retka su definicija, Bozanstva ili sveobuhvatnog Ja.

AIM Da li Vi mozete za sebe reci: "Ja jesam"?

• Vrlo povremeno i vrlo privremeno. Cesaric onomad rece: "Mozda je pao trak istine u me, a mozda su sanje". Kad mi se cini da je trak istine pao u me, ja tad pomislim, znam: ja jesam, i to nisu sanje.

AIM: U knjizi "Cas je, Ozirise" kazete da svi mi tragamo za blagom koje je neko drugi odavno nasao i izgubio. Grijesim li ako kazem da se blago za kojim Vi tragate zove ljubav?

• Ne, nikako ne grijesite. Na vrhu piramide spajanja svih stvari ljubav se ne razlikuje od istine, istina od dobrote, dobrota od mira. Sve se nadje i prepozna u istoj tocki. Odaziva se i na bilo koje od spomenutih imena.

AIM: Za razliku od ljubavi koja ne trazi razloge postojanja, jer je "to prirodno stanje ostvarenog covjeka", mrznja ih uvek treba i trazi. Za Vas ona je, kako ste nedavno rekli, "najkonkretnija apstrakcija na svijetu, nadahnuce materijalnosti, koju predjeli duha zanimaju samo kao krinke i skrivalice..."

• Mrznja se mora dovijati, mora pisati traktate i doktorate, mora biti uvazeni clan Akademije, jer ima zadatak da sebe opravda. Pritom, mora proucavati i svete knjige, zivote bezazlenih i rijeci cednosti, jer tako sebi kupuje utjecaj na slabe i zamagljene duse. Kaze se da je vrag najopasniji kad navuce popovsku mantiju. Da je narod najlakse gurnuti u samovelicanje (primjer je njemacki narod koji je rodio toliko velikana duha, pa ipak ga je jedan nedouceni covjek uspio uvjeriti da su ostali narodi u odnosu na njemacki inferiorni i vrijedni zatiranja), a potom u mrznju na drugi narod. To dvoje uvijek ide zajedno, to su predrasude u obliku spojenih sudova.

AIM: Da li je bajka "Trorucica sa planete svjetlosti" objavljena nedavno u Zagrebu, mozda najava novog stvaralackog ciklusa?

• Ta knjiga od nekih 180 stranica napisana je sjecnja

1. za 23 dana. To je roman za djecu u odraslima, odnosno, za odrasle u djeci. Nastao je iz potrebe da se isprica nesto ozbiljno. Tada su upravo pukle brane pakla i sile nase podsvijesti krenule su put sela i gradova. Mi u pocetku, zbunjeni, nismo razumjeli sto se to uistinu dogadja. Izgledalo je kao da ce gvozdjurija nasilja pregaziti ne samo zemlju i njezina dobra, vec i nasu pamet i razbor. Ali, kad god krene mrak u pohod na svijet i svijest, to je poziv silama svjetlosti, silama (nase) nadsvjesti da isukaju maceve. Kako to ispricati ako ne bajkom? Jer svaka bi druga analiza ostala gluha, ili nedocujena. "Trorocica" je knjiga - diktat, nesto nalik knjigama "Stotinu i osam". Uskoro ce biti objavljena i u Beogradu, u izdanju "Bate".

(AIM) Stanka Brdar