VODA U KRALJEVIM BACVAMA

Zahtev porodice Karadjordjevic da im se vrati imanje u Makedoniji

AIM, Skopje, 10.04.1996

Demir kapija, gradic u juznoj Makedoniji, poznat po ekstremno visokim temperaturama koje povremeno dostizu i 40 podiok Celzijusove ljestvice, nasao se ovih dana i sredistu interesovanja javnosti. Ali ne zbog neke zestoke drustvene ili politicke intrige, nego zbog istorije i stanovitih posljedica koje iz nje slijede. Advokati potomaka blagopocivseg jugoslovenskog kralja Aleksandra, veseli Karadjordjevici, naime, presavili su tabak i napisali pismo rukovodstvu poljoprivrednog dobra koje nosi isto ime kao i grad, sve sa ambicijom da se kraljevoj porodici vrate oduzeta imanja. Jedan tekst u skopskom dnevnom listu "Vecer" posvecen ovom zahtevu, tako na jabolji nacin svjedoci o postojanju problema koji ce se otvoriti tek sada, poslije medjusobnog priznavanja SR Jugoslavije i Makedonije. Mada u samome tekstu nema nikakvih dilema o tome kako bi se razrijesio eventualni spor, cinjenica da iza naslova "Kralj Aleksandar trazi svoju vilu u Demir Kapiji" jedan pored drugoga stoje upitnik i usklicnik, jednako svjedoci o urednickom cudjenju, kao i o njegovoj upitanosti u vezi sa delikatnom materijom kojoj za sada niko ne moze pokupiti sve niti.

Elem, kraljevi nasljednici traze da im se vrati jedna prekrasna ladanjska kuca od nekih dvije stotina kvadrata, sagradjena prije vidje od sesdeset godina u rodnim vinogradima biranih sorti na nekoliko desetaka hektara. U sastavu cjelokupnog posjeda postoji u za ondasnje prilike savrseno napravljeni vinski podrum kapaciteta veceg od cetiri miljona litara vina, mala hidrocentrala i vodenica, te stocna i zivinarska farma, ergela i bog bi ga znao sto jos, sto je casove odmora u ovome kraju i pored paklenih temperatura, cinilo izuzetno ugodnim. Oko ovoga poljoprivrednog dobra koji je trebalo da sluzi za relaksaciju tadasnjeg jugoslovenskog suverena, njegove porodice i prijatelja, sad se ispredaju najrazlicitije price. Svakako su najzanimljive one vezane za porijeklo imanja i izgradnju objekata. Neki izvori, pozivajuci se na sjecanju i na pripovijedanja savremenika, svjedoce da je Aleksandar imovinu od 760 hektara pasnjaka, njiva, suma i vinograda, kupio jos 1927. godine za nekih 2.330 turskih lira. Tri godine poslije, zapocela je gradnja vile, kultiviranje vinograda, a potom i opremanje vinskog podruma. Ogromne bacve koje su danas, umjesto vina radi zastite, napunjene vodom transportovane su vozom iz Slovenije, najverovatnije iz Trenkovih vinograda. Mada su na nekoliko desetak hektara zasadjene zaista atraktivne sorte: rajsnski rizling, silavka, smederevka i prokupac, gazda nije stigao provjeriti da li od njih ima glavobolju, jer ga je u Marseju snaslo ono sto ga je snaslo i to, pazi simbolike, bas od makedonske ruke.

Ni kraljevska se porodica nije nauzivala u raskosnoj vili. Svjedoci se prisjecaju da je samo kraljica Marija u dva navrata, kad je isla kuci u Grcku, svracala da se odmori. Poslije je vila, kao sto je to bio obicaj jedno vrijeme na ovim prostorima, slozila za sastanke partijskih aktivista, a jos kasnije za provode lokalnih i manje lokalnih funkcionera. Vremeno, medjutim, kao i sve drugo, prepustena je legalnom propadanju, sto je preduzece kojem je formalno pripadala, dovelo do prosjackog stapa. Sad se Aleksandrova vikendica iznenada nasla na privatizacijskom "buvljaku" i procijenjena je na tracavih 400.000.DM. Po svemu sudeci iznenadna reakcija advokata kraljevske porodice, isprovocirana je upravo tom cinejnicom, jer su svjesni da bi u nekoj od narednih faza, ukoliko dakle imanje bude isparcelisano, imali daleko manje sansi da je vrate starim vlasnicima.

Medjutim, zahtijev Karadjordjevica naisao je u nekim ovdadjnjim krugovima na naglaseni prezir, a pomenuti tekst u dnevniku "Vecer" kvalificirao ga kao drskost, "posebno u vrijeme kad je Makedonija stekla svoju samostalnost i nezavisnost". Mada pomenuto imanje ne pripada kruni i dvoru, nego ga je kralj licno platio, sto bi reklo bilo je privatno vlasnistvo "prvog gradjanina" tadasnje Jugoslavije, sadasnji vlasnici ne daju se zbuniti. Na njiohovu stranu su naime pozitivni propisi koji ne dozvoljavaju da stranci u Makedoniji poseduju nekretnine. Sa druge strane novi Zakon o denacionalizaciji koji ce uskoro uci u fazi primjene, nigdje medju buducim titularaima vracene imovine ne spominje, ne samo Karadjordjevice, nego bilo koga ko ne moze nositi makedonski pasos. Ovakvo stanje stvari, naravno, moglo bi pothranjivati optimizam kod onih dvjesta radnika na poljoprivrednom dobru "Demir kapija", da preduzece ionako nije propalo. Ovako ostaje samo kao neprijatni pravni problem koji bi mogao dekurazirati eventualne interesente za otkup demirkapijskih dubioza u gazdovanju ovim izvanredno perspektivnim kompleksom koji obuhvata jednako upotrebljive objekte za turizam i za poljoprivredu.

Jeste cinjenica da sadasnji pravni ambijent ne moze dozvoliti bivsim vlasnicima da se uskoro pojave i pocnu okopavati i kalemiti vinograde. Medjutim, a ta se cinjenica ovde uporno zapostavlja, Makedonija sasvim skreno stremi i to svakodnevno dokazuje ka drustvenim modelima u kojima je privatno vlasnistvo svetinja.Dakle jaz izmedju pozitivnih propisa i stvarnih ambicija nekadasnjih vlasnika mogao bi se rijesiti i aktiviranjem instituta takozvane pravne nadoknade. Znaci ona grupica jugoslovenskih princeva i princeza, sto iz dalekog svijeta istezu vrat prema Demir Kapiji, mogla bi se namiriti otkupom imovine ili pak pristojnom apanazom u redovnim mjesecnim ili godisnjim porcijama. Kako to traze nekadasnji vlasnici Banskih dvora u Zagrebu u kojima sada stoluje Franjo Tudjman. Ovo naravno nije nikakva preporuka, nego se samo navodi kao mogucnost, buduci da Aleksandrovi potomci, zapravo njihovi opunomocenici vec najavili sudaniju pred medjunarodnim pravnim forumima. Pise: BUDO VUKOBRAT