ZELENASI PONOVNO JASU

DAN DINARSKE PANIKE

AIM, SASRAJEVO, 09. 04. 1996. Jedan stav Sarajevskog dogovora o Federaciji, jedna jos uvijek nerazjasnjena odluka federalnog ministra finansija i, na koncu, jedno potpuno proizvoljno i povrsno novinarsko razmisljanje o monetarnoj situaciji na dijelu Federacije BiH koji je pod nadzorom Armije BiH, proiveli su istinski vikend-haos na sarajevskom, ali i na sirem trzistu novca. Doslovno za jedno nedeljno prijepodne kurs njemacke marke izrazen u bosanskohercegovackim dinarima (BHD) skocio je i do 70 odsto, a potrosaci koji su raspolagali domacom, pomalo neuglednom ali vise od tri godine izuzetnom zilavom valutom, iznenada su se nasli u poziciji da za nju ne mogu kupiti doslovno nista. O cinjenici da se istovremeno na crnom trzistu, takvim obezvrijedjenim dinarom, mogla kupovati njemacka marka, na zalost, niko u panici nije ozbiljnije razmisljao.

Krenimo, medjutim, redom. Usaglasavajuci 20. marta potpisani Sarajevski dogovor o Federaciji, predstavnici Bosnjaka i Hrvata sporazumjeli su se i o slijedecim - "Platni promet ce, kroz federalni Zavod za platni promet, koristiti DEM kao jedinicnu valutu (druge valute koje vec cirkuliraju u Federaciji ce nastaviti da cirkuliraju kroz kanale komercijalnih banaka)". Cilj autora Sarajevskog dogovora bio je, kako su kasnije razjasnjavali, da na ovaj nacin njemacku marku jos jednom na papiru instaliraju kao jedinicnu a ne jednu valutu uz pomoc koje je moguce u platnom prometu pomiriti bh. dinar i hrvatsku kunu koja je u upotrebi u dijelu Federacije pod nadzorom HVO. Medjutim, drugi su pozurili da zakljuce da je takvom odlukom bosanskohercegovacki dinar zapravo ukinut.

Obzirom da se obicni gradjani, trgovci pa i sverceri ipak ne bave detaljnijim analizama i dubljim razmisljanjima o moneti koja im je u ruci, fakat je da Sarajevski dogovor nije izazvao prakticki nikakva gibanja na trzistu novca. Za mnogo ozbiljniji podrazaj pobrinuo se jos dvanaest dana ranije niko drugi do federalni ministar finansija Drago Bilandzija licno. Naime, jos

1. marta u Mostaru gospodin Bilandzija donio je Naredbu o uplatnim racunima proracuna Federacije BiH, nacinu naplacivanja tih prihoda i izvjescivanju korisnika o njima. U odredbi je, izmedju ostalog, propisano da se "prihodi Federacije BiH naplacuju iskljucivo u njemackim markama, sukladno odredbama clana 59. Zakona o unutarnjem platnom prometu iz 1995. godine". Prema citiranoj naredbi, prihodi Federacije BiH koji se naplacuju iskljucivo u markama su carine, posebne uvozne pristojbe i lezarina i poseban porez na promet proizvoda. Po svemu sudeci, ova naredba donesena je prilicno daleko od ociju ostalih clanova federalne Vlade stacioniranih u Sarajevu, pa je i ona prosla prakticno nezapazeno. Bilo bi vjerovatno bolje da se desilo suprotno tome jer za ocekivati je da bi i citirani clan Sarajevskog dogovora o Federaciji izgledao bitno drugacije i mnogo decidnije. Elem, ni ova Bilandzijina naredba nije predstavljala osjetniji udar na trziste.

Bilo je, za taj udar, nuzno da se u jednom od sarajevskih dnevnih listova pojavi duza novinarska "analiza" garnirana zvucnim naslovom "Da li je bh dinar zrtvovan" izvucenim u vrhu naslovne strane, pa da Sarajevom i drugim bosanskohercegovackim gradovima pod nadzorom Armije BiH prostruji vijest o definitivnom ukidanju ove valute. Tekst je, inace, kao osnovnu potku koristio upravo Sarajevski ugovor i Bilandzijinu naredbu, da bi u njemu nedvosmisleno utvrdjeno da dinar vise nije ni bon (sto je bio u pocetku rata kada je trebalo zamijeniti jugo-dinar) nego - bezvrijedni papir. Istovremeno sa pojavom ovog izdanja na kioscima, trziste devizama je poludilo.

Sarajevo koje je tokom ratnih godina bilo glavno bh. stjeciste svercera i koje je ispastalo zbog zelenaskog diktiranja kursa, cijena, snabdjevenosti pa, kazu, i otvorenosti odnosno zatvorenosti "plavih" (UN) puteva za ulaz i izlaz svih vrsta roba u uglavnom opsjednuti grad - pretrpjelo je i prvi i najzesci udar. Sverceri puni deviza slozno su obarali vrijednost dinara tako da je malo nakon podneva istoga dana za jednu njemacku marku bilo nuzno izdvojiti, umjesto Narodnoj banci propisanih 100, cak 150 dinara, a nedugo potom kurs je skocio i na 170. Kazu da su se dinari sakupljali doslovno u velikim kesama. Obzirom da u Zenici, koja je svega sat vremena voznje od Sarajeva, udar nije bio ni priblizno isti, lako je zakljuciti koliko se za taj sat moglo zaraditi preprodajom sakupljenih sarajevskih dinara na zenickom trzistu. U Zenici je, istina, doslo do stanovitog poremecaja, medjutim, recimo u Travniku ili Tuzli zvucna novinska vijest nije imala apsolutno nikakvog odjeka. Kurs je ostao nepromijenjen -

• jedna marka mijenjala se za 100 dinara.

Logikom trzista odmah su se poceli ponasati i trgovci. Oni su u zelji da zastite svoje robe prakticno obustavili prodaju za dinare i orijentisali se iskljucivo na marke koje su, objasnjenja radi, i mnogo ranijim zakonskim odlukama bh. Vlade uspostavljena kao paralelna moneta u bosanskohercegovackom platnom prometu.

U cijeloj ujdurmi drzava je reagovala adekvatno, ali sporo je ta reakcija putovala do gradjana. U dzemperu se, na zakazanoj konferenciji, pred novinarima pojavio guverner Narodne banke BiH, Kasim Omicevic, koji je energicno saopstio javnosti da su sve price o nekakvom ukidanju bh. dinara obicne spekulacije. Omicevic je najavio i ostre mjere protiv svih koji narusavaju monetarnu disciplinu, bilo forsiranjem njemacke marke kao iskljucivog plateznog sredstva, bilo nerealnim kursom dinara. Ali, greska je sto je ova zvanicna reakcija dosta, reklo bi se, stidljivo plasirana u medije, mada je njena veca frekventnost na programima radio i TV stanica mogla imati mnogo jaci efekat postepenog vracanja kursa dinara prema normali.

Inace, guverner je iskoristio priliku da novinarima, odnosno gradjanima, jos jednom ukaze na rezultate koje je tokom tri godine postojanja postigao bosanskohercegovacki dinar po kojima se ova valuta prakticno izdize iznad svih valuta na prostorima bivse Jugoslavije. Naime, bh. dinar je vec gotovo dvije godine cvrsto vezan za njemacku marku, njegov kurs je potpuno stabilan, zbog cega je indeks cijena dozvoljavao stalni pad, a od juna 1994. godine ni drzava se vise ne finansira dinarima bez pokrica nego iskljucivo iz svojih izvornih prihoda (carine, porezi, donacije itd.). Ponovljeno je da doslovno svaki bh. dinar koji je u opticaju ima svoje pokrice u jednom pfeningu.

Nakon nastupa guvernera, dakle, istog dana (desetak sati nakon sto je udar na bh. dinar otpoceo) stanje se pocelo smirivati, mada se ne moze reci da se ono do danas i definitivno smirilo. Dio trgovaca jos uvijek zazire od prokazane domace valute i insistira na upotrebi njemacke marke. Objektivno, medjutim, radi se o situaciji koja samo donekle podsjeca na nedeljni monetarni haos.

Ovim se prica o udaru na dinar zavrsava. Dok trzisni inspektori i finansijska policija danonocno rade na kaznjavanju onih koji nerealnim i napumpanim kursom ruse nacionalnu valutu, trazi se i odgovor ko je istinski reziser cijelog poremecaja. Po misljenju kolegija guvernera Narodne banke, kljucni uzrok panike je naredba Drage Bilandzije koji jos nije nasao za shodno da svoj potez i obrazlozi. Stav prema dinaru, po misljenju dr. Hasana Muratovica, premijera Vlade Republike Bosne i Hercegovine, rezultat je nastojanje dilera da od stanovnistva uzmu sto vise novca koji bi poslije po bankarskom kursu bio konvertovan u njemacke marke. O zaradama se samo moze mastati.

U opticaju se nasla, svakako, i verzija prema kojoj je cilj ministrqa Bilandzije, odnosno njegovih mentora iz hercegbosanskog ambijenta, destabilizacija jedne federalne valute (i marka i kuna su, podsjecanja radi, u Bosni strane novcanice) koja je jedan od cvrstih temelja bh. drzavnosti. Nije tajna da je dinar i ranije bio predmet sporenja pa je i njegovo prvo izbacivanje na trziste praceno burnim negodovanjem hrvatskog federalnog partnera. Nikad, pak, osim njemacke marke i kune nije zvanicno ponudjena alternativa bh. dinaru u vidu nove zajednicke monete.

Nije sporno opredijeljenje da se sarenilo valuta na federalnom pa i republickom nivou okonca uvodjenjem jedne zajednicke. Medjutim, za takav potez potreban je i politicki dogovor kojeg nema, i vrijeme kojeg ima, ali bez prethodnog uslova ne znaci nista. Po misljenju Obrada Piljka, viceguvernera Narodne banke BiH, kojeg mnogi smatraju i najvecim bh. bankarskim strucnjakom i tvorcem cvrstoce dinara, ukoliko bi se ovog momenta postigla politicka saglasnost i krenuo proces supstitucije dinara i ostalih valuta novom, dogovorenom novcanicom, ona svjetlost dana i tamu blagajnickih kasa ne bi ugledala prije kraja ove godine. Piljak dodaje da niko nije protiv trajnog ukidanja dinara, ali ne na Bilandzijin nacin, nego stvaranjem nove zajednicke valute.

Ono cime tjese i Obrad Piljak i dr. Hasan Muratovic je potpuna pokrivenost emitovanog dinara i mogucnost da se prakticno odmah, po zvanicnom kursu 1:100 otkupi sva kolicina bh. dinara koja je u opticaju.

Mada vecina Sarajlija i ostalih koji su se nasli na direktnom udaru krivca za sve vide u Bilandziji i neostroumnosti par novinara, nije mali broj onih koji o poremecaju razmisljaju kao o rezultatu predanog rada lokalnih mafijasa. Sumnja se cak i na spregu izmedju njih i novinara, te mogucnost da je neko od novopecenih zelenaskih kraljeva novcem podmazao i narucio bombasticni tekst jos bombasticnijeg naslova kako bi jedan dan ili vise ubirao prijatne sustece plodove nastale uz strah gradjana i nesigurnosti trgovaca. AIM doznaje da kompletnu ujdurmu predano pokusava istraziti i bosanska policija, a da li ce nesto i pronaci, pokazace dani koji slijede. Ipak, ni policijsko ni bilo kakvo drugo istrazivanje nije potrebno da se zakljuci da je nakon protekle nedjelje zahvaljujuci trzisnim "pogodnostima", Sarajevo i jos pokoji grad opremljenije sa gomilom bogatih zelenasa. Ili su bogati postali jos bogatiji, sasvim je svejedno, izvjesno je da se zavrtila velika para.

ZLATKO VUKMIROVIC