MINISTAR OTKRIO DRZAVNU TAJNU

AIM, ZAGREB, 8.4.1996. Kada je za dan drzavnosti 30. svibnja 1994. hrvatski dinar, zamijenjen kunom, cije je ime izazvalo mnogo protesta jer direktno asocira jedino na NDH, a nikako na nekakvu izmisljenu hrvatsku tradiciju, bilo je odredjeno da jedna njemacka marka stoji 4,444 kune. Tadasnji predsjednik vlade Nikica Valentic tvrdio je da ce drzava, to jest Narodna banka, po svaku cijenu stititi taj kurs i da marka ne smije nikako ici preko te cetiri magicne cetvorke. Medjutim, kako je vrijeme odmicalo dogadjalo se upravo suprotno - marke, dolari, silinzi, lire, franci... postali su sve jeftinija roba. Narodna banka posljednih nekoliko mjeseci drzi marku na 3,7 kuna, s tim da je bilo vremena kada je ona bila i znatno jeftinija. Preracunato u brojke ispada da je marka u odnosu na kunu oslabila po srednjem tecaju Narodne banke za cak 16,75 posto, s tim da se u mjenjacnicama dviju najjacih banaka za marku dobija jos i manje - oko 3.63 kune, ili svega 81,6 posto od onoga od prije dvije godine.

Prema misljenjima ozbiljnih ekonomskih i financijskih strucnjaka takav precijenjeni kurs kune zapravo je umjetan, jer naprosto je posljedica nedostatka domace valute u opticaju, pa onda nije nikakvo cudo da su neki izvoznici bili prisiljeni u jednom periodu prodavati marke i dolare po antisticungu, to jest daleko ispod odredjenog kursa. Najbolji dokaz o nedostatku kuna je i onaj od prije godinu i pol dana kada se u bankama nisu mogle promijeniti devize, vec jedino ako ste sa vlastite knjizice s njima u protukunskoj vrijednosti placali racune za komunalije i slicno,

Nedostatak kuna osjetio se i u turistickim mrsavim sezonama, a izgleda da prijeti i ove godine. A da sa tecajem nesto nije u redu dokazuje i cijena kapitala u Hrvatskoj - 30 posto godisnje. Od toga koristi mogu eventualno imati uvoznici koji jeftinom markom, pa makar bila i posudjena, mogu na hrvatsko trziste plasirati robu na kojoj se jako dobro zaradjuje. Nasuprot tome jaka kuna postepeno unistava domacu prouzvodnju, jer samo onaj koji se hvata za slamku spasa, ili "ekonomski samoubojica" moze si priustiti takav kredit koji bi, da se otplatio, mora donijeti profit od najmanje 31 posto. A sve to u drzavi koja zasigurno ima najvece poreze u Europi.

Dokaz da je tome tako je da je pred usvajanje drzavnog proracuna (budzeta) za 1995. godinu, Vlada obecala kako ce rast proizvodnje biti oko deset posto, a ostvarena je pozitivna nula. Iako od Svjetske banke i Medjunarodnog monetarnog fonda stizu pohvale zbog niske inflacije (u veljaci je cak zabiljezena deflacija od 0.1 posto) podaci pokazuju da od privrednog uzleta nema nista ni ove godine. U veljaci je industrijska proizvodnja bila za cetiri posto manja nego u sijecnju, a Hrvatska i sve manje izvozi. U prva dva mjeseca cak sedam posto manje nego u istom razdoblju lani, a pri tom cak 56,5 posto izvoza odpada na repromaterijal, a samo 9,6 posto na opremu. Pad izvoza robe visoke potrosnje cak je 14 posto. Jedina zemlja s kojom Hrvatska ima pozitivnu trgovinsku bilansu je Bosna i Hercegovina, iako je i to upitno jer tesko je provjeriti koliko je robe iz susjedne drzave stiglo ilegalnim kanalima.

Glavne hrvatske privredne grane kao sto su brodogradnja, poljoprivreda, turizam, strojogradnja..., gotovo su unistene. Hrvatska se promidzba trudi da sve to sakrije stalnim ponavljanjem kako se dionice Plive uspjesno prodaju na londonskoj burzi, te da ce tim putom uskoro i koprivnicka "Podravka". Ali ova dva izuzetka ne mogu sakriti cinjenicu da je hrvatska privreda pred kolapsom, da se jos jedino donekle drzi trgovina. Donekle, jer brojne rasprodaje pokazuju da narod "nema razumijevanja" za sverc-komerc i da sve brojnija vojska nezaposlenih, a racuna se da ih je sada blizu 200 000, nema novaca ni za "totalne rasprodaje". Ali ni trgovcima se ne pise dobro, jer ne uspiju li brzo prodati uvezenu robu i njih pokapa skupa kuna i visoka kamata.

Neki su se na jakoj kuni do sada obogatili ali evidentno je da se pokretanje proizvodnje ne moze zamisliti sa ovakvim kursom, jer ispada da hrvatski privrednici naprosto poklanjaju svoje proizvode, ili kako bi se to ekonomskim rijecnikom reklo jedu vlastitu supstancu. Vlada pak zbog bauka inflacije nikako da se odluci na devalvaciju. Ili mozda ipak da?

Naime, nakon sto je nedavno Sabor usvojio izmjene Krivicnog zakona po kojem se moze suditi onome tko otkrije drzavnu tajnu, lako bi se moglo suditi sadasnjem ministru gospodarstva Davoru Sternu. Nedavno je na naslovnoj stranici "Globusa" osvanuo senzacionalan naslov: "Zalazem se za devalvaciju kune!". Iz ministrova kabineta odmah je odaslan demant da Stern nije "nigdje izjavio da proizvodnja u Hrvatskoj ne raste jer je na trzistu premalo kuna, zbog cega se zalaze za devalvaciju."

Ministar je na ovakav potez bio prisiljen posto mu je premijer Zlatko Matesa priprijetio da ne dopusta takva soliranja i privatna misljenja, jer se time rusi politika HDZ-a. Stern je odgovorio jednako ostro porucivsi svom prijatelju da mu nitko nece zabranjivati da govori sto misli. A kako se saznaje ponudio je i ostavku, o kojoj se za sada nije raspravljalo.

"Globus" je po obicaju malo pretjerao u opremi teksta, ali tocno je da je Stern izjavio kako "za povecanje proizvodnje trebaju sredstva iz inozemstva i, mozda, meksa monetarna politika". Ministar je jos objasnio: "Mi moramo, na neki nacin, biti spremni na korekciju tecaja kune. Smatram da je to potrebno. Pod utjecajem trzista kuna bi mogla poceti plivati i nadolje". Dakle, jasno da jasnije ne moze biti.

A da je Stern, mozda i nenamjerno, otkrio dobro cuvanu drzavnu tajnu, pokazalo se kada je poznati ekonomski komentator "Vjesnika" Ivo Jakovljevic objavio tekst pod naslovom: "I NBH tvrdi: kuna je precijenjena 30 posto!" Nakon dva dana iz Narodne je banke stigao odgovor na cak sest kucanih kartica u kojem se dokazuje kako Jakovljevic nema pravo, jer je toboze nesto krivo shvatio i zbrojio, te da Narodna banka ne misli da je kuna precijenjena. Ali za cudo u tom istom "Vjesniku" pojavio se i odgovor-komentar "Tko (ne) rusi kunu?" u kojem se kaze kako su po obicaju opet krivi novinari, a ne oni koji su "tajnu" prvi provalili. Autorica Vesna Antonic cudi se nad ponasanjem ljudi iz Narodne banke, te zakljucuje da "ako je suditi po staroj izreci o dimu i vatri, mnogi su se spremni kladiti u korist (ne)moguce devalvacije domace valute".

Ekonomistima od imena sve je jasno. Ocito je da se po tko zna koji put dogadja sukob politike i zdravog razuma, jer HDZ ne moze i ne smije dovesti u pitanje jedini uspjeh svoje monetarne politike - unistavanje devalvacije. Predsjednik Tudjman smatra da mu je to jedan od kljucnih aduta za predizbornu kampanju, pa ce na svaki nacin pokusati napraviti by passe do tog vremena, a nakon toga potop. Do sada je poslusno slusao Svjetsku banku i MMF, ali pitanje je da li ce uspjeti dobiti svjezi novac koji jedini moze ozivjeti proizvodnju. Uostalom jednim djelom to je trebala biti i misija poginulog ministra trgovine SAD Ronalda Browna, kao nagrada za dosadasnje drzanje.

Jako jugo, nevrijeme i kisa sada su umnogome usporila taj planirani korak ka spasavanju Tudjmana. Drugo je, naravno, pitanje zasto su HDZ-ovske vlade do sada proizvodile oluje koje ce ih na kraju otpuhati?

GOJKO MARINKOVIC