VODA DOSLA DO GRLA

Talas strajkova u Crnoj Gori

tekst:

Pocelo je sa bjelopoljskom "Bjelasicom", nastavilo se sa cetinjskim "Obodom", niksickim Rudnicima boksita i stiglo do mojkovackog "4 novembra". Talas radnickih strajkova i smjena direktora je pokrenut. Gdje ce se i kad zaustaviti jos je neizvjesno.

Od suspenzije sankcija, vec je desetak direktora pod pritiskom radnika ili smijenjeno ili primorano na ostavke. Desilo se to u podgorickom "Servisimportu", danilovgradskom VUP-u, niksickom "Metalcu", maloj fabrici tekstila u Savniku, nekada velikom "Titeksu", niksickom "Poljoprivredno-trgovinskom kombinatu", svojevremno na daleko cuvenom proizvodjacu namjestaja "Javorku" itd. Pocetkom nedjelje otpoceo je i srajk radnika u pljevaljkom "Vukman Kruscicu", a sve u svemu, vec sjutra se ovoj listi moze pridruziti neko novo preduzece, jer, kratko receno, nezadovoljstvo zaposlenih raste.

Da li je svaki dosadasnji radnicki protest prica za sebe, ili se iz njih, ipak, mogu izvuci neke zajednicke karakteristike? Svaka pobuna zaposljenih za sada se svodila na nezadovoljstvo stanjem unutar kolektiva. Mogu li se ocekivati sire posljedice ovog strajkackog talasa? Kako objasniti naglo probudjenu radnicku energiju?

Od suspenzije sankcija proteklo je vec skoro pola godine i ovaj period su mnogi dozivjeli kao vrijeme iznevjerenih nada. Jer, suspenzija sankcija nije ostavila nikakvog traga ni na redovnost plata zaposljenih u privredi, a kamoli na njihovu realnu visinu

• ono sto najveci broj radnika koristi kao osnovne kriterijume za kvalitet privrednog oporavka. Od euforicnih najava da "Vlada ima gotov program ozivljavanja proizvodnje" (potpredsjednik Vlade Asim Telacevic, neposredno nakon Dejtona) stiglo se do rezervisanijih ocjena i obrazlozenja o unutrasnjim sankcijama, slaboj internoj ekonomiji, s tim sto se sada optimizam siri najavama stranih ulaganja. A efekti? Mjereno ocima zaposlenog, efekata nema. Plate se i dalje vrte oko 120 njemackih maraka, u privredi se isplacuju neredovno i sa kasnjenjem. Podaci Sindikata svjedoce da cak 26 hiljada zaposljenih prima plate sa kasnjenjem od preko dva mjeseca. Vise hiljada radnika nije primilo plate po godinu dana. U "Titeksu", primjera radi, radnici su za posljednjih godinu dana primili ukupno svega oko sto dinara. O povratku radnika sa ulice tj. sa prinudnih odmora, promovisanih tokom sankcija, nema podataka. Opsti je utisak da se pri tome nista novo ne desava. Medju radnicima je cak zavladao novi strah od otpustanja po osnovu tehnoloskog viska. U periodu sankcija radnici - tehnoloski viskovi nijesu mogli biti otpustani, a sada, posto je nastupilo "normalno vrijeme" ponovo krecu kampanje utvdjivanja i otpustanja viskova zaposlenih. "Zalicemo mi za sankcijama kao nekada za zemljotresom!" Ovo ironicno upozorenje jednog sindikalca kao da dobija neocekivano ozbiljan ton.

S druge strane ima tumacenja da je citav proces (nakon ovolike "sjece knezeva" po crnogorskim kolektivima moze se govoriti o procesu smjene jedne poslovodne garniture) ima pozitivne dimenzije. Po ovim tumacenjima, privreda se na ovaj nacin cisti od stereotipije u rukovodjenju i dobro je da odlaze direktori koji nijesu znali da iskoriste vrijeme sankcija za osmisljavanje pravih proizvodnih programa, koji opstruiraju razvoj, transformaciju itd. Tako se i slabo poslovanje privrede nakon suspenzije sankcija tumaci kao zakasnjelo otkrivanje svih onih slabosti u domacoj privredi koje su tokom izolacije bile skrivene.

Zasto su direktori prvi dosli pod udar radnickog nezadovoljstva? Oni su, smatraju neki sagovornici, prvi pali na ispitu jer nijesu mogli da obezbijede proizvodnju, tacnije, nijesu nasli nacin da vrate radnike na posao i da im obezbijede redovnije i vece plate. Cak i u niksickim "Boksitima", gdje se zaposljeni nijesu mogli pozaliti na visinu zarada, radnicki zahtjev za smjenom direktora obrazlagan je, pored ostalog, potrebom povratka izvornoj proizvodnji - kopanju rude, a ne gradnji puteva cime su izraubovane skupe rudarske masine.

Istovremeno, ima upozorenja da talas strajkova obnavlja poznati antibirokratski rusilacki nagon. Prema ovim tumacenjima, samoupravljacka svijest se obnavlja i siri iluzije o mogucnostima da se obaraju direktori, sto bi naknadno, valjda, podrazumijevalo da "ulica" rusi upravne odbore firmi, a, na kraju, i samu vlast. Smjena ponekog direktora u crnogorskoj privredi nece, smatraju nasi sagovornici, raskinuti sa starim izandjalim nacinima rukovodjenja koji se obnavlja po inerciji. Jer, citav sistem rukovodjenja zasnovan je na temelju koncepta transformacije vlasnistva koji se sprovodi u Crnoj Gori, pri cemu je paradrzavnim fondovima data uloga da postavljaju direktore. A posto su i drzava i fondovi u rukama jedne partije, onda je jasno da je i postojeci menadzment u privredi izraz kadrovskih sposobnosti vladajuce partije.

Rusenjem direktora kao olicenja svog zla i jada u kome se nalaze, radnici dobijaju kakvu-takvu psiholosku satisfakciju, i tako se citava guzva zavrsava u krugu preduzeca. O seljenju nezadovoljstva izvan fabrickih krugova, kao i o otvaranju ozbiljnijih pitanja slabosti ekonomske politike i privrednog sistema nema ni govora. Sve se zavrsava radnickim revoltom prema nesposobnom menadzmentu ("A ko da bude sposoban u ovakvom ambijentu?" - rijeci su jednog direktora) i citav sistem upravljanja privredom nastavlja da funkcionise na ustaljeni nacin. Negativni efekti ovog procesa po vlast su jasni (svi znaju ciji kadrovi se smjenjuju po preduzecima) i zato se prica o radnickim strajkovima izbjegava u drzavnim medijima, ali, bez obzira na to, sirih i znacajnijih politickih posljedica, prema ovim tumacenjima, ne moze biti.

Nacin upravljanja privredom sve vise izaziva paznju Sindikata. U mnogim preduzecima, tvrde u Sindikatu, radnici ne znaju ni cime raspolazu, ni ko ih predstavlja u upravnim odborima ili skupstinama dionicara, ni sta im donose dionice, ni sta mogu sa njima raditi, ni kakvu novu ulogu oni, sada kao upravljaci dobijaju. Niko od zaposlenih ne zna sta je sa sredstvima od otkupa stanova, koliki obim proizvodnje se planira tokom godine (pravno receno, to cesto ne znaju ni sami direktori), koji su razvojni planovi preduzeca, kada ce otpoceti uvodjenje sistema kvaliteta ISO 9000 (bez kojeg nasa privreda vise nece moci izlaziti na svjetsko trziste). Jednom rijecju, tvrde u Sidikatu, od radnika se skrivaju osnovne informacije o radu preduzeca. Povrh svega, toga upravljacku transformaciju mnogi direktori su shvatili kao samovlasce. Dobili su poziciju kakvoj se nijesu mogli ni nadati. Nijesu odgovorni ni zasta (sankcije su za sve bile krive), a imaju ovlascenja da rade sta im je volja. Da posluju sa bilo kime, da sklapaju ugovore kakve zele, da odredjuju plate u zatvorenim kovertama, da salju koga hoce na prinudne odmore, da prijete tehnoloskim viskovima i otkazima... Cesto se, tvrde u Sindikatu, radnici sikaniraju i zbog najbanalnije sindikalne aktivnosti. Sta onda drugo ocekivati no "pocetak bune protiv dahija"?

Jedan od razloga strajkackog talasa je, svakako, i u nedostatku bilo kakvog oblika participacije, odnosno ucesca radnika u upravljanju preduzecima. Posto su ostali bez ikakvih (i formalnih) prava da saucestvuju u prosesu donosenja odluka u preduzecima, pa cak i da budu informisani o njima, radnici se samoinicijativno, ili preko sindikata, opiru i bez pravih pregovora i potezu strajk koji im lici na jedino preostalo oruzje. U Sindikatu upozoravaju da se radnicima cesto onemogucava cak i da biraju svoje predstavnike u radu upravnih odbora posto ih direktori jednostavno "rasterete" i te izborne muke koja mnoge podsjeca na stare samoupravne mehanizme.

Iako su svima usta puna trzisne ekonomije, prenosenjem ogromnog dijela drustvenog kapitala (trenutno oko 65 procenata) citava privreda je podrzavljena. I tako, dok drzava, preko svojih ljudi u upravnim odborima preduzeca, upravlja privredom, poslovodstva u preduzecima vode politiku. Jer, danas je direktorima mnogo vaznija politicka bliskost sa vlascu (i to zbog mnogo razloga) od samog snalazenja na trzistu. A najcesce je to dvoje povezano. Ne cudi, onda, sto su sama preduzeca toliko zainteresovana da im u upravni odbor udje sto vise ljudi iz vlasti. Bice blize drzavnim fondovima, vezama, dakako i parama. (Istina, to sto mu je u upravnom odboru ministar trgovine nije pomoglo direktoru PTK - Niksic.) Sami clanovi upravnih odbora, pak, problemima preduzeca se bave tek na sjednicama, ovlas i uzgred, shvatajuci taj posao kao "tezgu" i mogucnost lake dodatne zarade. Za sitne pare koje dobijaju zahvalni su direktorima na koje su prenijeli sva ovlascenja. Mjesta u upravnim odborima se u javnosti, doslovno, dozivljavaju kao sinekura. Bez ikakvih problema dobijaju se lagodne pare i korisne veze. Nakon brojnih afera u vezi privrednog kriminala u Crnoj Gori ("Jugobanka", HTP "Boka", budvanski hoteli...) niko od clanova upravnih odbora nije snosio nikakve posljedice. Otuda i predvidjanja nekih sagovornika da ce nastavak radnickih protesta dovesti do prosirivanja lista golubova za odstrjel. Ocekuju se zahtjevi da uz smjenu direktora krene i smjena upravnih odbora. Nesto kao paket aranzman.

Dragan DjURIC (AIM Podgorica)