SOCIJALNA ILI MORALNA BOMBA?

AIM, ZAGREB, 4.4.1996. Moglo bi se reci da tko god u Hrvatskoj ima neke veze s Branislavom Cankom, predsjednikom sindikata "Nezavisnost" iz SRJ, uskoro - izgubi posao. To se dogodilo Berislavu Belecu, bivsem predsjedniku Hrvatske udruge sindikata, koji se s Cankom sastao

1. u Trstu. Nedugo zatim - pritisnut optuzbama za manjak rodoljublja jer se "dok rat nije zavrsen sastaje sa sluzbenom osobom iz nepriznate i jos k tome neprijateljske zemlje" - Belec je morao podnijeti ostavku.

Posredna veza s Branislavom Cankom donijela je neprilike i Dragutinu Lesaru, donedavnom predsjedniku Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, najvece sindikalne organizacije u zemlji. Lesar se u petak, 28. ozujka, nije ponovno kandidirao za predsjednika SSSH i tako je jos jedna "Cankova veza" (doduse, slucaj nije jednak Belecovom) odstupila s celne pozicije.

Canak je u Lesarovom slucaju upotrijebljen na sljedeci nacin: kad je pocetkom proslog mjeseca Savez samostalnih sindikata najavio generalni strajk, njegovom su predsjedniku pristigli mnogobrojni telegrami podrske sindikalista iz cijele Evrope. Medju njima i Cankov, koji je svoju poruku, kao i ostali, uputio i hrvatskom premijeru Zlatku Matesi, s pozivom da prihvati zahtjeve hrvatskih sindikalaca.

Matesa je iskoristio priliku - upotrijebio je jednu od najuobicajenih tehnika iz HDZ arsenala napada na politicke protivnike: na televiziji je procitao Cankov telegram - citajuci ga doslovno kako bi ekavicom pojacao dojam - i pritom naglasio kako se, eto, tu radi o necem mnogo vaznijem od borbe za radnicka prava. Svima je bilo jasno - Matesa hoce reci kako Lesar i "onaj od tamo" Canak (i tko zna tko sve jos) ruse hrvatsku drzavu!

Premijer je naravno presutio da su telegrami s gotovo istovetnim tekstom stigli od ostalih evropskih sindikata, to nisu objavili ni drzavni mediji. Lesar i predstavnici SSSH su odgovorili Matesi dokazujuci kako nema niceg neobicnog sto je pristigao i Cankov telegram, jer je to uobicajena praksa na svjetskoj sindikalnoj pozornici: kad netko od velike sindikalne obitelji poduzima kakve akcije, ostali njegovoj vladi salju telegrame kao oblik pritiska radi brzeg rjesavanja spora. Sindikati i nezavisni novinski komentatori posebno su se osvrnuli na cinjenicu da je u toku "normalizacija odnosa Srbije i Hrvatske", da najvisi funkcionari obje drzave sasvim dobro suradjuju i odrzavaju kontakte gotovo u prijateljskom raspolozenju, pa bi to trebalo biti dopusteno i sindikalnim aktivistima.

Lesar je nakon petogodisnjeg vodjenja SSSH odstupio, odnosno, nije se ponovno natjecao za celnu funkciju. Koliko je toj njegovoj odluci doprinijela "afera" s Cankom, otkrit ce vjerojatno sam Lesar, za neko vrijeme.

No, storija o Belecu, Lesaru i Canku pokazuje kako zapravo socijalne teme koje ta trojica zele otvarati i nisu toliko presudne da bi bile pokretac necije promocije, popularnosti, uspjeha ili pak pada. Politicare, sindikalne funkcionare, novinare i na kraju, gradjane-birace jos uvijek vise zaokupljaju stvari iz domene ciste politike, medjunacionalnih i inih razmirica. Bez obzira sto vecina gradjana lose zivi, losije nego prije, socijalna pitanja vrlo sporo dolaze na politicku trpezu.

S vremena na vrijeme politicari, uglavnom opozicijski, izvuku u svojim kampanjama pricu o "socijalnoj bombi". Medjutim, sociolog Josip Zupanov koji je dugo godina proucavao utjecaj socijalne situacije na politicko ponasanje gradjana odlucno odbija tezu da bi socijalna bomba, bez obzira na tezak ekonomski polozaj ljudi, mogla imati za posljedicu demonstracije, narodne pokrete ili slicne politicke pojave koje bi imale za cilj promjenu sistema ili vlasti.

Zupanov primjerima iz povijesti pokazuje da socijalni pritisak ne rezultira gradjanskim otporom. Upravo obratno, pad standarda umrtvljuje i politicki pasivizira stanovnistvo. Bas kao i kod nas, i u povijesti su ljudi u takvim situacijama bili zauzeti prezivljavanjem, trazenjem nacina da se prehrani obitelj, vise nego aktivnim bavljenjem politikom. U nasem slucaju ratne prilike i "opasnost u kojoj se nalazi vlastita drzava, nacija itd.", dodatni su anestetik.

Zupanov pokazuje da se socijalno stanje pretace u politicke programe tek kad dolazi do rasta standarda, odnosno, kad pritisak pocinje popustati. Slicno kao sto se to dogadjalo sa sindikalnim pokretom u prvoj polovici 19. stoljeca, kad su vlasnici poceli davati vece place radnicima, kako bi ih motivirali da vise rade. Ali, usporedo s povecanjem standarda pocela su rasti i radnicka ocekivanja koja su potaknula jacanje tadasnjeg sindikalnog pokreta.

I pokret za prava crnaca u SAD, krajem pedesetih i pocetkom sezdesetih, poceo je jacati kad je bjelacka drzava zapocela ukljucivanje crnaca u skole i kad su obrazovaniji pojedinci medju afroamerikancima poceli artikulirati sve snaznije zahtjeve. O borbi nije bilo govora dok su crnci bili potpuno obespravljeni kao robovi na plantazama.

Ali, ono sto ipak otkucava nije socijalna nego amoralna bomba smatra Zupanov. Vise nego pad vlastitog standarda ljude iritira asocijalni uspon nekih pojedinaca u drustvu, posebno ako su povezani s vladajucim aparatom. Dok su jedni ostajali bez posla ili radili za place jedva dostatne za puko prezivljavanje,
razumijevajuci svoje stezanje kajisa kao neophodnu zrtvu u ratnim prilikama, drugi su, pripadnici vladajucih stranackih i interesnih elita, postajali bogati preko noci.

To je ono sto moze mobilizirati ljude snaznije nego samo borba za poboljsanje vlastitog standarda. Shvatile su to i opozicijske partije u Hrvatskoj, a o tome, vise nego o klasicnim sindikalnim pitanjima radnog vremena, zastite na radu ili slicnog, govore i sindikati u Hrvatskoj. Je li ta prica znak da se tu nesto zeli promijeniti ili takav govor sluzi samo da bi amortizirao moralni gnjev gradjana, moglo bi se razgovarati.

Vrijeme poslije kraja velikih ratnih zbivanja u Hrvatskoj potvrdjuje Zupanovljevu tezu - iako je standard blago porastao i doista "nema gladnih", kako to vole reci vladini ljudi, zahtjevi postaju veci. Pitanja vezana uz korupciju i razne malverzacije drzavnih sluzbenika i stasale politike elite vec su pridonijela promjeni izbornih rezultata, a i u buducnosti ce sve vise, ne bude li novih ratnih djelovanja, biti medju glavnim razlozima za izbornu odluku gradjanina-biraca.

IGOR VUKIC