RADIOAKTIVNE AFERE U SARAJEVU

NA DUSU IFORa?

AIM, SARAJEVO, 3.04.96. Mjeseci pred nama svakako ce dati odgovor na pitanje da li se, nakon cetiri godine nevidjene patnje, Bosna konacno docepala mira. Za sada, niko se ne upusta u ozbiljnije prognoze, a razlog za takvu suzdrzanost lako je naci u iskustvu brojnih prognozera kojima je prognozerski ego, kada je u pitanju Bosna, doslovno skrsen u paramparcad. Ipak, ako se mirnodobske teme i afere mogu smatrati vijesnikom istinskog mira onda ima mjesta nadi da su vremena rata i ubijanja zaista iza Bosanaca.

Krajem rata, visednevne top-story bosanskohercegovackog etera postala je informacija prema kojoj se Sarajevo polako pretvara u nekakav balkanski Cernobil. Prvu vatru potpalio je ministar poljoprivrede, sumarstva i vodoprivrede u Vladi Federacije BiH, Ahmed Smajic, izjavom da je u drustvu svojih saradnika boravio na Igmanu i da on, kako je rekao,"nakon svega sto su vidjeli i sto su bili sprijeceni da vide" izrazava sumnju da je medju gomilom smeca koje je na ovoj planini ljepotici ostavio uglavnom UNPROFOR, a dijelom ostavlja i IFOR i - radioaktivni otpad.

Da li je pomenuta izjava rezultat cinjenice da je prilikom krstarenja Igmanskim prostorima ministar u pratnji svog tima bio prilicno grubo sprijecen da se slobodno krece i razgleda okolis u blizini polozaja i baza IFOR-a, sto ovim opet, podareni mandat dozvoljava, tesko je reci. Ipak, da je njegova izjava nabijena emocijama i povrijedjenom sujetom postalo je jasnije onog momenta kada se ministar ljutito pozalio na kontrole vozila i legitimisanje kojem su putnici bili izlozeni. Elem, otela se prejaka rijec a na nju se, kao i obicno, prvi nalijepise novinari zeljni gradjenja tirazne price. Odmah su se prisjetili brojnih plutajucih brodova nakrcanim nuklearnim otpadom, povezali ih sa cinjenicu da vecinu vojnika IFOR-a cine vojnici iz zemalja koje su i vlasnici tih brodova, sve garnirali sa par pretpostavki i povjerljivih nezvanicnih informacija i - afera je rodjena. Da bi ostao u istoj neobicnoj roli jos neobicnijeg filma, ministar Smajic je, sutradan po pomenutom upozorenju, u novinarske diktafone izrekao jos par, u najmanju ruku interesantnih recenica. Tako je izjavio:"Kada se zna kakav je odnos IFOR-a prema djeci i pjesacima, kakav li je tek onda njihov odnos prema prirodi. Otuda nisu neosnovane sumnje da je taj deponovani materijal radioaktivan", a na pitanje da li je, nakon njegovih zapazanja, stanje zagadjenosti u Sarajevu alarmantno, ministar je odgovorio da Sarajlije same trebaju "na osnovu novinarskih tekstova to ocijeniti". Svaki komentar ovih rijeci je izlisan.

Uporedo sa radioaktivnim oblakom, celnici Ministarstva poljoprivrede, sumarstva i vodoprivrede pobrinuli su se da Igman prekriju i svojevrsnom naftnom mrljom. Faruk Mekic, pomocnik ministra za sumarstvo iznio je procjene da se dnevno na Igmanu prospe oko dva litra nafte ili motornog ulja i racunice prema kojima kap ovih materijala upropasti oko deset kubika pitke vode. Pojasnjenja radi, Igman se sastoji od raritetnih naslaga stijena

• morena koje za glavno sarajevsko izvoriste vode na Bacevu imaju ulogu filtera a procjenjeno je da kolicine kise koje padnu na Igman u roku od 36 sati dospiju u bunare iz kojih gradski vodovod crpe vodu. U takvim okolnostima, logicno da su se stotine hiljada gradjana Sarajeva zabrinule jer samo im, nakon svih ratnih nedaca sa pitkom vodom nedostaje i nova ekoloska. Ipak, nekako su se umirili nakon sto su drugi eksperti, a sreca je da ih Bosna jos uvijek ima, objasnili da je kolicina prolivenog ulja ili nafte priblizna normalnim mirnodopskim vremenima, te da sve analize sarajevske pitke vode govore da je njen kvalitet nepromijenjen. Inace, da ne zaboravimo, i zbog prolivenog goriva ostrica je usmjerena prema IFOR-u iako se zna da je tokom najveceg perioda rata uski makadamski igmanski put bio doslovno jedina sarajevska putna veza sa svijetom.

Na koji se nacin igmanski slucaj okoncao, ili bar pomjerio u stranu dok ga se neko, mozda opet neki ministar, ne prisjeti? Price o nuklearnoj katastrofi, a islo se cak i do takvih prognoza, splasnule su nakon sto je major Sajmon Hejzlok (Simon Haselock), portparol IFOR-a u Sarajevu nimalo diplomatski rekao "Sugestije koje govore da je na Igmanu zakopavan nuklearni otpad su smijesne". Istovremeno, iz Brisela je stiglo novo negiranje prema kojem niti vojni niti politicki vrh NATO ne raspolaze informacijama o tome da jedinice IFOR na planinama oko Sarajeva, narocito na Igmanu i Bjelasnici, iza sebe ostavljaju nuklearni otpad. Ministar Smajic se, inace, vise nije oglasavao sto je dobro.

Ono sto cijelom igmanskom slucaju daje dimenziju vise je cinjenica da je javnost na vijest o oslaganju radioaktivnog otpadnog materijala reagirala spontano, bez mnogo pa cak i bez malo razmisljanja. Tako se, recimo, samo jedan list, a u Sarajevu uz sve ostale izlaze cak troje dnevnih novina, zapitao: Ako se na Igmanu zaista odlaze nuklearno smece, kakav je motiv oko 300 vojnika IFOR-a, koliko ih je stacionirano na ovoj planini, da na tom radioaktivnom prostoru borave i spavaju i jos to ljubomorno skrivaju od Sarajlija i ministra Smajica? Da li tim IFOR-ovcima mozda zracenje i visak bekerela godi nasuprot osjetljivim Sarajlijama?

Price o nuklearnom otpadu na planini - koja je prije rata u Bosni, pa zasto ne bi i danas, koristena kao nulti parametar za mjerenje zagadjenja u velikim evropskim centrima - jos se nije ni smirila, a Sarajevo i Bosnu prodrmala je nova. Pod naslovom "Mini Cernobil na Stupu" u dnevnoj stampi pojavila se prica o radijaciji koja Sarajlijama prijeti iz pogona devastirane "Energoinvestove" fabrike "TAT" u novom dijelu grada nadomak Ilidze. Najprije je javnosti saopsteno da su Srbi, povlaceci se prilikom reintegracije Sarajeva, iz ovih pogona odnijeli tri bureta sa radioaktivnim materijalom, potom da su kobaltne kuglice koje se koriste radi provjere kvaliteta varova rasute po nekim halama te da je svaki kontakt sa ovim materijalima opasan po zivot. Naravno, nisu izostale ni novinarske procjene prema kojima radioaktivni kobalt iz "TAT"-a moze kontaminirati prostor u precniku od jednog kilometra.

Odmah se sa svojim prijedlogom rjesenja javio Republicki stab Civilne zastite naglasavajuci da njegove strucne ekipe u kratkom roku mogu ukloniti sve neugodne kuglice koje, eto, moraju bas sve biti pokupljene jer ce emitovati gama-zrake tokom narednih 50 godina. Nije moglo pomoglo pojasnjenje zamjenika glavnog direktora "Energoinvesta" prema kojem se uredjaj za provjeru kvaliteta varova koji koristi famozne kobaltne kuglice drzi u posebnoj prostoriji sa debelim zidovima koja je potpuno neostecena. Carsija je uprkos svemu pricala svoje price.

Tek par dana kasnije, prasina se polako slegla nakon objasnjenja "da nikakve kuglice nisu rasute po halama, da cak i da jesu, zdravlju mogu stetiti, izuzev ako se mnogo vremena provede ziveci u njihovoj blizini". I, opet, postavljeno je slicno logicno pitanje: Zasto se opasnoj radijaciji neoprezno izlazu vojnici IFOR-a koji doslovno zive uz "TAT" na Stupu i u njemu, kakav je njihov intres? Da li, mozda, vojnicki zivot u njih unosi toliko razocarenja da se izlazu radijaciji u zelji da postanu sterilni i nesposobni da ucestvuju u stvaranju djeteta koje bi jednog dana postalo vojnik? Zvuci glupo, medjutim, upravo ovakva razmisljanja, kada vec niko iz bosanske vlasti nije imao inspiraciju da progovori koju stalozenu unijela su potrebni smiraj medju gradjane.

Da li su se obje radioaktivne storije pojavile bas slucajno i da li je slucaj to sto su se zbile u nekoliko dana, tesko je znati. Cinjenica je, ipak, da ih nisu plasirali i podgrijavali nezavisni nego vlasti i vladajucoj (SDA) partiji bliski mediji. Vrlo je moguce da se paznja javnosti nastoji dirigovano skrenuti sa neugodnih tema koje se ticu borackih plata, statusa ratnih vojnih invalida, porodica poginulih branilaca bosanskohercegovake drzave, povratka demobilisanih boraca na radna mjesta i u fabrike kojih vise nema...Ako je to bila namjera plasiranja radioaktivnih prica, mora se priznati da je domet cijele akcije i vrlo ogranicen i pun drugih manjkavosti.

Na koncu, nije zgoreg razmisliti i o jos jednom aspektu ovih ali i drugih prica koje se pojavljuju ili ce se, moguce, narednih dana jos pojavljivati. Sve je jasnije da su IFOR-u na osnovu Daytonskog ugovora data zaista ogromna ovlascenja i vlasti mozda gode informacije kojima se, za javnost, "bockaju" medjunarodne snage i na taj nacin stvara dojam njihove dodirljivosti uprkos potpuno drugacijoj stvarnosti. IFOR zagadjuje Igman, IFOR omogucuje (po prvoj naivnoj verziji) Srbima da odlazeci iz Sarajeva sa sobom ponesu burad radioaktivnog kobalta valjda negdje na Pale, IFOR legitimise ministra i kontrolise mu vozilo...Mozda bi demonstracija te IFOR-ove dodirljivosti predstavljalo njegovo, pod pritiskom javnosti, dislociranje sa Igmana, sto je zelja koja (planine i njene cistoce radi) ne bi trebala biti sporna. Ipak, ako je to naum, metod kojim se to zeli postici je - potpuni promasaj.

ZLATKO VUKMIROVIC