POLEMIKE O ULOZI KATOLICKE CRKVE U HRVATSKOJ

AIM, ZAGREB, 3.4.1996. Vec sest godina Katolicka crkva u Hrvatskoj i maticna drzava zive skladan brak, uz paznju i razumijevanje. Ipak, mnogi se pitaju koliko ce romansa potrajati. Cinici odgovaraju - do prve svadje. No, da bi se to dogodilo potreban je razlog, a njega jos uvijek nema dovoljno. Iako su na pomolu prve razmirice (oko teskog polozaja radnistva, koji su u vecini katolici, ciji buntovne trudbenike drzava zeli smiriti plasticnim mecima i konjima) to je daleko od razvoda. Medjutim, nesto se ipak pomalja. A to je kritika njihova odnosa iz pera i glasnica uglednih teologa, novinara i znanstvenika. Kao kriticari javljaju se bosanski franjevci Marko Orsolic i Luka Markesic, zupnik Luka Vincetic, politolog i pravnik Ivan Padjen, teolog Fra Bono Zvonimir Sagi te novinar Drago Pilsel, dok nezavisne novine (FERAL, ARKZIN, NOVI LIST) i pojedini katolicki listovi (SVJETLO RIJECI, KANA) objavljuju njihove tekstove i razgovore s njima. Nedavno je i HRVATSKA LJEVICA objavila mali dossier o politickoj ulozi Kaptola unazad sest godina. Sve u svemu, u desetak je tekstova opisana zajednicka strast sluzbene Katolicke crkve i hrvatske politike, od davnih uzroka i povoda, sve do etnicki cistih posljedica.

O cemu se zapravo radi pojasnio je Franjo Tudjman na proslogodisnjoj turneji po Australiji rekavsi da je ova drzava stvorena kroz zajednistvo "hrvatske drzavotvorne misli i hrvatske crkve" te da je crkva prva prihvatila program HDZ-a u stvaranju samostalne hrvatske drzave. Tudjman je time izvalio vise cinjenica. Prva je da hrvatska drzava ima svoju crkvu (Luka Vincetic), druga je da crkva, time sto je drzavna, vise nije katolicka, vec servis politickih ideja i kao takva dio nacionalisticke prakse, a treca je da je Hrvatska postala katolicka drzava, sto je, nolens volens, (moderni) evropski presedan.

Tome je povod statistika, odnosno 75 posto sluzbenih katolika, kojih je, primjerice, na popisu iz 1982. godine bilo svega 4 posto. Kako je to moguce? Prije svega opce drustvenim licemjerjem. Naime, zadnjih godina dogodili su se vjernici u aranzmanu, posebno politicki i posebno u vlasti, koji nisu culi za obredne cake, ali zato sline po oltaru, najcesce pred kamerama. "Oni ne znaju sto je to sveta misa, oni ne znaju sto ce sa sobom za vrijeme pretvorbe. Oni nisu ni culi za neke katolicke dogme, ne razlikuju post od nemrsa, a cesto se ne umiju ni pravilno prekriziti", pise Ivica Mlivoncic u ARKZINU. Ocito, tri cetvrtine katolika nadahnulo je crkvu da postane njihov dusevni mentor, dok je drzava po "prirodnom" pravu preuzela dio meze. Primjerice, dovoljno je imati krstenicu za dobivanje domovnice, sto su na vrijeme shvatili mnogi Bosnjaci iz Tuzle, Sarajeva, Travnika ...

Medjutim, intima drzave i crkve, vladajuce partije i Kaptola u svojoj je biti stvar ideologije, odnosno ideje nacionalne drzave u kojoj ce zivjeti samo narod katolicke vjere, dakle Hrvati. Kler je, prema rijecima profesora Ivana Padjena, potajno zelio katolicku drzavu i drustvo, a drzava je cinila sve da tako i bude. Kaptol je tako pozdravio odlazak Srba iz Hrvatske ne zato sto su Srbi, vec zato sto su krivovjerci. A drzava ne zato sto nisu katolici, vec stoga sto nisu iz nase avlije.

Takav odnos lakse je razumjeti ako se vratimo par godina unazad. Naime, od samog pocetka volja za hrvatskom drzavom nije polazila od ideje demokracije, gradjanskog i pluralnog drustva, vec od nacionalizma, koji po prirodi ne podnosi druge. Motivacija politickog djelovanja nije bila nacija shvacena u modernom smislu, vec kao tradicionalna zajednica "shvacena srednjoevropski, po kojoj je nacija narod, a ne ljudi koje zive na prostoru drzave i pravno su u nju povezani" (Ivan Padjen). I zato je najcrnji nacionalizam, a ne vjera, razlog sto je prije sest godina svecenstvo zabranilo puku da glasa za ikoga osim za HDZ. Price da je Crkva slijedila narod, a ne obratno, vise nisu ni za djecje usi.

Ako je tako kako jest, a jest, sto na koncu povezuje vjernike - vjera ili krv, crkva ili partija, religija ili biologija? U normalnom svijetu ono prvo, u Hrvatskoj ono drugo. Kako kaze fra Luka Markesic, ako je crkva nacionalna i etnicka, onda nije katolicka? I obratno, ako je katolicka, onda je univerzalna, dakle nije nacionalna, premda ima onih koji tvrde da je mijesanje moguce, kao Don Zivko Kustic, primjerice. Ako je crkva postala etnicka zajednica povezana krvlju, jezikom i obicajima, dok je vjera tek alibi, dolazimo do pitanja - sto je posljedica takve cistoce? Fasizam, etnicko pospremanje ili nesto trece? "Ako se religije identificiraju s nacijama (...) svest ce se na puke narode, odnosno plemenske religije", pojasnio je u tjedniku FERAL TRIBUNE fra Marko Orsolic. I to se dogodilo.

Medjutim, to su pitanja i teze koje Kaptol lukavo preskace. Dok se drugi bakcu teorijom crkvene prakse, crkva se drzi devete teze o Foerbachu i objasnjenja prepusta drugima. U medjuvremenu radi na tome da se hrvatsko drustvo izmijeni, na radost svecenstva i partije. Duhovna obnova, odnosno hajka protiv abortusa i slobode pojedinca, klerikalizam, primitivizam i ruralnokatolicki moral postaju prologomena 21. stoljeca.

Ipak, crkva je, htjela ne htjela, prisiljena na dijalog sa okolinom, koji je potpuno zamro. Drugim rijecima crkva, odnosno vjerski fundamentalizam u vecem dijelu svecenstva i klera gubi status svete krave, vec time sto se otvoreno govori o tome. Tako se nedavno u PANORAMI i NOVOM LISTU zacela polemika izmedju Don Zivka Kustica i clana HHO-a, novinara i teologa laika Drage Pilsela povodom IZJAVE BROJ 33 Hrvatskog helsinskog odbora koja govori o stanju vjerskih prava i sloboda (o nuznom raskidu s tradicijom u kojoj je crkva stupom politicke vlasti, o njezinom odvajanju od drzave, o povezanosti vjerskih zajednica i vlasti u planiranju i provodjenju tzv. humanih preseljenja).

Sa pozicije povrijedjenog Hrvata koji ne moze "iznositi sramotu svoje drzave pred one koji (...) jedva zele tako nesto cuti", Don Zivko je raspalio po Cicku & drustvu kao stranim placenicima ("... uvlace Hrvatsku u neke nove juznoslavenske asocijacije" F.T.), koji to rade namjerno i u izabranom trenutku. A IZJAVU BROJ 33 opisao je pretjeranom i neodmjerenom. Pilsel je odgovorio tezom o tzv. katolickom sindromu koji blokira crkvu kao zajednicu, koji je cini iskljucivom i gluhom za svijet i potrebe ljudi. To je - prema rijecima fra Bone Sagija - "dogmatski nacin razmisljanja po kojem se jedino ispravnim cini ono sto izrice najvisi autoritet". A to je, zapravo, tradicija koju je crkvi ostavila svaka totalitarna drzava kojoj se privila u zagrljaj.

Polemika je trajala u dva nastavka s obje strane i jednu je zanimljivost polucila, naizgled paradoksalnu. Pilsel je kao novinar dnevnog lista govorio o vjerskoj slobodi, istini, pravdi i postenju, o tome kako nije lijepo u samostanima i crkvama (u Hercegovini) drzati na oltaru sliku Maksa Luburica i Rafaela Bobana, dok je Kustic, pak, kao crkveni covjek i urednik IKA-e (Informativne katolicke agencije) govorio o svetosti nacije i drzave, o politickoj pragmi i stvarima o kojima se ne smije govoriti, ma koliko bile istinite, jer po don Zivku iznad istine je drzava, njezina cistoca i dobar glas.

Recena patologija ogleda se u skepsi katolickog morala prema pozitivnim zakonima, koji onemogucuju stvaranje normalnog drustva. O tome prof. dr. Ivan Padjen kaze slijedece: "Uz vjernike 'Crkve u Hrvata' koji su formirani tako kao da je duznost postivanja pozitivnog prava dio naucavanja Karla Marksa i Komunisticke partije, a ne Sv. Tome Akvinskog i Katolicke crkve, svaka vlast u Hrvatskoj moze raditi svinjarije".

I to je dio pozicije Kaptola poslije "Oluje". Hoce li crkva upozoriti na zlocine ili ce sutiti o tome? Hoce li ostati evangeoska ili postati "advocatus diabolis"? Hoce li biti katolicka i za covjeka uopce ili pak nacionalna i za Hrvata posebno? Sutnja crkve nakon "Oluje" u mnogocemu podrzava tezu o nacionalnoj crkvi i katolickoj naciji. Drugim rijecima, da se Hrvati nisu spremni suociti sa zlocinima pocinjenih zbog njih i u njihovo ime i da ih u tome crkva podrzava. Upozorenje Kardinala Kuharica da je zlocin zlocin, neovisno o vjeri i naciji, dogodio se krajem rujna prosle godine na hodocascu hrvatskih vojnika u Mariji Bistrici, kada su i papuanci znali o zlodjelima poslije OLUJE.

Antiintelektualizam i primitivizam koji je iz drustva zahvatio crkvu naceli su njezin ugled (Ivan Padjen), iako ce proci mnogo vremena dok ne shvati da je sluzenjem partiji i vodji izdala Boga u kojeg navodno vjeruje. Naime, obje institucije prozete su jedna drugom. Drzava je postala "stvar pseudo religijskog kulta, ne s predsjednikom nego s prosvecenikom na celu" (Boris Buden u ARKZINU), zbog cega poginuli za drzavu nisu dobili spomenik, vec svetiste "Sveta Mati slobode", kojoj je Kuharic dao ime, a Tudjman blagoslov. A crkva je, s druge strane, izgubila kvalitet univerzalnosti i postala "etnicki kult" koji obredno slavi narod i sasvim nesvjesno, vjeru koju mrzi - pagansku.

U svakom slucaju, zadnjih sest godina uci ce u anale Katolicke crkve u Hrvatskoj kao doba najveceg politickog utjecaja svecenstva u ovom stoljecu. Njezina retribalizacija uz pomoc drzave pokusala je reritualizacijom obnove (Victor Turner) kontrolirati normalne drustvene promjene i krize, odstranjivanjem izdajnika i krivovjernika, da bi na kraju odstranila vlastiti smisao. Sve cesci prigovori crkve na racun drzavne vlasti i zaljenje kako se njezine kritike i rijeci krivo prevode i ne shvacaju ozbiljno, govore o ukasnjeloj svijesti crkve da bi bez sigurnosti nacionalne ideologije u koju se ukotvila - njojzi bilo bolje.

ALEN ANIC