MUKE PO OFICIRIMA

Beskucna armija bivse Jugoslavije

AIM, Beograd, 1.4.1996.

Proljetno sunce istjeralo ga je iz barake. Vrijeme je poslu. Tu odmah, koji metar dalje od njegovog "stana", kojeg inace, sve vrijeme dijeli sa pacovima i bubasvabama, radno mu je mjesto. Zidic, tezga, na tezgi sjemenje. Kupus, salata, poneki cvijet... Kao pravi trgovac, naucio je sve o robi koju prodaje, i kad je vrijeme sijanja, i kad nastupa klijanje, i koliko duboko u zemlju valja staviti sjeme...

Neuobicajeno za trgovca, medjutim, suvise je tih. Govori sapatom, i pogledom kruzi okolo. Sta da uradi, ako kojim slucajem naidje neko poznat, bivsi kolega, "klasic" iz akademije, kako da mu objasni?

Ovaj neobicni prodavac sjemenja, kog smo zatekli uz jednu u nizu improvizovanih beogradskih ulicnih tezgi, potpukovnik je bivse JNA, Hrvat iz Bosne, ozenjen Srpkinjom s kojom ima dvoje djece. Svoja vojnicka umijeca svojevremeno je odbio da stavi na na raspolaganje novoformiranim nacionalnim vojskama nastalim na prostoru bivse Jugoslavije i za "nagradu" dobio prijevremenu i malu penziju, te nuzni smjestaj za sebe i porodicu u vec pomenutoj drvenoj baraci, sto se nalazi u neposrednoj blizini vojnog hotela "Deligrad" u centru Beograda. Inace, penzija potpukovnika Vojske Jugoslavije iznosi izmedju 750 i 800 dinara.

Jedan je od 16.500 nerijesenih stambenih slucajeva, koliko ih je, prema posljednjim, doduse nezvanicnim podacima, evidentirano u Vojsci Jugoslavije. Ovaj covjek, bas kao i drugi, njemu slicni "dezerteri" iz oficirskih redova bivse jugo-vojske, odavno je prestao da gaji iluzije kako ce se, ipak, nekad docepati stana u Beogradu, ili drugdje u Srbiji, sasvim svejedno. Sve i da se nekim povoljnijim tempom pocnu rijesavati stambeni problemi ove kategorije, u javnosti uglavnom prokazenih i nesimpaticnih ljudi, potpukovnik iz nase price bice medju posljednjim sretnicima koji ce, eventualno, primiti kljuceve kakvog uslovnijeg smjestaja, od ovog, vec postojeceg u baraci.

Jer, prema pretpostavci njegovog kolege, nedavno penzionisanog pukovnika, Srbina koji je do avgusta prosle godine bio na "odgovornoj duznosti" u krajiskoj vojsci u Kninu, trenutno takodje beskucnika, takozvani dezerteri, oficiri bivse JNA, Muslimani i Hrvati (ali i Srbi, koji su pred izbijanje rata sluzbovali u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji, a potom, iz ovih ili onih razloga ostali bez rasporeda u Vojsci Jugoslavije) imaju manje izgleda da poprave svoj ponizavajuci stambeni status od drugih.

"Doduse, ti drugi, gdje spadam i ja", kaze srpski pukovnik , "makar koliko da su u vecini, nisu u bog zna kako boljoj poziciji. Ali, mi smo ipak prosli ratista, jedni slijedeci naredbu, drugi princip dobrovoljnosti, a treci "zov nacije", i sad smo tu gdje jesmo. Ja, konkretno u, nazovi samackom hotelu, a porodica sto kilometara dalje kod rodjaka. Zar je previse od nas ako se nadamo da cemo imati prioritet na stambenoj listi", razmislja glasno pukovnik, ne zeleci da mu se pominje ime, zbog mogucih posljedica koje nastaju "neovlastenim" nastupanjem u javnosti.

Ovlasteni, medjutim - sudeci prema odgovoru Sluzbe za informisanje Generalstaba VJ AIM-u smatraju da, kad je ova oblast u pitanju, nemaju nista novo da saopste javnosti. Sto bi, drugim rijecima, trebalo da znaci da je ovaj problem isti kao sto je bio

1. godine, kada je i prvi put objavljen podatak da je 13.000 porodica vojnih starjesina, koje su do tada zivjele u otcjepljenim jugoslavenskim republikama, stiglo na teritorij ostatka Jugoslavije. Vecina njih tada se suocila sa "vedrim nebom", kao jedinom stambenom ponudom, koju im je u to vrijeme mogao dati tadasnji vojni i politicki vrh.

Porodice vojnih lica, kao i civila na gradjanskoj sluzbi u Vojsci Jugoslavije, od tada pa do danas zbrinjavane su od slucaja do slucaja, uglavnom privremeno, po vojnim hotelima, kasarnama, odmaralistima i slicnim objektima pod upravom VJ. U naredne tri godine, vojska je uspjela da izgradi i osposobi za stanovanje tek oko 1500 stambenih jedinica. U njih su se uselili "neki drugi prioriteti" - kako vole da ih nazivaju oficiri koji ne mogu da udju u te prioritetne liste.

Uglavnom rasturena, marginalizovana, s etiketom gubitnika, naglo lisena visegodisnjih privilegija, jugoslovenska vojska nije smogla snage da se izbori za vaznije stvari i vece probleme, a kamoli da stambeno zbrine svoje pripadnike iz bivsih ju-republika. Doduse, pred nesto vise od godinu dana, bilo je pokusaja da se ovaj problem ozbiljnije razmotri i sistematski pridje njegovom otklanjanju.

Beogradski Ekonomski institut ponudio je svojim projektom jedno od mogucih rjesenja ( privremeno smjestanje, a potom postepena izgradnja, u skladu sa prilivom sredstava, sa sopstvenom gradjevinskom operativom), a svoj prijedlog sacinile su i strucne sluzbe Generalstaba VJ. Oba projekta dostavljena su svojevremeno Saveznoj vladi na razmatranje, ali se dalje i vise od toga nije odmaklo. U casopisu "Vojska", s vremena na vrijeme, mogle su se procitati reakcije zainteresovanih pripadnika VJ i njihova, vrlo blaga i odmjerena negodovanja na "stanje stvari", koje je karakterisala poneka afera sa stanovima za generale u elitnim beogradskim kvartovima s jedne strane, i status qvo, kad je bio u pitanju krov za obicne oficirske smrtnike, s druge.

U medjuvremenu, nakon pada Krajine i zavrsetka rata u Bosni i Hercegovini, pripadnici Vojske Jugoslavije "na privremenom radu preko Drine", poceli su da se vracaju svojoj maticnoj kuci, pojacavajuci pritisak na odgovorne sluzbe i pojedince u VJ da kako znaju i umiju krenu u otpetljavanje vojnog stambenog klupka.

Medjutim, kako izgleda, to klupko ce jos dugo biti zapetljano, jer vojska je u hronicnoj besparici, a u skorije vrijeme ne moze da racuna na neka namjenska budzetska sredstva. Ono sto bi se, eventualno moglo namaknuti za te namjene prodajom viska vojnih objekata, cemu se vec ranije pribjegavalo, nije neki novac kojim bi se zakrpao veci dio vojnih stambenih rupa.

Privremeni stanovnik hotela "Deligrad", takodje jedan od oficira beskucnika, kaze kako je cuo da ce se uskoro prodavati objekti VJ u Deligradskoj ulici i na Surcinu, i to Zivoradu Mihajlovicu, poznatijem kao Zika-mustikla i njegovoj Stankom-korporaciji, u zamjenu za nekoliko desetina stanova za vojna lica. Takve informacije, medjutim, nemoguce je provjeriti, i kao sto rece nas sagovornik - one samo pogorsavaju atmosferu neizvjesnosti koja je prisutna medju stambeno nezbrinutim oficirima, i koja ponekad biva incidentna.

Naime, nenavikli na situacije tipa "nema sanse", nemocni da bilo sta promijene u svoju korist, ona vojna lica sa tanjim nervima vec su pocela da "rasturaju" svoje porodicne zajednice, sukobljavaju sa dojucerasnjim prijateljima, a nerijetko se ne libe i fizickog obracuna, kakav se nedavno desio u hotelu "Deligrad", kad je jedan potpukovnik srafcigerom ozlijedio svog kolegu. Ranije su se desavali i oruzani incidenti, s vecim ili manjim posljedicama po njihove ucesnike, nakon kojih je opet bilo sve po starom. Broj nezadovoljnika se povecavao, a mogucnost rjesavanja njihovih problema smanjivala.

(AIM) Milka Ljubicic