VEC VIDjENO

Crna Gora i Srbija - kad sport postane politika

text:

Raspad SFRJ dao se nazrijeti najprije u sportskim arenama. Masovna tuca "dinamovaca" i "zvezdasa" u Maksimiru, paljenje jugoslovenske zastave u Poljudu, nacionalisticko navijanje u Srbiji i Hrvatskoj prilikom duela klubova iz tih dviju republika - upozoravali su da je samo pitanje dana kada ce se ludilo spustiti u one drustvene institucije koje su kadre povesti pravi rat. To sportsko- politicko iskustvo bivse Jugoslavije ide u prilog socioloskom gledistu da "sport izrazava drustvene i politicke odnose izmedju drzava" i "predstavlja sredstvo politike" za postizanje odredjenih interesa, a suprotno je shvatanju sporta kao "apoliticnog u principu". Republike su, da ne bi bilo zabune, u SFRJ imale specifican status drzava, bas kao sto ga danas Srbija i Crna Gora imaju u SRJ, zajednickoj im drzavi, koja, ako je sport ogledalo njene perspektive, nema mnogo dana pred sobom.

Nakon nestanka SFRJ, trebalo je prekomponovati citav sistem sportskih asocijacija u novoj federaciji. U nekim je to sportskim granama islo tesko, u nekim jos teze, a u nekim uopste nije islo. Konstituisanje fedralnih saveza, po pravilu, pratila je teska borba za svako mjesto u skupstinama i predsjednistvima (upravnim ili izvrsnim odborima). U osnovi spora bilo je, s jedne strane nastojanje predstavnika srpskog sporta da ostvare dominaciju u saveznim udruzenjima, a s druge teznja crnogorskih da obezbijede ravnopravan status. Prvi su zahtjeve temeljili na ekstremno vecem broju klubova i sportista, drugi na ustavnim rjesenjima drzavnog ustrojstva i potrebi zastite vlastitih interesa. Ostalo je sporno sustinsko pitanje: da li ravnopravan polozaj visestruko slabijeg i manjeg znaci objektivno neravnopravan polozaj veceg i mocnijeg?

U toj rovovskoj borbi samo se nekoliko sportskih saveza iz Crne Gore pokazalo sposobnim da izbore ravnopravnost. No, svakim se danom potvrdjuje da se i tamo radi o trulim kompromisima, iznudjenim rjesenjima sa kojima se Srbija ne miri. Rukometni savez Jugoslavije, nakon neizbjeznih peripetija i razvlacenja, konstituisan je na Statutu koji obezbjedjuje zastitu prava RSCG. Uspjelo se to uglavnom zahvaljujuci umjesnosti i upornosti Rada Djurdjica, aktuelnog predsjednika Upravnog odbora RSJ. Od formiranja Saveza, medjutim, ne prestaju pritisci da se statutarne odredbe izvrdaju na ustrb crnogorskog rukometa. Hajka na Djurdjica usla je, nakon debakla reprezentacije u mecevima protiv Hrvatica, u turbo - fazu, ne bi li se konacno skinuo skalp glavnome kocnicaru srpske dominacije u rukovodecim strukturama RSJ. Za Djurdjicevog nasljednika spreman je Milenko Kasanin, potpredsjednik Beograda, a kada je propala ta kombinacija, zaigrano je na potpredsjednika Skupstine Srbije, Vojislava Andrica.Hoce li se taj Valjevac i clan Nove demokratije pokazati doraslim takmacem Djurdjicu, vidjecemo.

Bezkonfliktnost je prividno karakterisala kosarkasku organizaciju. Ponajvise, cini se, zahvaljujuci marionetskoj ulozi Veselina Barovica, prethodnika Nebojse Covica na mjestu predsjednika KSJ. Nijemo je ispraceno brzometno izbacivanje KK "Zeta" iz prvoligaskog takmicenja, kao i skandalozna proslava titule prvaka Evrope, da bi tek jedna epizoda na nedavnoj zavrsnici Kup-a u Niksicu, nacela temu statusa crnogorske kosarke. Tamo su kosarkaski celnici, uoci odigravanja finalnog meca, ocito ubijedjeni u trijumf "Partizana", odlucili da u Evropu ide samo osvajac Kup-a, a ostali na osnovu plasmana i Ligi!? Tako bi se sprijecio izlazak Podgoricana u Evropu ako "crno - bijeli", pored planiranog Kup- a, osvoje i prvenstvo.

Ovi primjeri drskog favorizovanja srpskog sporta nad crnogorskim djecja su igra naspram aktuelnih zbivanja u tenisu, boksu ili karateu. Relativno uspjesnu saradnju dva teniska saveza pokvario je svojim ulaskom u "bijeli sport" Radoman Bozovic. Famozni predsjednik Vijeca gradjana Savezne supstine, pronasao je lijep i medijski atraktivan hobi za ubijanje dokolice zbog plandovanja u federalnom parlamentu. Elem, Bozovic je zacas kumulirao rukovodece funkcije u TSJ i TSS, pa potom krenuo u operacionalizaciju ideje o potpunoj centralizaciji teniske organizacije. Tome su se na Skupstini TSJ suprotstavili crnogorski delegati. Jedan od njih, izgleda, prethodno je obradjen (sa biznismenima to obicno ne ide tesko), i Radomanov plan formalno je prosao. Predstavnici TSCG, ipak, kazu da ne dolazi u obzir koncept unitarizacije jugoslovenskog tenisa, koji de facto iskljucuje republicke saveze. Sukob je "naspanovan" do pucanja - TSJ.

Zagustilo je i u borilackim sportovima: karateu i boksu. Iz KSCG optuzuju predsjednika Predsjednistva KSJ Marka Nicovica i sportskog direktora KSJ Dragoljuba Kocovica za "uzurpaciju organizacije". Skupstina KSJ nije odrzana vec tri godine (Statut propisuje odrzavanje svaka tri mjeseca), a sjednica Predsjednistva od maja prosle. Potpredsjednik KSJ, Vasko Vojvodic iz Podgorice, namjeravajuci da prekine takvo stanje, sazvao je (saglasno Statutu, jer je Nicovic, navodno, bio u inostranstvu) sjednicu Predsjednistva, na kojoj je sporni tandem suspendovan. Nicovic i Kocovic uzvratili su odmah i zestoko na "svojoj" sjednici Predsjednistva. Sada je totalno nejasno ko taj organ cini, ko njime upravlja i, pogotovo, kakva je karma Karate saveza Jugoslavije.

U boksu je sukob jos brutalniji. Tri clana Predsjednistva BSJ iz Srbije potpuno su preuzeli vlast i apsolutno ignorisu upravljacka prava trojice predstavnika Crne Gore u tom organu. Srpska trojka suspendovala je Miodraga Perunovica sa funkcije saveznog selektora i na njegovo mjesto dovela Milosava Paunovica. Jabucanin, Glisic i Kazic obavljaju sve poslove i donose sve odluke u ime BSJ, pritom cak ni ne konsultujuci crnogorsku delegaciju. Bokseri "Buducnosti" primorani su da napuste saveznu ligu, na pripremama reprezentacije za PE nema nijednoga boksera iz Crne Gore, iako, tvrdi Perunovic, barem trojica zasluzuju plavi dres. Jednostranim aktom u selektora promovisani Paunovic porucuje Perunovicu da ide da trenira crnogorske boksere, jer za srpske ima dovoljno majstora u Srbiji! Plod takvih odnosa je odluka BSCG da istupi iz BSJ, donesena krajem prosle godine.

Gotovo istovjetni su sporovi izmedju srpskih i crnogorskih saveza i u ostalim sportovima.Neki se, poput stonoteniskog, jos nijesu ni konstituisali. U nekima, ronilackom, na primjer, nikom zivom nije jasno sta se desava. Na Univerzijadi u Japanu iz Crne Gore ucestvovao je samo odbojkas Igor Vusurovic? Na velikom skupu predstavnika sporta balkanskih zemalja, u organizaciji Jugoslovenskog olimpijskog komiteta, ucestvovao je samo jedan crnogorski predstavnik - ministar sporta Bozidar Ivanovic. Frustracije crnogorskog sporta zaokruzuje marginalizovanje Olimpijskog komiteta Crne Gore, centralne drzavne sportske institucije. Osnivanje OKCG nije, prije tri godine, radosno docekano u Beogradu. Kad je ipak osnovan, iz JOK mu se pokusao nametnuti pridjev "regionalni" u nazivu. Crnogorci su to s gnusanjem odbili, ali se ni do danas nijesu izborili da ih u 14-clanom Predsjednistvu JOK-a bude vise nego 1 (jedan), niti medju preko pedeset clanova Skupstine JOK-a vise od trojice. A skromno su trazili da Crna Gora u Predsjednistvu JOK-a ima tri clana ,a u Skupstini sest.

U OKCG svjesni su diskriminisanosti crnogorskog sporta i ne mire se s njom. Inicirana je zato akcija u koju je ukljuceno i Republicko ministarstvo sporta, s ciljem da se takvi odnosi promijene. "Ubrzavaju se nesporazumi u mnogim federalnim sportskim savezima i strukturama na stetu crnogorskog sporta uopste. Sebicnost, sportski birokratizam, nadmenost, samodovoljnost, ignorisanje svega sto dolazi sa ovih prostora, minimiziranje kreativnih sportskih ideja iz Crne Gore, a u posljednje vrijeme cak i otvoreni atak na sportski i ljudski integritet sportskih funkcionera iz Crne Gore u federalnim sportskim savezima, posebno onih malobrojnih koji rukovode saveznim sportskim strukturama..." Tako u pismu ministru sporta Crne Gore, OKCG odslikava aktuelni trenutak sportske saradnje izmesu dvije clanice federacije. Ozbiljnost situacije potvrdjuje i jasan stav da ukoliko se sa kolegama iz Srbije ne postigne dogovor, trazice se od vlastiu Crnoj Gori da preduzme "dalje korake u cilju zastite interesa crnogorskog sporta". A kakvi se "koraci" imaju u vidu nagovijesteno je jos prije gotovo pola godine, na sastanku predstavnika svih republickih sportskih saveza, koji je uprilicio Bozidar Ivanovic. Tada je zakljuceno da savezi koji ne mogu da se izbore za ravnopravan status u federalnim organizacijama, treba da ispitaju mogucnost direktnog uclanjenja u evropske i svjetske sportske asocijacije!

Sve, dakle, govori da predstoje krupne promjene ili veliki lomovi. Vrhunski je sport odavno superprofitabilan biznis, a Crna Gora nije makla od statusa sportske kolonije. Zbog nejakih domacih klubova, izgubljen je silan novac prilikom odlaska sportskih super- zvijezda (Savicevic, Mijatovic, Paspalj, Nenad Perunicic...) u inostranstvo via Beograd.

Ne treba zanemariti ni faktor nacionalnog i drzavnog prestiza sto ga sportski uspjesi donose. Proteklih je cetiri- pet godina u Crnoj Gori i Srbiji bila tipicna situacija kada se sport pretvara "u traganje za nacionalnim identitetom, politicku manipulaciju ili se koristi za ucvrscivanje politickog sistema" (Dragan Kokovic "Sport bez igre"). I tu je Crna Gora ostajala kratkih rukava jer su reprezentativni uspjesi polagani na oltar Srbije i Milosevicevog rezima. Vec pomenuto slavlje kosarkaske reprezentacije i gledalaca ispred Savezne skupstine, sa uzdignuta tri prsta i klicanjem Srbiji (sto je, uostalom, uobicajen navijacki poklic na utakmicama gotovo svih reprezentativnih selekcija), ili izjava Dragutina Topica da zlatnu medalju sa dvoranskog PE u atletici poklanja "srpskom narodu", iritirali su javnost Crne Gore. Mnogi se pitaju sta bi se desilo da Dejan Savicevic neki od golova u plavom dresu pokloni crnogorskom narodu?

Sociolozi sporta tvrde da publika samo razvija konflikt cije je primarno porijeklo izvan sportskog terena. Gistav L Bon pise da se covjek u sastavu jedne organizovane gomile, spusta za vise stepenica civilizacije. Prevedeno na domaci teren, to bi moglo znaciti da sportski akteri samo eskaliraju sukob ciji je cip unutar ustavnog ustrojstva SRJ, dok on na tribiama dobija svoji "cistu formu". Suprotstavljenost koja se tamo ispoljava nije uobicajena netrpeljivost navijaca razlicitih klubova, nego je prozeta jasnom nacionalistickom niti. Poredjenje s pocetka teksta trebalo bi da upozori na opasnost koja vreba iz takve situacije, ali, igre radi, na kraju treba reci da "za ono sto se desava oko njega nije kriv sport, vec drustvo koje ga upotrebljava ili zloupotrebljava".

Darko SUKOVIC
Aim Podgorica