CARI MORA

Izbjeglice i domaci u Crnoj Gori

tekst:

U Crnoj Gori se odomacila procedura: kako ko stigne iz svijeta ovdasnja vlast, kao dokaz svojih humanistickih stremljenja, potegne pricu o plemenitom odnosu prema izbjeglima i protjeranima iz Bosne i Hrvatske. Gosti, po pravilu, ne stede pohvale. Specijalni izaslanik UNHCR Soren Jensen Petersen minule sedmice u Podgorici, otisao je najdalje:"Politika Crne Gore prema izbjeglicama moze da posluzi kao uzor".

Samo malo ranije, ovdje se razvila svestrana diskusija o tradicionalno gostoljubivim domacinima i nezahvalnim gostima. Debatu su zapocele novine crnogorskih studenata. Mladi saradnik "Indeksa" ocigledno inspirisan onim pridoslicama s kilo zlatnih sindzira oko vrata, nije bio raspolozen za nijanse. Stvar je sagledao ovako: "Izbjeglice su u povlastenom polozaju...Oni nama prodaju humanitarnu pomoc da bi smo mi prezivjeli. Oni voze skupa kola otvaraju privatna preduzeca, kafice...Oni su vjesnici narkomanije, buduceg velikog crnog proljeca". Poslije pregleda situacije, staralac je izveo i precizan zakljucak: "Mi smo dakle primili goli sljam koji potajno ugrozava nas i nasa ognjista". Predlozeni su i pravaci akcije: "Zbilja je doslo vrijeme da mi tu raju posaljemo u pizdu materinu". Od akcionih mjera izuzeta je samo "nejac".

Onda je zapodjenuta zustra diskusija - je li tekst "Para ima hadzija" potpisao "nas mali fasist", ili je u studentskim novinama, uz malo precerivanja, izliveno pravedno mladalacko buntovnistvo. Misljenja su opasno podijeljena. Sudeci prema regovanjima slusalaca podgorickog radija "Antena M", sasvim je izvjesno, da domaci zivalj izbjeglice, osim "nejac" pocinje dozivljavati kao konkurenciju kojoj vlast ide na ruku vise no sto dobri obicaji nalazu. Najlakse je, naravno, jednog studenta proglasiti "fasistom"; samo proglas nece puno pomoci da se dokuci - od cega se to Crnogorci, sad, posto je rat zavrsen, plase. Ovdje - potvrdjuju i u Republickom komesarijatu za izbjeglice - nije bilo ni jednog ozbiljnijeg sukoba izmedju domaceg i pridoslog stanovnistva. Niko, od onih koji su ovamo stigli, nije pocinio zlocin, ili slican podvig koji bi mogao specijalno razbjesniti domacine. Nema dokaza da su droga i ostale ceremnoje, u Crnoj Gori rasirene zahvaljujuci preduzimljivosti izbjeglica. "Oni nijesu nista skloniji kriminalu nego lokalno stanovnistvo", tvrdi Francesko Nata, sef kancelarije UNHCR u Podgorici. O izbjeglickom bogatstvu kruze razne legende, ali svi raspolozivi podaci govore da oni, po tom pitanju, neodoljivo podsjecaju na one kod kojih su se skrasili. Vecina su ljuta sirotinja, a malobrojni koji su uspjeli u zivotu, ni po cemu se ne razlikuju, od domacih brzopotezno izvezenih "poslovnih ljudi". Isto im je bogatstvo rjecnika, isto drzanje, a zaimali su po pravilnicima o poslovanju (citaj-svercu) koje je uspostavila ovdasnja vlast. Ljudi su se samo, pristojno uklopili. Za cinjnicu sto je, ocigledno, sve manje raznjezenosti prema onima koji ovdje gostuju cetiri godine, nema neposrednog, pogotovu ne, "ekscesnog" povoda.

Ipak, sve pokazuje, da o izbjeglicama u Crnoj Gori prestoje ozbiljni razgovori. Niko ne zna koliko u ovoj republici ima izbjeglih i proceranih - nikad nije napravljena njihova edvidencija. Sluzbeno se govori da ih je, sad, 43. 500 registovanih. Koliko je ostalih, rizicno je nagaddjat. U Republickom komesarijatu procjenju da ce ih dvadeset do trideset hiljada definitivno ostati ovdje. Neki zbog toga sto su rodom iz Crne Gore, a i ostali imaju vazan razlog: ovdje im je bolje nego tamo odakle su dosli. Tu stvari postaju prilicno osjetljive. Medju prispjelim iz Bosne i Hrvatske, narocito u prvom talasu, prilicno je onih koje je jos od pocetka bilo postenije nazivati doseljenicima. Valja se prisjetiti: 1992. pristiglo je oko 70. 000 dusa. Sve do kraja godine, oni su, bez posebne procedure, nema veze ako nikad nijesu bili drzavljani Crne Gore, dobijali sva dokumenta (licne karte, vozacke dozvole, pasose) neophodna da bi ovdje mogli da zive kao kod kuce. Zaposljavaju se, kupuju nekretnine i ako moze, bogate. Ljudi su naravno znali da izaberu

• mamilo ih je, zbog necega, more. Danas su 25 odsto stanovnika Herceg Novog- "izbjeglice". Posto je nekako u isto vrijeme, na istoj obali toplu luku pronasla i ljudstvom i tehnikom bogata mornarica JNA, Boka je, po skracenom postupku, postala nesto drugo. Tiho, da vlast nije ni primijetila, odlzili su Bokelji Hrvati: ostalo ih je taman toliko da ce se na sljedecem popisu u crnoj gori voditi kao statisticka greska. Nije, na primorju izmijenjen samo nacionalni sastav, vec i sve sto uz to ide. Kad danas prosetate Tivtom, sve ce vam biti jasno osim - sta ce tu more. Ambicije crnogorske opozicije da vlast navede na grjesnu misao, kako je jedno solidarnost, a nesto sasvim drugo, masovno naseljavanje najvrijednijeg parceta Crne Gore u zacetku su propale. Kako se s mora blagovremeno oglasilo udruzenje "Srpska Boka" s planom i programom o parcanju Crne Gore ukoliko se ona odvoji od Srbije, medju zagovornicima suvrene crnogorske drzave, pojacan je zazor, da ce pobornici transformacije vlasnistva nad crnogorskim primorjem, ojacani hiljadama prispjelih ljutih Srba Krajisnika i Bosanaca, uspjesno obaviti posao. Racunica je tu prosta: ova republika ima svega 600.000 ljudi, i pretvriti Crnogorce u manjinu, poslije ovolikog razmjestaja stanovnistva, i nije neka narocita vjestina. Strah da bi doseljenici mogli postati gazde svojim domacinima, padom Knina, i raspletom oko Sarajeva samo je porastao. Spora nema: Crnogorci koji bi vise od velike srpske, voljeli svoju malu drzavu, iskreno navijaju da se gosti, cim se stvore uslovi, sto prije i u sto vecoj kolicini pocnu vracati kuci.

To, je samo jedan okrajak price. Izmedju srpski usmjerenih Crnogoraca, i izbjeglica, jos od pocetka tinja temeljan nesporazum. Kad su, ovdje, uoci rata poceli pristizati, sretao ih je drevni recital: doveli ratnici nejac da sklone na sigurno pa se odmah vracaju da brane ognjista. Bili su upotrebljivi u razne korisne svrhe: otadzbinskom novinarstvu sluzili su kao dokazni materijal o zvjeskoj prirodi njihovih komsija, sto je vlastima bilo od narocite koristi u akciji budjenja borbenog entuzijazma. Posto se prilicnom dijelu ugrozene brace nije bas hitalo da se vrate, i tamo slavno poginu, vec su zajedno sa domacinima krenuli u juris na buvljake, narodna poema o "ratniku i nejaci" pocela je nekako da kopni. Teorija po kojoj postena izbjeglica moze biti samo "nejac" u medjuvremenu je dala i prakticne rezultate: prvo su krnula saputanja iza ledja a poslije, bogami, i otvoreni prijekori sto ne idu da se biju.

Po tom mentalnom obrascu ispocetka je djelovala i vlast. U proljece 92. za "tri cetiri dana" Karadzicu je predato devedeset dvoje izbjeglih Srba i Muslimana. Damjan Turkovic, jedan od sefova policije u Herceg - Novom, bio je narocito ponosan ucinkom: "Te ljude sakupljamo, lisavamo slobode i vracamo u sabirni centar u Bosni i Hercegovini. Imamo ovlascenja da po naredbi Republike Srpske sva lica koja borave na podrucju Herceg Novog, od 18 do 60 godina privedemo i predamo u sabirni centar." Istovjetni poduhvati odvijali su se i na sjeveru republike: u Pljevljima, Pluzinama. Srbi su odvodjeni da ratuju

• Muslimani da budu ubijeni ili razmijenjeni. Docnije je, predsjednik Bulatovic, "to" nazvao "tragicnom greskom koja je obustavljena cim su zvanicni organi saznali". Da mu kazes kako u proljece 92. crnogorska policija, nije bila dio "zvanicnih vlasti Crne Gore" - uvrijedio bi se.

Ako se, zaboravi "tragicna greska" s pocetka, odnos crnogorskih vlasti prema izbjeglicama, svjedoce neutralni izvori, kasnije je bio korektan. "Nije bilo" kaze Francesko Nata "diskriminacije zbog nacionalne pripadnost, niti je vlada posticala netrpeljivost lokalnog stanovnistva. U siromasnoj sredini lako je, inace izazvati sukob i krivicu svaliti na izbjeglice". U Crnoj Gori stvarno ne treba narocio pregalastvo da bi se izazvalo nezadovoljstvo prema bilo kome. Ovdje je 58 hiljada nezaposlenih. Prosjecna je plata 120, a u sindikatu su izracunali kako cetvoroclanoj porodici da sveze kraj s krajem treba 550 maraka. Jedno vrijeme su ljudi iskreno zavidjeli izbjeglicima na paketima pomoci.

Preko 90 odsto izbjeglica stanuje privatno, ogroman ih broj uziva u klasicnom podstanarskom statusu i zato slabo ko zivi samo od milosti crvenog krsta. "Da bi prezivjeli ti ljudi moraju da se snalaze i vlada Crne Gore im nije zabranila zaposljavanje" objasnjava Djordje Scepanovic, komesar republickog komesarijata za izbjeglice. Dosad su se uglavnom bavili raznim preprodajama, no s ukidanjem sankcija, sverc ce kao najrazvijenija privredna grana u ovoj republici, po svemu sudeci poceti, da zaostaje. Jagma za radna mjesta bice jos surovija - iskustvo pokazuje da je domace stnovnistvo posebno osjetljivo kad neki od izbjeglica prispio prije dvije godine da uvije glavu, naglo razvije poslove. Bune se, sto se o njima ne vodi posebna briga, i oni koji su u Crnu Goru pobjegli od rata a rodom su odavde. "Najteze je nama povratnicima. Sve smo tamo izgubili, i gotovo niko ne planira da se vrati. Ovdje nas medjutim tretiraju kao i ostale izbjeglice. Vlada jos nema nikakvu strategiju kako da nam se pomogne da se zbrinemo" kaze profesor Vukic Konjevic koji je do rata radio u Zenici.

Vecina izbjeglih je, tvrde u Republickom komesarijatu iz onih krajeva Bosne koji su pripali "tudjoj" strani. Na brzo smanjenje boroja izbjeglica niko ne racuna. Zanimanje za povratak kuci gledano po broju prijavljenih UNHCR manje je od ocekivanog. Ovih se dana cak povecava broj izbjeglica - dolaze Srbi iz predgradja Sarajeva. Komesar Scepanovic pouzdano zna da je Sarajlijama zabranjen ulazak u Srbiju, ali zasto se tako drzi matica, nije uspio da dokuci.

Crna Gora, naravno, ne bi izdrzala ovoliku navalu gostiju. U tri godine UNHCR je za pomoc izbjeglicama u ovoj republici utosio 15 miliona dolara, a po istim mjerilima davao pomoc i za 30 hiljada ovdasnjih socijalnih slucajeva. "Za narednih sest mjeseci obezbijedili smo 250 hiljada ekija za programe samofinansiranja. U njima ce ucestvovati i lokalno stnovnistvo. Kad ovaj rok prodje jos ce toliko biti biti obezbijedjeno, za sljedeca cetiri mjeseca" objasnjava Francesko Nata.

Zivot je zanimljiva pojava. Crnogorska vlast je, svojevremeno, saljuci ratnike izvan granica republike, dala pristojan doprinos proizvodjenju beskucnika. Sad zainteresovanima porucuje: niko iz Crne Gore nece biti proceran, vec ce drgovoljno otici ako im budu osigurani normalni uslovi za povratak. Moze ona, ako joj je volja, i licnim primjerom da pokaze kako se docekuje neko ko se poslije dugog putovanja vraca kuci. U ljeto 92. u prisustvu ove iste vlasti, iz Bukovackih sela (pljevaljska opstina, republika Crna Gora) nakon revnosnog batinanja, hapsenja i ubijanja procerani su svi Muslimani, i rastrkani po svijetu. Posljednja vijest: nijedan se jos nije vratio kuci.

Esad KOCAN (AIM Podgorica)