LAZNA OBECANJA

AIM, ZAGREB, 31.3.1996. Ovih dana brojne delegacije HDZ-a razjurile su se Krajinom i uvjeravaju Hrvate da Tudjman - laze. Ovako neki nezavisni novinari u Hrvatskoj opisuju konfuznu situaciju do koje je doslo nakon sto je Tudjman nedavno potpisao 21 uvjet za ulazak svoje zemlje u Vijece Evrope. Medju tim uvjetima je i obaveza da ce se omoguciti Srbima izbjeglim poslije pada Krajine da se vrate kucama, te da se ukine sekvestar i obesteti im se imovina.

Nije prvi put da Zagreb preuzima medjunarodne obaveze koje ga ljute i frustriraju, stovise zavrsnica mirovnog procesa se najvecim dijelom od toga i sastoji, ali nikada te obaveze nisu bile u ovako obimnom i sistematiziranom paketu i s ovako promptnim rokom. Za manje od mjesec dana Parlamentarna skupstina Vijeca Evrope donijet ce odluku hoce li Hrvatska, poslije vise od tri i pol godine cekanja, biti primljena u tu najstariju evropsku instituciju, vaznu ne samo zbog politicke moci ili novca

• ni jednog ni drugog nema - nego zato sto ona figurira kao "predsoblje" drugih utjecajnijih i prestiznijih asocijacija (Evropska Unija, NATO...). Kroz to kratko vrijeme trebalo bi, dakle, maksimalno ustimati hrvatski make up, i paziti da sminka dobro prekrije sve sto bi parlamentarce u Strasbourgu moglo oneraspoloziti i motivirati ih da jos jednom okrenu palac na dolje.

Zadatak ne izgleda previse komplicirano i nesavladivo, jer je nakon primanja Rusije u svoje clanstvo VE toliko primjetno spustilo svoje kriterije da ni ulazak malobrojnih zemalja koje su jos vani (Hrvatska, BiH, Bjelorusija, Jugoslavija) ne moze vise biti ozbiljnije doveden u pitanje. Osim toga, Hrvatska je vec dobila preporuku o primitku od Politickog odbora VE, cije se misljenje smatra presudnim za uclanjenje, tako da su izgledi da vec do ljeta bude primljena u punopravno clanstvo sasvim realni. S druge strane, u hrvatskom drzavnom vrhu svakako nisu najsretniji sto su strasbourski dalekozori okrenuti prema Zagrebu bas sada kad su u odlucnoj fazi sve medjunarodne incijative na ovom prostoru i kada bi radi povoljnije pregovaracke pozicije zacijelo bilo lakse imati odrijesene ruke. Poslije nedavnog razgovora s americkim ministrom Wiliamom Peryjem u Zagrebu, Tudjman je jos jednom naglasio spremnost Zagreba da suradjuje s Haaskim sudom, i da se Blaskic ipak uskoro pojavi na njemu. Ali je dodao da ce se ta spremnost ipak dozirati u ovisnosti o spremnosti srpske i bosnjacke strane da postupe na isti nacin.

Kako je i suradnja s Haaskim sudom jedna od 21 tocaka koje treba ispuniti za ulazak u VE, ocito je da u hrvatskom vrhovnistvu osjecaju strah kako im visoka politicka nacela mogu pomrsiti dnevne politicke planove. To se, dakako, ne moze na glas priznati, barem to ne mogu predstavnici sluzbenih vlasti ciji je potvrdan potpis na 21 tocku vec stigao na adresu VE u Strasbourgu. No, HDZ-u blizak HSP, kojeg ne obavezuju takvi obziri, vec je javno osudio paket aranzman obaveza koje se nastoje nametnuti Hrvatskoj. Djapiceva stranka, jedina u hrvatskom parlamentu koja se otvoreno i bez ograda suprotstavlja povratku Srba u Krajinu, tvrdi da se Hrvatskoj nudi ulazak u Evropu pod "ponizavajucim uvjetima", i da ce ona, ako na to pristane, biti uvucena u tipican "neokolonijalni odnos". Buduci da HSP, otkako je s njegovog cela uklonjen Dobroslav Paraga, funkcionira kao radikalno desna depadansa HDZ-a, kroz koju su se cesto iznosili rezervni stavovi vladajuce stranke, koje je poslije i ona zagovarala, logicno se postavlja pitanje da li je i sada tako.

Tudjman se na politickoj areni pojavio kao veliki zagovornik Evrope i evropskog puta, ali je ta njegova retorika u medjuvremenu usahla i gotovo sasvim nestala, tj. ogranicila se samo na to da Hrvatska civilizacijski pripada srednjoevropskom krugu evropskih zemalja. Razlog za to su, bez sumnje, visoki kriteriji koji idu uz pripadanje evropskim asocijacijama, koji se u Hrvatskoj dozivljavaju kao zrtvovanje ne bilo kog nego vitalnog dijela nacionalnog suvereniteta. To se u kondenziranom vidu pojavilo i sada, kada su Tudjman i predsjednik Sabora Vlatko Pavletic najhitnije potpisali listu s 21 uvjetom, ali to za otcitavanje stvarnog raspolozenja prema tim uvjetima i prema samoj Evropi ima sasvim malu vaznost. Vidjelo se to kod vec spomenute zgode s pocetka ovog teksta, kada su vidjeni clanovi HDZ-a pozurili u Krajinu i da uvjere tamosnje Hrvate, povratnike i doseljenike iz Bosne, Vojvodine, s Kosova itd., da masovnog povratka Srba nece biti, ili preciznije da to "nece proci".

No, otpor prema povratku Srba samo je jedan od kamenova kusnje na relaciji Zagreb-Strasbourg, i to po svemu sudeci ne najveci. Vjerojatno kalkulirajuci da do masovnog vracanja srpskog stanovnistva nece doci ni uz dozvolu hrvatskih vlasti, Tudjman je poslao potvrdan odgovor u Strasbourg, iako uz stanovite primjedbe zbog kojih je povratak Srba dobio kvalifikaciju "djelomicno prihvatljivo". Puno rezolutnije Hrvatska je reagirala na zahtjev da Tudjman prestane vetirati izbor opozicijskog gradonacelnika u Zagrebu, sto jasno, da ne moze jasnije, detektira da se glavnim prioritetom smatra ocuvanje HDZ-ove vlasti, dakle nesto sto s nacionalnim interesima nema izravne veze. Da ce tu biti cak manje popustanja nego oko kljucnih nacionalnih pitanja, vidjelo se vec dan-dva nakon sto je Politicki odbor VE dao pozitivno misljenje o uclanjenju Hrvatske. Iako se u tom odgovoru obavezao da ce u zagrebackom slucaju postovati preporuke VE, Tudjman je odbio i treceg opozicijskog gradonacelnika, liberala Ivu Skrabala.

Stovise, nakon dobre vijesti iz Strasbourga, zaredale su najostrije optuzbe na racun opozicije, koja je takodjer pisala u Strasbourg, trazeci od VE da zagrebacku krizu ne uzme kao razlog odbijanja Hrvatske. Ocito procjenjujuci da ce mu stvari poceti izmicati iz ruku ako se prihvati da i opozicija ima pravo pregovarati o uvjetima hrvatskog uclanjenja, HDZ je poduzeo sve da sacuva monopol na Evropu. Opozicija je postala meta svakodnevnih obracuna u medijima, a vladajuca stranka joj je koncem proslog tjedna posvetila i posebnu sjednicu Predsjednistva HDZ. S nje je upucen cak i proglas Zagrepcanima i gradjanima cijele Hrvatske u kojem se o opoziciji govori kao "licemjernoj koaliciji" i "smjesnoj sedmoglavoj udruzi", koju drzi na okupu samo to da se izvrsi "obaranje one vlasti koja je izvela Hrvatsku na put slobode i samostalnosti".

Rijec je, kao sto se vidi, o paljbi iz teskog dalekometnog oruzja, sto nije novost, jer je vrhuska HDZ-a uvijek tako radila kada joj je izgledalo da je njena monopolna pozicija poljuljana, ili i samo prozreta. Ovaj put sve se, medjutim, dogadja pred dodatnim reflektorima iz Evrope, a i dileme koje se postavljaju pred vladajucu strukturu mnogo su dalekoseznije i dublje. O tome govori ostro upozorenje opoziciji da mora imati na umu da "i mnogi utjecajni europski cimbenici uvjetuju integraciju Hrvatske u Europu tek nakon njenog povezivanja s ostalim drzavama jugoistocne Europe". Ovo novo pustanje bauka Jugoslavije mozda je samo dio prigodne propagandne retorike, ali ne mogu se iskljuciti ni dileme vladajuce elite o tome sto dobiva ulaskom u Evropu i nije li ipak jednostavnije i lakse ostati "svoj na svome". U prilog tome govori i to da se bas sada uoci vijecanja Parlamentarne skupstine VE u hrvatsko kazneno zakonodavstvo prakticki vraca verbalni delikt.

Kako se u strasbourskih 21 tocke posebna pozornost posvecuje bas slobodi medija, to moze biti shvaceno i kao svjesno zamahivanje crvenom krpom Vijecu Evrope, kako bi se preko njegovog praga proslo sa sto vise dokaza o sacuvanoj nacionalnoj samosvojnosti i samostalnosti. A ako nesto podje lose, eto i alibija da su anacionalni evrokrati htjeli pokoriti i asimilirati ponosne Hrvate, sto im, srecom nije poslo za rukom.

MARINKO CULIC