BAUK JUGOSLAVIJE

AIM, ZAGREB, 25.3.1996. Nema u posljednje vrijeme ni jednog javnog istupa hrvatskog predsjednika Tudjmana, pogotovo za unutrasnju upotrebu, u kojem se on svom zestinom, i vec uobicajenim grcom na licu, ne obrusava na neke samo njemu znane pokusaje obnove Jugoslavije. U svom izvjescu o stanju hrvatske drzave i nacije u 1995. godini, sto ga je procitao saborskim zastupnicima 15. sijecnja tako ce reci: "Nije slucajno, da se u posljednje vrijeme, u pojedinim krugovima, pojavljuju ideje o potrebi neke nove jugoslavenske, lil balkanske, Unije Jugoistocne Europe. A sve se to obrazlaze potrebom toboznjeg boljeg gospodarskog, carinskog i prometnog povezivanja ovog podrucja s Europskom Unijom."

Prije desetak dana u Benkovcu, na proslavi sestogodisnjice zbora HDZ-a u ovom gradu i "neuspjelog atentata" na njenog predsjednika, sto je u biti bio vrlo vjesti manevar samog HDZ-a da izadje iz anonimnosti, Tudjman ce opet reci kako se "u svijetu kuju planovi da se Hrvatsku vrati u Jugoslaviju, koju zovu umiljatim imenima kao sto su Euroslavija, Jadranska konfederacija, Balkanska Unija, Savez crnomorsko-jadranskih zemalja. A upravo zato zele maknuti hrvatskog predsjednika". Iskoristivsi ovu priliku da za istu rabotu optuzi i opoziciju, jer zeli srusiti HDZ i njega, Tudjman je porucio: "Mi koji smo znali izaci iz ponora i pakla, znat cemo rijesiti i sve druge probleme koji su pred nama".

S kime se to Tudjman zapravo obracunava, kome su upucene te ostre rijeci kako Hrvati nece vise biti "guske u magli", niti se vratiti u "bespuca", pogotovo nakon sto su "srusili socijalizam" i izasli iz "ponora pakla"? Puse li to Tudjman na hladno i strasi narod ponovnim paklom samo zbog unutrasnjih potreba, ne bi li tako spretno ispleo pricu o jedinstvu unutrasnjih i vanjskih neprijatelja gdje se opet, gledaj vraga, javlja i "neprijateljska emigracija", a sve u vrijeme kada je obavljena "povijesna pomirba Hrvata"? Zasto u svim tim dosadasnjim brojnim plasenjima naroda baukom Jugoslavije nije nikada imenovao i te navodne strane centre i sile koje bi da Hrvate vrate u Jugoslaviju, osim sto se obavezno okrzne o "domace izdajnike" i "jugonostalgicare"?

Prvi put je nekakav projekt o obnovi Jugoslavije ponudio jos

1. godine pariski biznismen srpskog (hrvatskog) porijekla Boris Vukobrat. Zbog njegovih bliskih (navodnih) veza sa tadasnjim francuskim predsjednikom Mitterandom, placenih oglasa u velikim svjetskim novinama i nekoliko skupova na ovu temu neki su ocjenjivali kao sluzbeni francuski stav. Jedan bezazleni lanjski skup u Parizu, kojeg je takodjer financirao Vukobrat, bio je povodom da hrvatska sluzbena politika pokaze prstom na krunski dokaz o obnovi Jugoslavije. No, Vukobratove inicijative, iako su se zadrzavale na minimumu zajednistva, maltene carinskoj uniji ili necem slicnom, nisu naisle na podrsku cak ni u Srbiji, a kamo li u drugim zemljama nastalim raspadom SFRJ.

Ideje o nekakvoj balkanskoj ili slicnoj labavoj tvorevini svojevremno su stizale iz nekih bugarskih krugova, ali koliko do njih drzi sluzbena politika te zemlje najbolje govori zajednicka izjava Tudjmana i predsjednika Zele Zeleva u kojoj se doslovce kaze da se dvije zemlje suprostavljaju idejama o stvaranju nekih novih balkanskih asocijacija. Nekih perifernih inicijativa bilo je i u Grckoj, ali toj zemlji, cini se ipak je vise stalo do Makedonije, cak i njene podjele izmedju tri ili cetiri susjeda i savezu sa Srbijom nego li do nekakve Jugoslavije.

U medjuvremenu u okviru konferencije o ekonomskoj obnovi prostora bivse Jugoslavije mogli su se cuti zahtijevi o potrebi sto vece suradnje zemalja nasljednica, s tim da bi obnova zapravo zapocela iz Bosne i sirila se ka "periferiji", ali i sve to skupa je propalo jer nitko nije bio spreman osigurati novac. Konacno, po svemu sudeci, jedino je ostala aktualna ideja koja se povremeno ponavlja iz talijanske Farnesine (Palace vanjskih poslova), od kuda se preko casopisa "Limes" nudi projekt "Euroslavije": ukljucivanje svih bivsih jugoslavenskih drzava i Albanije izravno u Evropsku uniju. Kako objasnjavanja dobar poznavalac talijanskih prilika Inoslav Besker (dopisnik "Vjesnika" iz Rima) rezoni za taj projekt su politicki: te zemlje, osim Slovenije, ne mogu ispuniti uvjete, ali ih je bolje ukljuciti i kontrolirati, nego ih imati na granici kao vazda nezadovoljne izvore nestabilnosti.

U taj kontekst treba smjestiti i nedavno putovanje talijanske ministrice vanjskih poslova Susanne Agnelli u Skoplje i Tiranu. Sama akcija u Makedoniji i Albaniji u osnovi odgovara Hrvatskoj, jer radi se o "prirodnim partnerima" protiv Beograda, ali Zagrebu ne bi islo u prilog ako je talijanska inicijativa prvenstveno orijentirana na priblizavanje Skopja, Tirane i Beograda. No, u tom slucaju ne bi se radilo o "obnovi Jugoslavije" vec o stvaranju protuteze "novoj regionalnoj sili". No, vjerovatnije je da Italija namjerava obnoviti utjecaj u svojoj nekadasnjoj interesnoj sferi (Albanija i Crna Gora), s tim sto u tom slucaju ostaje u otvoreno pitanje Kosova, a jos vise Makedonije, gdje su Amerikanci vec davno stigli.

No, bilo kako bilo, Tudjman ocito misli na talijansku Euroslaviju, koja nema nikakve realne sanse, jer ni sama Italija nije toliko mocna, jer ne ispunjava cak ni uvjete iz Maastrichta. Zato, ako i ima nekakav opipljiv dokaz za svoje tirade o vracanju u jugo-pakao, Tudjman bi morao znati da je to "tigar od talijanskog papira" i nesto drugo sasvim sigurno mu je na umu, ali ne smije reci kojim ide drumom. Boji se za sada otvoreno reci, ali to zato prepusta svom glasnogovorniku Nenadu Ivankovicu, "Vjesnikovu" dopisniku iz Bonna koji Hrvatima iz tjedna u tjedan objasnjava sto im se zbiva u domovini i sire, da se zapravo radi ni o cemu drugom vec o Washingtonskom i Daytonskom sporazumu.

To je, naime, jedina ozbiljna i potpisana medjunarodna inicijativa koja na neki nacin ponovo ujedinjuje veliki prostor bivse Jugoslavije. Zeli li se, naime, BiH odrzati kao cjelovita drzava, a to je navodno americki cilj, onda ce Hrvatska i Srbija biti u kakvim-takvim odnosima. Takvo nesto, da jedan entitet (muslimansko-hrvatski) ima pravo na konfederaciju sa Hrvatskom, a onaj drugi (Republika Srpska) sa Srbijom, pravna je novina koju teorija ni praksa jos nisu zabiljezili. Ali upravo to je potpisano u Daytonu, pa ce se tako preko Bosne i Hercegovine spojiti u nekakav vid sasvim cudne asocijacije, nesto kao cudnovati kljunas, tri ili cak cetiri, drzave bivse Jugoslavije.

A Tudjman, iako je to potpisao, ne zeli imati nista sa Srbima, kao sto ni Srbi ne zele biti u jedinstvenoj drzavi sa Hrvatima i Muslimanima, E, to je taj bauk Jugoslavije s kojom Tudjman vec mjesecima mase, ali ne zeli javno reci da on buducu Federaciju BiH vidi tek kao prosirenje Hrvatske. Taj dio izravnog govora, o nelogicnostima Daytona, on prepusta Ivankovicu, koji ce ovih dana nedvosmisleno izjaviti kako se u uspostavi Federacije ne radi ni o kakvoj krizi vec logicnom razvoju dogadjaja. Tim "prirodnim tokom" opravdavaju se sve nesuglasice izmedju Hrvata i Muslimana, svi nesporazumi oko luke Ploce, oko nacionalnih kantona i distrikta, sto Izetbegovica, koji izgleda nije odustao od jake sredisnje vlasti, sve vise tjera u srpski zagrljaj.

Tudjman je sasvim siguran da "cudnovati kljunas" ne moze prezivjeti, pa Bosnu i Hercegovinu vec vidi kao podijeljenu na tri etniteta i teritorija, a da pri tom ne vidi da politikom koju podrzava njegov hercegovacki lobi stoji na putu i vlastitim politickim ciljevima. Jer, kolikogod vjesto plovio, a zna se da mu suptilnost nije bas neka osobina, ne moze dobito i novce i ovce. Hrvatska se, naime, moze etablirati kao vodeca regionalna sila u jugoistocnoj Evrpi samo sa bosanskim Muslimanima, nikako protiv njih. Bude li nastavio cjepati Bosnu, a sve pod krinkom borbe protiv obnove Jugoslavije, moze mu se dogoditi da se ta Jugoslavija i obnovi, ali bez Slovenije i Hrvatske.

GOJKO MARINKOVIC