DRZAVA I PRO-LAJFERI RUKU POD RUKU

AIM, ZAGREB, 23.3.1996.
Sa nesto neprikrivene zavisti moram priznati da je najbolju metaforu za egzistencijalno stanje zena ("bivse") Istocne Evrope nakon pada socijalizma izrekao jedan muskarac: "Berlinski zid srusio se je na tijela zena", kaze prof. Upendra Baxi, indijski filozof. Pojave su bile predvidljive, ali stoga ne i lakse snosljive za zene. U tranzicijskim ekonomijama zene uvijek prve gube posao. U Hrvatskoj, npr. zene vec cine 53 posto nezaposlenih. Pri tome treba imati na umu da drzavne statistike u kategoriju nezaposlenih broje samo one gradjane i gradjanke koji su prijavljeni na zavodima za zaposljavanje. U tu kategoriju ne ubrajaju se zene iz seljackih domacinstava niti domacice koje nikada ni nisu radile, niti bile ekonomski neovisne.

Jos paradoksalnije zvuci da su s demokracijom zene Istocne Evrope gotovo iscezle iz javnog zivota i politickog odlucivanja. Bivsi socijalisticki parlamenti - formalni i dekorativni kakvi su bili - imali su "kvote" sa dvadeset do trideset posto zena, a danas one u rijetko kojem parlamentu novih demokracija prelaze 15 posto. Osim sto se s demokracijom ocekivalo vise, a ne manje spolne politicke jednakosti, paradoks je i u tome sto su zene i zenske inicijative u mnogim socijalistickim zemljama bile u prvim redovima autonomnog organiziranja civilnog drustva i zahtjeva za promjenama.

U Hrvatskoj, nakon prvih izbora 1990. u Saboru je bilo 5,2 posto zena (razina Srbije, Cipra, Moldove, Azerbejdzana, Albanije, Bjelorusije). Nakon posljednih izbora, jesen '95 ima ih 8 posto iako cine preko pedeset posto birackog tijela. Za to su se cula razna objasnjenja, medju ostalima i primjedba da se u demokraciji (na "slobodnom politickom trzistu") konacno vidi "bioloska zenska politicka inferiornost", nezainteresiranost zena za politiku, odnosno da je takav rezultat primjeren hrvatskoj nacionalnoj i katolickoj tradiciji i kulturi u kojoj se postuje zenu, ali ne u javnosti vec doma uz muza i djecu.

Treba li uopce napominjati da se demokratska klima i demokratske javne ustanove ne stvaraju s pogledom na biologiju i konzervativnu tradiciju, te da je punu demokraciju nemoguce zamisliti bez punog i kreativnog sudjelovanja zena u svim drustvenim oblastima i na mjestima odlucivanja.

Hrvatska politicka kultura namjerno se u vrhovima vlasti i drzave kreira kao uskogrudna, nedemokratska, nacionalisticka i anti-zenska. Iz povijesti dobro poznati zakoniti brak izmedju drzavnog nacionalizma i politike koja diskriminira zene i ogranicava njihova ljudska prava sve vise prodire i u programe i zakone koje donose hrvatska Vlada i Parlament.

Krajem januara '95 u Zagrebackoj Gradskoj vijecnici okupile su se gotovo sve hrvatske pro-life populacijske organizacije i raspravljale o Nacionalnom programu demografskog razvitka RH. Program je, nakon dvogodisnjih, gotovo tajnih priprema (jos proslog ljeta podrzalo ga je Drzavno Vijece za nacionalnu sigurnost, svojevrsna Tudjmanova osobna tajna sluzba, no javnosti je bio potpuno nedostupan) Vlada iznenada ponudila Saboru koji ga je "jednoglasno" usvojio. Barem su tako izvjestavali drzavni mediji, iako su se prigovori Programu culi sa svih strana - od zenskih nevladinih organizacija, srpske manjine u Saboru i pojedinih strucnjaka.

Sudionici sastanka u Gradskoj vijecnici podrzali su program, ali s nekoliko energicnih prigovora. "Od stvaranja drzave Hrvatske do danas pobaceno je 180.000 djece. U zlocinima pobacaja ginekolozi su, dakle, ubili pet do sest puta vise malih Hrvata nego cetnici..." - grmio je na tom skupu vec notorni don Anto Bakovic, franjevacki klerik vodja Hrvatskog populacijskog pokreta. Drugo veliko zlo koje istrebljuje Hrvate po don Bakovicu je kontracepcija: "Antihrvatsko zdravstveno podzemlje uvezlo je gotovo milijun spirala...". Je li nam vaznija hrvatska buducnost ili 13 postojecih zenskih udruga koje sve zajedno nisu rodile 13 djece" - pitao je don Bakovic, identificirajuci i slijedecu veliku opasnost za opstanak nacije - feministicke zenske koje se zalazu da abortus u Hrvatskoj ostane siguran i legalan, a kontracepcija dostupna i zdrava.

Don Anto Bakovic hrvatskoj je javnosti dobro poznati franjevacki fundamentalist, militantni pro-lifer. U toku rata bio je korifej ratno huskacke, ekstremno sovinisticke retorike protiv Srba i Muslimana ("Do kad ce Hrvatska pruzati utociste zenama i sestrama onih koji u Bosni kolju nase mladice", urlao je na drzavnoj televiziji trazeci izgon izbjeglica, zena i djece iz Bosne). Od kad je vanjski neprijatelj sankcioniran, ili u najmanju ruku iz politickog oportunizma vise nije dopusteno otvoreno siriti etnicku mrznju, po logici totalitarne dijalektike, neprijatelje treba potraziti u vlastitim redovima.

Sudionici te rasprave raspravljali su i o "pokvarenim casopisima", "pesticidima" protiv djece kao sto su kontracepcija i sterilizacija, o stanju masovnog zarazavanja Hrvata AIDS-om, te zahtjevali i prosirenje birackog prava za ljude s vise djece (valjda - koliko djece toliko glasova za svakog ponosnog hrvatskog roditelja).

Nacionalni program demografskog razvitka kojeg su sudionici tog skupa u pravilu podrzali, po njima ima samo jedan bitni nedostatak: ne zalaze se dovoljno energicno za ukidanje legalnog prava na pobacaj i protiv kontracepcije.

Organizatori su zakljucili sastanak sa zahtjevom da Hrvatska ponisti "kontroverzni zakon" iz 1978. g. po kojem je pobacaj u Hrvatskoj legalan i dostupan, a od kad je na stazi, smrtnost zena pri ilegalnim pobacajima u Hrvatskoj je potpuno iscezla.

Zagrebacka gradska Vijecnica obicno nije otvorena za nevladine organizacije i civilne pokrete. Mala je vjerojatnost da bi zenske nevladine grupe dobile taj prostor za promoviranje svojih politika. I glavne vijesti na hrvatskoj drzavnoj televiziji i u tri nacionalne dnevne novine (u drzavnom vlasnistvu, ili "bliske" HDZ-ovoj Vladi) pridale su ovom skupu veliki znacaj sto nikada ne cine kad su u pitanju istinski nezavisne nevladine grupe poput mirovnog pokreta, grupa za ljudska i zenska prava, prava izbjeglica i slicno.

Ovo je tek jedna slicica iz hrvatske politicke svakodnevice koja pokazuje kako funkcionira nezakoniti brak izmedju drzave i konzervativnih crkvenih utjecaja koji se najcesce proturaju kroz quasi nevladine organizacije, poput onih prisutnih na spomenutom skupu. I kako se u Hrvatskoj stvara klima politicke "inferiornosti" i iskljucivanja zena iz javnosti.

Zapravo, pogled u noviju proslost pokazati ce nam da je upravo don Bakovic tvorac i duhovni otac sadasnjeg Nacionalnog programa demografskog razvoja. U proljece '92. Vlada RH je, slijedeci Tudjmanovu inicijativu za "duhovnu obnovu nacije", osnovala Ministarstvo obnove s posebnim odjelom za demografsku obnovu. Don Anto Bakovic bio je u to vrijeme pedsjednik tog odjela u razini doministra. Program je, izmedju ostalog, isticao majcinstvo kao najvazniji poziv i profesiju za zene i razradjivao strategije za postizanje "etnicki ciste" stope rodjenih u Hrvatskoj, kao i ogranicavanje useljavanja ne-Hrvata iz drugih drzava bivse Jugoslavije. Protiv Vladinog prograna glas su digli tada jos postojeci ostaci slobodnog tiska, zenske grupe i svjetska javnost, koju su oni alarmirali. Program demografske obnove i don Bakovic nekako su tiho nestali iz drzavnog ministarstva, ali ne i iz hrvatske javnosti. Don Bakovicev sljedeci korak je bio osnivanje quasi NGO, Hrvatskog populacijskog pokreta kojeg su javno podrzavali vladajuca stranka, njeni nacionalisticki politicari, ukljucujuci predsjednika drzave i mnogi nacionalni "intelektualci".

Fond za privatizaciju omogucio je Hrvatskom populacijskom pokretu da preuzme u posjed jednu manju tiskaru, sto ukazuje da je don Bakovic i dalje ostao u milosti Vlade i drzave.

Iako je danasnji Nacionalni program za demografski razvitak (s ministrom dr. Jurom Radicem na celu) razradio "tim strucnjaka" i don Bakovicevu frazeologiju zamjenio prividno strucnim jezikom demografske znanosti, njegova sustina ostala je ista. Razloge doista zabrinjavajuce negativne stope populacijskog rasta u Hrvatskoj koja je medju najnizima na svijetu vladini strucnjaci nisu potrazili u realnim povijesnim, napose ekonomskim uzrocima i globalnim emigracijskim trendovima na relaciji Sjever - Jug, vec iskljucivo u politikantskoj interpretaciji novije, ali i starije povijesti "u Hrvata": u okolnostima stvorenima proslih stoljeca od "protuhrvatske" politike, posebno tijeko 45-godisnjeg komunistickog rezima bivse Jugoslavije cija je glavna uloga bila zatiranje hrvatskog nacionalnog bica. Kako je politicki sistem konacno promijenjen i uspio se "oduprijeti velikosrpskoj agresiji", a Hrvati najzad imaju svoju vlastitu drzavu, nastupilo je pravo vrijeme za promjene u populacijskoj politici. Povecanje stope nataliteta treba postati jedan od primarnih drzavnih i nacionalnih zadataka.

Demografska politika proizasla iz takovog izvorista, fokusiran je na dvije glavne tocke: povisenje stope rodjenih, opisano kao "demografska obnova hrvatskog naroda i obitelji" i "razmjestaj stanovnistva", odnosno "planski razmjestaj doseljenog stanovnistva", te "selektivna imigracija". Projekt otvoreno tvrdi kako je preraspodjela stanovnistva u funkciji politickih i vojnih okolnosti, bavi se i iseljavanjem Hrvata iz BiH (koje bi se trebalo zaustaviti, jer to nije "nacionalni strateski interes Hrvatske"), a ako je to nemoguce "kao sto jest, op. p.) useljenici u Hrvatsku, Hrvati iz Bosne organizirano ce se upucivati u nenaseljena podrucja, odnosno podrucja koja su Srbi napustili tijekom 4 godine rata, a koja Program naziva "podrucjima od strateske vaznosti" za Hrvatsku drzavu.

Jedan od programskih zakljucaka kaze: masovno useljavanje mnogoljudnijih naroda u Hrvatsku je vec pocelo. Ovo bi moglo prouzrociti da krajem 21. stoljeca Hrvati postanu manjina u svojoj vlastitoj drzavi.

Program, dakako, ni jednom rijecju ne spominje mogucnosti povratka stotina tisuca hrvatskih gradjana srpske nacionalnosti (procjene variraju od 400 do 600 tisuca ljudi), ali se vrlo pedantno bavi povratkom hrvatskih iseljenika iz Europe, SAD-a i Australije...

Uz raznovrsne stimulacijske mjere demografske obnove autori Programa naglasavaju i ulogu javnosti. "Govor i ponasanje javnih osoba trebao bi biti prozet stavom postovanja prema zivotu od zaceca do prirodne smrti, kao i stavom postovanja prema zeni, braku i obitelji". "Ljepotu obiteljskog zivota treba promicati preko mass-medija", kaze se u Programu.

Status zene Vladin program ne definira drukcije do li u ulozi reproduktivnog stroja za produkciju novih Hrvata. On potice "pozitivne mjere populacijske politike" kao sto su privilegije za obitelji s troje ili vise djece (produzenje placenog porodiljskog dopusta, po tri godine za trece i svako dodatno dijete, porezne olaksice, skrb za djecu, profesonalni status majke-odgojiteljice, zdravstveno i socijalno osiguranje za roditelje s troje ili vise djece itd.).

Trenutna praksa socijalne sigurnosti u Hrvatskoj, medjutim pokazuje da drzavne institucije ne ispunjavaju ni vec postojece zakonom garantirane obveze - djecji dodatak, produzeni porodiljni dopust, ili - po Zakonu o radu koji je na snazi od sijecnja '96. utvrdjeni placeni status majke odgojiteljice sa cetvero ili vise djece.

Mnogi kriticari Programa, a pogotovo zenske grupe, smatraju da Nacionalni program demografskog razvitka kao i novi zakoni koji vec jesu ili ce biti uskladjeni s njim nemaju drugih mogucnosti, pa ni svrhe, nego da budu politicka i ideoloska kampanja usmjerena ka postizanju cisce "krvne slike nacije" i iskljucivanju zena iz placenog rada i javnog zivota kako bi ih vratili u tradicionalne uloge majki i zena za "kuhinju, obitelj i crkvu".

Posljedice te kampanje vec snose zene diljem Hrvatske. Novi prijedlog zakona o prekidu trudnoce donosi se uskladjen s Programom demografskog razvitka. Prijedlog novo zakona ne sadrzi izravnu zabranu pobacaja, ali znatno otezava zenama pristup sigurnom pobacaju i stvara klimu moralne opakosti pobacaja. Izmedju ostaloga, zakon predvidja pravo "prigovora savijesti" za ginekologe koji iz moralnih razloga ne zele obavljati pobacaj, no ni na koji nacin ne obavezuje ginekoloske odjele da zenama osiguraju njihovo pravo na pobacaj. U sijecnju su zabiljezeni slucajevi iz Splita gdje su "savjesni ginekolozi" zenama uskratili pobacaje u bolnici i - ponudili im isti zahvat u svojoj (ilegalnoj) privatnoj praksi (za novac koji je u iznosu prosjecne mjesecne place zena u Hrvatskoj).

Provevsi jednu neformalnu anketu, zenske su grupe dosle do spoznaje da su lijecnici diljem Hrvatske vec uplaseni od moralnih pritisaka i militantne kampanje prolajferskih vjerskih pokreta iza kojih sve manje prikriveno stoji i drzava sa svojim simpatijama, financijama i medijima.

VESNA KESIC