REINTEGRACIJA SARAJEVA

BEZVLASCE POD PLASTOM DRZAVE

AIM SARAJEVO, 22.03.96. Nakon cetri godine zatvorenosti koja je u jednom duzem vremenskom periodu predstavljala cak i klasicnu srednjevjekovnu opsadu, Sarajevo je ponovo jedinstven grad. U procesu mirne reintegracije u njegov sastav vratili su se veliki dijelovi opcina Vogosca, Ilijas, Hadzici i Ilidza kao i dijelovi ostalih gradskih komuna koje su u aprilu 1992. godine zaposjeli bosanski Srbi zeljni zatvaranja obruca oko glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Onima koji su to zeljeli cuti i znati, ne samo na ex- jugoslovenskim nego i mnogo sirim prostorima, dovoljno je poznato sta su tokom te, valjda najduze opsade u novijoj istoriji, prezivjeli Sarajevo i Sarajlije. Znano je da su liniju razdvajanja zaracenih strana nerijetko predstavljala stubista iste stambene zgrade, a o gradskim ulicama, koritima lokalnih potoka i rijeke Miljacke da se i ne govori. Uz to, kompletno urbano jezgro predstavljalo je najveci svjetski snajperski poligon, a o obimu rizika slikovito govori podatak da je, recimo, na par kilometara gradske tramvajske pruge, putnik u tramvaju mogao biti pogodjen ne granatom, puscanim ili snajperskim zrnom, nego zrnom iz najprostijeg pistolja. Uglavnom, onima koji su to zeljeli znati, ne treba posebno pojasnjavati cetvorogodisnje zivotarenje Sarajlija i miks smrti sa nestasicama struje, vode, zemnog gasa, goriva za grijanje, hrane... Opet, onima koji su pred svim tim patnjama zatvarali oci i pravili se da vijesti (a bilo ih je doslovno svuda) o njima do njih ne dopiru, ne vrijedi mnogo toga ni pricati.

Upravo zbog svih informativnih barijera tesko je opisati odusevljenje pa i euforiju kojom su Sarajlije pratile jednomjesecni proces transfera vlasti u dijelovima njihovog grada. U mjesecima nakon Daytona, kada je postalo jasno da ce se reintegracija Sarajeva zaista jednog dana i desiti, svi su se za nju poceli spremati. Pokazalo se, ipak, da je usprkos tom spremanju tranzicija vlasti mnoge pa i samu bosanskohercegovacku drzavu silno iznenadila, pri cemu cinjenica da se radi o procesu koji se prvi put desava nije neka narocito olaksavajuca okolnost.

Uz ljude koji su prije cetiri godine ili kasnije protjerani sa svojih ognjista iz predgradja Sarajeva, koji su posljednje mjesece provodili u iscekivanju, sabirannju izbjeglickih kartona koji ce im pomoci da se brze vrate svome, strahovanju za imovinu koju su silom prilika ostavili na upotrebu i otimanje pobunjenim bosanskim Srbima, najspremnije su, pokazalo se, reintegraciju Sarajeva docekali ljudi s one strane zakona. Pljackasi, razbojnici i kriminalci svih profila (bice i nacija) tokom procesa reintegracije napravili su, iz njihovog ugla gledano, fantastican posao.

Prije nego su se federalni policajci uspjeli i snaci, Vogoscu i njena predgradja (kao prvu reintegrisanu opcinu) napustali su automobili i kamioni puni pokradene robe. Fakat je da su nevjerovatne, upravo fantasticne pljacke prethodno pocinili Srbi koji se nisu odlucili da ostanu u kucama i zive sa drugima, medjutim, sarajevski i ini lopovi ipak su i nakon njih nasli dobar plijen zbog kojeg je bilo razloga za trljanje ruku.

Pametniji lopovi bavili su se vise vikendicama u okolini Vogosce gdje je prisustvo policajaca bilo tek sporadicno, a kojima su se i Srbi nesto manje bavili. Jednoj novinarskoj ekipi, primjerice, grupa pljackasa je sugerisala, pomislivsi valjda da su i novinari na slicnom zadatku kao oni, da se obraza radi "drze dalje od bosnjackih kuca i pljackaju samo iz srpskih. Ali, da pripaze na mine."

Da bi se pojasnila proklamovana i stvarna uloga policajaca u danima reintegracije Sarajeva, treba imati na umu cinjenicu da je njihov broj limitirala medjunarodna policija Evropske unije te da im je ista dopustila prakticno samo da se naoruzaju rijecima i ostrim pogledima. Vrlo brzo, pokazalo se da je sest ili sedam prakticno golorukih policajaca nedovoljno da pokriju sve reintegrisane kvartove jedne velike opstine, te da je nemoguce da svuda budu prisutni cak i ukoliko imaju namjeru neugodni posao obavljati u nekakvim seoskim zabitima. Sta su, recimo, mogli ocekivati od konfliktne situacije na jednom takvom zabacenom mjestu, nenaoruzani i daleko od svake pomoci, a u neposrednoj blizini nekoga s kim su se mozda cetiri godine gledali samo preko nisana. Dakle, poprilicno je logicno (o opravdanjima bi se dalo raspravljati) zasto su se federalni policajci radije drzali gradskih cetvrti i asfalta nego li eksperimentisali sa vlastitom sudbinom.

S druge strane, u zabacenija sela pa i kvartove svojedobno prognani i kriminalci svakojakih namjena dolazili su prije drzavne vlasti i pomenutih cuvara reda. Malo pomalo pocele su da kolaju price i o pljackama i o neugodnostima koje su dozivljavali pojedini sarajevski Srbi koji su odlucili ne povjerovati propagandi o nemogucnosti zajednickog zivota te ostali u svojim domovima. Nazalost, u danima kad su se kod Srba, koji su cetiri godine bili zrtve paljanskog ispiranja mozga, desavali istinski psiholoski lomovi ("valja, pobogu, sad ostati u stanu i sacekati da dodju nekakvi mudzahedini!") takvi pritisci dovodili su do promjene odluke i njihovog naglog odlaska na onu stranu linije razgranicenja izmedju entiteta, kako se vec popularno i rogobatno naziva granica njima.

Slikovit je recimo primjer jednog vogoscanskog ljekara koji je posljednjih dana boravio u tamosnjem Domu zdravlja, cuvajuci od pljacke i pozara sto se sacuvati moze. Pozar je doktor sprijecio, pljacku medjutim nije, ali to nije tema zbog koje ga pominjemo. Elem, ljekar je izdrzao prijetnje "svojih" i sacekao kolege iz Federacije, voljan da ostane zivjeti i raditi na istom radnom mjestu. Na njegovo pitanje da li ce u tome uspjeti, odgovor je bila cutnja. Cutnja prvi dan, cutnja drugi dan. Treceg dana ljekar se nije pojavio na poslu. Otisao je na Pale.

Dakle, cak i takve situacije kod Srba su rezultirale bijegom od iskusenja i takozvanom linijom manjeg otpora, te ne treba cuditi strah onih kojima se i otvoreno prijetilo. Ipak, mora se reci da su i ta iskustva prilicno razlicita, te da je paljanska propaganda cak i u najmanjem mrkom pogledu (valjda treba ocekivati poglede pune ljubavi nakon tolikog ratovanja?) vidjeli nekakve atake fundamentalista na neduzni srpski narod.

U jednom od predgradja Vogosce, konkretnije selu Josanica, federalnu vlast i sina koji je od prvog dana bio u redovima Armije RBiH odlucio je sacekati 68-godisnji Srbin. Ostao je sam u selu, svi su otisli "gore". Gledao je kako se pojavljuju neke nove komsije, kako pljackasi obilaze kuce i temeljito kradu doslovno sve sto se jos moglo ukrasti i izvaliti iz nekog zida. Grupi je momaka dao kljuc od sestrine kuce da vrata ne razvaljuju polugama. Tresao se od straha... Gledao je iz bliza kako izgleda reintegracija kada je policija daleko. Onda mu je, drugog dana, zapocela prava mora. Grupe mladica ciklicno su ga pocele posjecivati i prijetiti: "Sta je stari, sto ti ne ides svojima? Sta cekas? Mislis li da ce ovdje biti policajaca da te stite kada ti nocas kroz prozor gurnemo kasikaru? Mislis li da imas snage da se boris s nama?..." Danima je bdjeo cekajuci sina koji nije mogao nociti u rodnoj kuci (radi u Sarajevu) i cekajuci svoju obecanu kasikaru. Plasio se svakog zvona i lupanja na vrata, pitajuci se je li to posljednji put da nekom otvara vrata, da bi nakon nekoliko dana konacno odlucio. Krenuce negdje gore prema Palama. Spakovao je jednu torbicu i izasao vani. Nije presao ni nekoliko koraka kada su ga zaustavile komsije, one nove povratnicke, i prisilile da se vrati u kucu. Obecale su mu i pomoc, i sigurnost, i zajednicku kafu ujutro. Momci koji su prijetili ubrzo su odustali od pohoda, uvidjevsi da je pametnije traziti nekog novog "starog", starog koji nece imati takve komsije a kakvog se u reintegriranim sarajevskim pregradjima jos moze pronaci.

Vogosca je prva sarajevska opcina koja se u potpunosti vratila u sastav glavnog grada BiH i, nazalost, samo prva u kojoj su se tokom procesa reintegracije desavale i ruzne, a ne samo lijepe stvari. Prakticno, isto se desavalo i u Ilijasu, i u Hadzicima, i na Ilidzi, a obim pljacki bio je toliki da se o njima otvoreno prica. Pljackasi su po pijen dolazili i sa udaljenosti od stotinjak kilometara! Naime, vise je bilo lokalnih i seoskih puteva kojima su mogli proci s plijenom nego li policijskih patrola koje su ih u tome mogle sprijeciti. Istovremeno, satelitske TV stanice pocele u prvi plan isturati upravo takve ruzne dogadjaje i prijetila je opasnost da se reintegracija Sarajeva pocne posmatrati kao trujumf anarhije, a ne napacenog i izmucenog sarajevskog gradjanina i onih koji su konacno dobili priliku da se vrate u svoje domove.

Takvo sto shvatio je cini se i bh. dtrzavni vrh pa je (sto je svakako kuriozitet) otvoreno pismo ministru federalnog MUP-a Avdi Hebibu napisao sam Alija Izetbegovic, predsjednik Predsjednistva BiH. U pismu je Izetbegovic, uvijeno u celofan naravno, nalozio da se zaustavi bezvlasce. Federalni policajci postali su preko noci kudikamo agilniji, mobilniji i efikasniji, no uspjeh je i dalje bio limitiran cinjenicom da je njihov broj ogranicen. Stvar se pokusala nadomjestiti policajcima koji su u civilu glumuili zainteresirane gradjanine i, cini se, situacija je nekako stavljena pod kontrolu. Ipak, i dalje je vrlo popularno pljackanje neopljackanih ili nedovoljno opljackanih vikendica koje se nalaze dalje od glavnih putnih pravaca. Ono sto raduje je cinjenica da nema vjesti o novim maltretiranjima Srba koji su ostali da zive na podrucjima koja se prema Daytonskom sporazumu pripajaju Federaciji BiH. Naravno, osim onih koja se plasiraju putem paljanskih propagandnih centara.

Prema podatcima s kojima barataju medjunarodne humanitarne organicazije, prije svega UNHCR, na podrucjima koja su reintegrirana u Sarajevo, ostalo je da zivo oko pet hiljada Srba. Sto ce se desavati u narednom peridou tesko je predvidjeti, medjutim treba reci da ima onih sarajevskih Srba koji se nakon nedavnog egzodusa vracaju u svoje sarajevske domove razocarani i odlucni da ipak pokusaju ponovno zivjeti zajedno s ostalima. Istovremeno, nema zvanicnih podataka o tome koliko se gradjana sarajevskih predgradja srpske nacionalnosti naknadno predomislilo i zeli danas da ode. U UNHCR-u pak tvrde da broj uopce nije velik. Znacajno je naravno i to da tokom procesa reintegracije nije zabiljezeno niti jedno ubojstvo (ili bar mi za njega nismo doznali) sto je, ruku na srce, vise nego razlog za zadovoljstvo obzirom na cinjenicu da su u bliskom kontaktu ponovno ljudio koji su mozda medjusobno ratovali, koji su u dobroj mjeri ostali bez najblizih, i koji objektivno nemaju mnogo razloga za medjusobnu ljubav. To prije kad se uporedi sutiacija nakon reintegracije Kininske krajine u sastav republike Hrvatske, primjerice.

Iz tog ugla gledano, a racunajuci takodjer i cinjenicu da u procesu mirnog transfera vlasti nije povrijedjen niti jedan policajac Federacije, cijela operacije protekla je mozda i mirnije nego sto se moglo ocekivati. Ipak, i dalje ostaju nepobitne tvrdnje prema kojima su Federalni policajci, tacnije MUP, a jos tacnije drzava BiH (ma sta ko pod njom podrazumjevao) mogli uciniti mnogo vise da se nemile scene svedu na minimum. I ne samo mogli, nego i morali.

ZLATKO VUKMIROVIC