BOSANSKA PRICA

POVRATAK KUCI

AIM TUZLA, 18.03.96. "Draga moja seko! Evo da ti se javim sa par rijeci. Nisam zurio s pismom, cekao sam da se prvi utisci sloze. Put od Sremske Mitrovice do Tuzle je protekao bez ikakvih problema. Kad sam stigao, prvo smo otisli kod punice. Docek - mjesavina i bola i srece. Svi smo plakali sa osmjehom u ocima. Sve je izgledalo nestvarno... Susret s majkom - trebalo je to izdrzati i prezivjeti. I sreca i muka - sve na jednom mjestu, u jednom srcu. Stan! Hiljadu sjecanja i osjecaja. Prepoznajem stvari... Boze moj, koliko osjecaja moze stati u jednu sekundu. Ja sam konacno u svojoj kuci i u svom gradu... Pravi ljudi, Tuzlaci, ostali su isti. Sretni su sto se pravi Tuzlaci vracaju. Tuzla je moj grad, moja domovina, najljepse mjesto na svijetu. Ja tako osjecam, a ti to tamo u svojoj Mitrovici moras shvatiti."

Zamolio je da mu ne spominjemo ime. Ni njemu, ni supruzi. Kaze: "Sretan sam, sve je lijepo, ali molim te - nisu vazna imena."

Vjerovatno i nisu. Za ovu pricu, jednu od mnogih o povratku vazno je samo ovo: nakon skoro cetiri godine jedna je porodica ponovo je zajedno i u svom domu. Na popucanim savovima zivot se ponovo sastavlja.

Na par dana pred pocetak rata u Tuzli odlucio je kaze "da skokne malo do vikendice u Celicu, da vidim je li sve u redu, vracam se u nedjelju, pa na posao u ponedeljak." Da je znao k'o sto nije, dodaje prekidajuci pricu.

"Samo bog zna da govorim istinu", veli i nastavlja pripovjedati o tome kako je pokusavao vise puta da se vrati, kako je stizao do Simin Hana, vidio tuzlanske solitere, ali su ga svaki put vracali nazad. Prica o "Belim orlovima" u Simin Hanu, o "bradatoj TO" u Vukosavcima, o Celicu i zbunjenim ljudima, o putevima punim tenkova.

"Vjerovao sam u Tuzlu, vjerovao u ljude iz Tuzle. Volio sam da sam ostao ovdje, pa makar izgubio i nogu i ruku...nego sto sam tamo bio...htio pomoci, a ne znao kako. Pet puta sam pokusavao da se vratim, ali neuspjesno. Nista od dokumenata osim licne karte nisam imao. Nisam vidio izlaz iz tog zacaranog kruga. Nisam poludio, ali nisam ni vidio smisao daljem zivotu. Pomisljao sam i ruku na sebe dici, ali bice da za to hrabrosti nisam imao. A vracalo mi se kuci, to me drzalo i odrzalo..."

"Slusao sam i citao sve. I 'Slobodnu Evropu', i Radio Bijeljinu, Sarajevo, Beograd, citao "Telegraf", "Nasu Borbu"... slusao i citao, pa sastavljao sliku o tome sta se stvarno u Bosni desava. Njihovi mediji, tamo u Srbiji, bili su otrovni", govori i obraca se prijatelju koji mu pomaze obnoviti stan. Prijateljeva zena vec je cetvrtu godinu "tamo". Okrece mu se i kaze: "Ako ti se, poslije svega sto se tamo naslusala, vrati s djetetom, budi siguran da te voli k'o Boga", dobacuje mu i nastavlja sa svojom pricom:

"Mene ne zanimaju ni Srbi, ni Hrvati, ni Muslimani, vec ljudi. Najveci zlocinci su najmanji ljudi. Citam i slusam radio i ovdje. Kao covjek hocu da vjerujem u buducnost Bosne. Bez obzira sta se sve dogadja i sta nam drugi planiraju, ja mislim da vecina ljudi razmislja ovako. Sta ce ljudi odluciti na izborima - vidjecemo. Sve ono sto se desilo ispade na kraju dzaba. Dzaba se ginulo, dzaba ovoliki invalidi. Niko na ovim prostorima ne moze sam za sebe zivjeti, sam sebi biti potaman. Nemoguce je to, previse smo vezani - i putem, i zeljeznicom, i rijekom, i rodbinom... Ekonomija ce prva krenuti, a za njom i ljudi. Ili obratno, svejedno..."

"Ne svidja mi se ovo sto Srbi napustaju Sarajevo. Mislio sam: ako ostanu sarajevski Srbi, ostace i Bosna i Hercegovina. Ako odu - nema Bosne, onakve kakvu jedino volimo i hocemo, nasu, zajednicku, bosansku... Mislim da je i bosanska vlast morala vise uciniti da ih zadrzi, ako hoce demokratsku i gradjansku drzavu. Ljudi odlaze, govorim o onim postenim, jer se boje, jer ne znaju kako ce im biti ako ostanu. U vozu sam sreo jednog iz Vogosce koji ode za Beograd. Kaze 'necu da zivim u Alijinoj drzavi.' Pitam ga 'Ko te tjer'o? On kaze 'niko, ali bi nas poklali.' Eto, to je to."

"Moramo biti stalno svjesni: Oni koji zele rat, oni koji su ogrezli pa im povratka nema, ili oni drugi sto su se na ratu oparili, oni ce htjeti opet da ga naprave. Narodu je i previse rata, muke i nesrece. S druge strane, ucinjeno je preveliko zlo koje ce se tesko zaboraviti. Tu nam je bitna i skola, ko nam i kako odgaja djecu. Ako pocnu nacionalne stranke od malena odgajati djecu da mrze druge narode, to je opasno. Mislim da vjeronauk treba vratiti tamo gdje mu je i mjesto - u crkvu i dzamiju, a ne u skolu."

Tako govori on, povratnik, Tuzlak, Srbin i Bosanac. Vratio se. Falilo mu je, kada je otisao pred rat, desetak dana do invalidkse penzije. Sada sve ispocetka. Sa zeninom penzijom od 13 maraka. Ali s punom dusom. Zamolio je na kraju i da zapisemo njegovu poruku Srbima: "Ne vracajmo se nikada vise Kosovu i svim nasim mitovima koje smo gradili na porazima. Vratimo li se Kosovu, opet cemo ga imati."

Ova prica ne moze se zavrsiti a da ne spomenemo nju, suprugu koja je svo ovo vrijeme ostala u Tuzli, cekala i docekala. Dok smo razgovarali, stalno ga je opominjala da je preopsiran. Ona je, kao i vecina nasih zena, mnogo kraca i konkretnija. Priznaje kako je ona bila ta koja se zaputila njemu u Mitrovicu i dovela ga ovamo. Govori: "Ja sam Hrvatica. Meni je "Herceg-Bosna" isto sto i "Republika Srpska". Kada bi se od ove moje napravila islamska Bosna, ni tri dana ne bi u njoj sastavila. U Bosnu cu potpuno vjerovati samo kada se sklone ove nacionalne stranke. One su stranke za torove. Vjerujem u Bosnu poslije izbora. Sve su ovo napravili nacionalisti. Mi mozemo zivjeti zajedno, mi smo to u Tuzli i ove cetiri teske godine zorno pokazali. Zajedno smo zivjeli i zajedno patili."

Eto, bila je to prica, jedna od mnogih o povratku u Bosnu. Ovo je, naravno, samo hiljaditi djelic price o povratnicima. Ona ce biti citava tek kada se svim protjeranima omoguci povratak u Bosnu i Hercegovinu. S druge strane i Bosna ce biti citava tek kad joj se Bosanci vrate.

KONSTANTIN JOVANOVIC