BANJALOUCKO UDRUZENJE PORODICA ZAROBLJENIH I NESTALIH
IZMEDJU NADE I OCAJA
AIM BANJALUKA, 18.03.96.
Vesna Mutic(34) iz Banjaluke je u posljednjih 6 mjeseci pregledala desetine leseva vojnika Vojske Republike Srpske (VRS), pokusavajuci i na taj nacin da sazna sta je sa njenim suprugom koji je nestao na srbobranskom (Donji Vakuf) ratistu. Problem pronalaska bilo kakve vijesti o vise od 2.000 nestalih pripadnika VRS je najcesce teret koji snose isklucivo njihove porodice. Sudeci po rijecima pojedinih iz sadasnje Vlade Republike Srpske (RS) da "oni nisu te ljude slali u rat" moze se zakljuciti da je problm nestalih i zarobljenih balast proslosti, kako za aktuelni politicki, tako, sudeci po mnogim naznakama i za vojni vrh.
Prepusteni sami sebi
Porodice vecine nestalih ili poginulih vojnika RS najcesce niko od nadleznih nije ni obavjestavao o sudbini njihovih najblizih. Desavalo se, primjerice, da se poginuli nalazie u banjaluckoj mrtvacnici i duze od mjesec dana, a da niko od rodbine za to nije znao.
- Mojoj prijateljici se desilo da je pukim slucajem saznala da joj je muz u mrtvacnici. Vec je trebalo da ga sahrane kao nepoznatog, kada ga je zajednicka poznanica identifikovala. Sama sam iskljucila tu mogucnost. Kada cujem da su dovezeni mrtvi, odlazim tamo i trazim muza. Lesevi su cesto u fazi raspadanja i to su uzasni momenti. Ali, ja jednostavno moram da saznam sta je sa mojim muzem. Ponekad pozelim da ga medju tim tjelesima prepoznam i tako skratim ovu agoniju. Svi smo mi prepusteni sami sebi, nikada mi se nije obratio niko iz vojne strukture. Kada je trebalo ici u rat, supruga niko nije pitao zeli li da ide. Morao je, jer u protivnom smo i on i ja ostajali bez posla, stana i uopste mogucnosti opstanka ovdje. Sada sam u svojoj tuzi sama. Tragam privatno, raspitujem se kod njegovih saboraca, obilazim Medjunarodni komitet Crvenog krsta i vec sam sludjena od toga da nigdje ne mogu da saznam nesto konkretno. Mozda je negdje vec istrunuo, a ja za to ne znam - prica Vesna Mutic.
Udruzenje po tuzi i bolu
Osamnaestog februara ove godine, u Banjaluci je osnovano Udruzenje porodica zarobljenih i nestalih boraca banjalucke regije.
- Nas je upravo neefikasnost medjunarodne i aktivne vlasti prisilila na samoorganizovanje, jer je u pitanju velik broj boraca VRS, tacnije izmedju 2.000 i 3000. Pri tom, mi smo registrovani i za civile koji su posljednjih dana rata kupljeni i sa ulice slani na ratiste - kaze Nedeljko Mitrovic, podpredsjednik ovog udruzenja, i nastavlja: "Te mlade momke i ljude ne smatram nestalim, vec zaboravljenim, jer se termin 'nestali' ne bi smio koristiti u jednoj organizovanoj vojsci. Vecinu tih vojnika cine gotovo djeca koja su jedva punoljetna i koja su redovno odsluzenje vojnog roka zamjenila rovom u pravom ratu. Bez vatrenog krstenja baceni su u vatru. Jesu li to njihovi komandanti smjeli dozvoliti - pita se Mitrovic.
Na osnivackoj skupstini ovog udruzenja je, po njegovim rijecima bilo 700 ljudi, a taj broj se sada povecao na 10 hiljada clanova. U nastavku, Mitrovic koji i sam traga za dvadesetogodisnjim sinom, kaze da su oni humanitarna, nevladina i apoliticna organizacija:
Do sada smo pokusali da animiramo javnost i sistem vlasti. Obisli smo sve instance medjunarodnih organizacija. Oni su nas redom lijepo i sa razumjevanjem primali i obecali izvjestiti svoje vise instance. Ali, do sada nista nije uradjeno. Svoju nemoc pravdali su time da Dejtonski sporazum trebaju postovati sve tri strane, te da mi treba da vrsimo pritisak na nasu vladu da ona pusti sve muslimanske i hrvatske zarobljenike na srpskoj teritoriji, kao i muslimanskog novinara Delica. Ali, nama, porodicama nestalih i zarobljenih, ne ostaje puno pritisaka na bilo koga. Jedini koji mozemo da koristimo i sto radimo je konstantna prisutnost u javnosti - smatra Mitrovic i iznosi stav udruzenja da ce Dejtonski sporazum na vojnom planu uspjeti, ali da na civilnom nece. Ne krije ni srdzbu clanova na aktuelnu vlast RS koja nakon 19. januara ove godine, kada su trebali biti pusteni zarobljeni sa sve tri zaracene strane u Bosni, nije izvrsila pritisak na medjunarodnu zajednicu i uslovila dalju implementaciju Dejtonskog sporazuma. Ironija je, kako naglasava, utoliko veca sto je ta ista vlast poslije, nakon hapsenja dva oficira vrhovne komande VRS zabranila kontakte Komisiji za razmjenu zarobljenika sa srpske sa suprotnim stranama sto je nanjelo veliku stetu onima koji vec mjesecima ne znaju sta je sa clanovima njihove porodice.
Ocito je i to da nema sinhronizacije izmedju vojne i civilne vlasti, a nedopustiv je i tretman ove regije u odnosu na onu paljansku. Pri tom mislim na angazovanje pojedinih kadrova koji bi radili na pronalazenju i oslobadjanju boraca iz ove, krajiske regije. Iskustvo iz dosadasnjeg rada govori da su centralni organi vlasti daleko od mjesta problema. Nas izvrsni odbor, koji broji 27 clanova, kroz kontakte sa predstavnicima vlasti RS lagano gubi strpljenje, nasi clanovi su umorni, zdravstveno su na ivici izdrzljivosti i uravnotezenosti. Oni nam sa svoje strane odgovaraju da nemaju nikakav uticaj na suprotnu stranu, niti bilo kakve adute za uslovljavanje kada je Republika Bosna i Hercegovina u pitanju. Poseban je problem odnos nase vojne komande prema porodicama nestalih boraca. Mnoge jedinice cak nisu obavjestile porodice o nestanku njihovih clanova - tvrdi Mitrovic.
Porodice kao privatni detekstivi
Jedan od zakljucaka Udruzenja porodica zarobljenih i nestalih je i taj da se detaljnijim, sistematicnijim istrazivacko-obavjestajnim radom, ili anketama od komandira odjeljenja u vojsci do komandanata brigada, moglo vise saznati o sudbini nestalih pojedinaca. Jer, kako naglasavaju, clanovi porodica nestalih pretvorani su u male detektive, te su na taj nacin saznali za mnoge podatke koji nisu evidentirani od strane vojske:
- VRS je naravno, lakse i brze mogla doci do tih podataka. Sta reci, ako se napomene da na nasoj osnivackoj skupstini nije bilo nijednog predstavnika vojne i civilne vlasti. Strasno smo razocarani i cinjenicom sto se nakon 4. februara, kada se po dejtonskom sporazumu moglo doci u Mrkonjic Grad i Sipovo, gdje se nalaze masovne grobnice, jer su, po priznanju sa hrvatske strane samo u jednoj 183 srpska vojnika, nije pristupilo njihovoj ekshumaciji. Na taj nacin bi se za izvjestan broj nasih clanova rijesile dileme, jer su ljudi spremni i sa tim da se suoce, jer nas lagano ubija ova neizvjesnost. Sljedeci veliki problem je taj sto pouzdano znamo da je vlik broj pripadnika VRS sa teritorije federacije BiH prebacen u Hrvatsku, koja ne podlijeze Dejtonskom sporazumu i ovom dijelu oko zarobljenika. Ogorceni smo sto medjunarodna zajednica nista ne poduzima da to sprijeci. Ako se u dogledno vrijeme nasi problemi ne budu rjesavali, spremni smo izaci u vidu masovnih demonstracija na ulice, pa primjeniti i na gandijevski nacin neposlusnosti - rekao je na kraju razgovora Nedeljko Mitrovic, podpredsjednik Udruznja porodica zarobljenih i nestalih boraca banjalucke regije.
RADMILA KARLAS