DIPLOMACIJA U TROKUTU

AIM, ZAGREB, 17.3.1996. Novi, vec drugi sastanak potpisnika Daytonskog sporazuma, Tudjmana, Milosevica i Ganica (zamjena bolesnom Izetbegovicu) - ovaj put u organizaciji americkog drzavnog tajnika Warrena Christophera u Zenevi- ostao je bez potpunijeg objasnjenja zasto je sazvan i sto mu je cilj. No, premda je i bez toga prilicno jasno da je rijec o jos jednom "remontu", ovo barem nije sastanak na koji sugovornici dolaze tek poslije dugog i mucnog nagovaranja od strane posrednika, i uz stalnu neizvjesnost da ce netko prije vremena upaliti avion i odletiti kuci.

Posljednjih tjedana Zagreb odrzava intenzivne kontakte sa Sarajevom i Beogradom, koji se, istina, ne mogu smatrati olicenjem brze i diplomatski plodne suradnje. Ali to vise nisu ni klasicni mirovni pregovori, u kojima se uspjehom smatra potpisivanje bilo kakvog sporazuma, jer je dobro vec to sto se pregovara a ne ratuje. Prvi put rijec je o sporazumima o mirnodopskoj suradnji, ponajprije oko slobodnog prometa ljudi i roba, koji podsjecaju na ono sto rade i sve druge drzave u svakom drugom mirnom kutku Zemlje. Najprije u Splitu, a onda i Sarajevu, Hrvatska i Bosna i Hercegovina potpisale su vise takvih sporazuma

• o ukidanju viza, o rezimu cestovnog i zeljeznickog prometa, zajednickom istupu prema inozemnim financijerima, o zajednickoj gradnji mosta na Savi kod Orasja. Tako da su dva premijera, hrvatski Zlatko Matesa i bosanski Hasan Muratovic, bili dovoljno zadovoljni sobom da su nakon sarajevskog susreta izjavili da su i incidenti oko preuzimanja rubnih sarajevskih opcina, te nesporazumi oko luke Ploce samo "manji zastoj" koji nece dovesti u pitanje odnose izmedju dvije zemlje.

Nova runda pregovora zakazana je za slijedeci mjesec, kada ce se nastaviti i pregovori sto su ih u Zagrebu proslog tjedna vodili sefovi diplomacije Hrvatske i SR Jugoslavije, Mate Granic i Milan Milutinovic. U Zagrebu su potpisani dokumenti koji nemaju rang onih u Splitu i Sarajevu izmedju Hrvatske i BiH, jer Hrvatska i SRJ jos nisu priznale jedna drugu. Zato su umjesto regularnih sporazuma potpisani "zapisnici", za koje je receno da ipak imaju obavezujucu snagu, sto ce se vrlo brzo provjeriti jer je Beograd uzeo rok od tjedan dana u kome ce odluciti o definitivnom pristanku na dogovorenu obnovu zeljeznickog, cestovnog i zracnog prometa, otvaranju jadranskog naftovoda etc. Ako to prodje, Hrvatska ce biti u dosad nepoznatoj situaciji da paralelno, na dva kolosijeka, normalizira odnose sa susjedima - postajuci u neku ruku "stozerna" zemlja postdaytonskog situiranja ex- jugoslavenskog prostora - ali i da pri tome iskusava dva razlicita, djelomicno nepoznata, modela suradnje.

Prvi je sa SR Jugoslavijom, s kojom jos nisu uspostavljeni diplomatski odnosi, tako da ekonomska, prometna itd. suradnja uhodava, tempom malih koraka, kasnije medjusobno priznanje dvije drzave. S Bosnom i Hercegovinom je obratno, jer je Hrvatska priznala BiH odmah na pocetku - poslije SAD, kao prva evropska zemlja - ali su politicki, ekonomski i drugi odnosi godinama bili na nuli. Stovise u medjuvremenu je izbio jednogodisnji hrvatsko- bosnjacki rat - tako da se sada prakticki pocinje ispocetka. S druge strane, odnosi Zagreba sa Sarajevom, za razliku od onih sa Beogradom, uzivaju otvorenu podrsku i hrvatske opozicije, a poduprti su i od zajednickog sponzora, SAD. Zato bi se taj pocetni zaostatak mogao relativno lako nadoknaditi kada bi medju dvjema zamljama postojala suglasnost o medjudrzavnim odnosima, koliko i ekonomskim a djelomicno i vojnim (SAD zagovaraju ubrzano naoruzavanje hrvatsko-bosnjacke federacije, cemu se evropska dvanaestorica suprostavljaju i zagovaraju ravnotezu snaga na nizoj a ne visoj razini, imajaci po svemu sudeci na umu i te neugasle antagonizme).

No nakon dogadjaja u Mostaru, a odmah zatim i Sarajevu, hrvatsko-bosnjacka Federacija zapala je u ozbiljnu krizu, koja ocito nije bila slucajna, nego su se, naprotiv, obje strane, hrvatska osobito, posebno pripremale za nju. Cim je, naime, doslo na dnevni red formiranje mjesovitih federalnih kantona i distrikta, stvari su pocele skripiti, a u prvi plan istupili su ljudi koji na Federaciju gledaju iz uske stranacke i nacionalne vizure. Haris Silajdzic izjavio je u posljednjem broju zagrebackog tjednika "Globus" da je Federacija vec dulje "izuzeta iz ruku" njega i hrvatskog pregovaraca Granica, i predana stranackim ljudima u HDZ-u i SDA. Zato Federacija prakticki nikada i nije zazivjela, tvrdi Silajdzic, mada u jednom okljastrenom i vulgariziranom smislu ona i dalje egzistira.

U govoru u Benkovcu, odrzanom u nedjelju u povodu seste godisnjice "atentata na Tudjmana", hrvatski predsjednik je, uobicajeno se predajuci govornickom zanosu i galami, rekao da je BiH potrebna Hrvatskoj jer bi u protivnom ostala "krhki perec" koji se ne bi mogao odrzati. Federacija BiH potrebna je, dakle, kao neka vrsta geostrateskog uloska Hrvatske, i zato Tudjman, iako je podrzao hercegovacku "intifadu" protiv Koschnicka, ipak i dalje ostaje privrzen Federaciji, ali iz cisto teritorijalnih razloga. Separatisticke Hercegovce, pak, nastoji zadovoljiti tako sto se vraca pricama o "povezivanju Hrvatske i Federacije BiH" (iz saopcenja o razgovoru s Kresimirom Zubakom, Ivanom Benderom i Bozom Radicem ovih dana u Zagrebu), iako je ta washingtonska krilatica u velikoj mjeri revidirana u Daytonu.

Na ovaj nacin Tudjman nastoji balansirati izmedju nestrpljivih i nasrtljivih Hercegovaca i medjunarodne zajednice, koja se previse ne uzbudjuje zbog sve evidentnijih znakova o unutrasnjem razgranicavanju u Federaciji, ali ipak od nje ne odustaje, drzeci je efikasnim grudobranom protiv obnove hrvatsko-muslimanskog rata, te jamstvom ravnoteze snaga na sirem prostoru. Bude li Tudjman uspjevao odrzati i koliko-toliko stabilne odnose sa Sarajevom, a serija sporazuma govori tome u prilog - formiranje jednonacionalnog bosnjackog kantona u Sarajevu izazvalo je veliko uzbudjenje samo u hrvatskom tisku, dok se sluzbeni Zagreb nije oglasio. To bi moglo osigurati da se na mala vrata provuce ono sto je ocito glavna vodilja njegove bosanske politike. To je da model "cjelovite podjeljenje" BiH bude primjenjen i na Federaciju. Ona bi ostala, ali bi ostale i nacionalne podjele unutar tog dvoetnickog entiteta.

Premda, rekosmo, medjunarodna zajednica nece previse uzeti srcu tu razgradnju Federacije - pod jedinim uvjetom da sve protekne u miru - ovo ipak sadrzi odredjene rizike za Hrvatsku. Najveci je da bi odsjecanje dijela Federacije moglo biti presedan i za odsjecanje dijelova same Hrvatske, koja jos ima otvoreni teritorijalni spor s BiH oko Ploca, a sa SRJ oko Prevlake i istocne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Iako su poslije nedavnog razgovora s Milutinovicem u Zagrebu svi hrvatski predstavnici izrazili veliko zadovoljstvo rezultatima pregovora, dio tiska otkrio je i pritajene zle slutnje da se ovi pregovori mogu pretvoriti u ekonomsko-prometnu trakavicu, a da priznanje izmedju dviju zemalja, na cemu je do nedavno inzistirala pa odustala hrvatska diplomacija, nece tako brzo doci na red.

Da stvari budu gore, prenose se i neki tekstovi iz drzavne stampe u Beogradu, u kojima se provlaci ideja da prijelazno razdoblje za istocnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem ne bi smjelo biti krace od pet godina.

MARINKO CULIC