KUDA VOZI PILOT-PROGRAM

AIM, ZAGREB, 12.3.1996. Pocetkom ozujka startao je u Vinkovcima Ured Prijelazne uprave, tzv. Kleinov, zaduzen za proces mirne reintegracije istocnog dijela Hrvatske. Takodjer, najavili su da ce polovinom istog mjeseca poceti dolaziti dio od 5 tisuca vojnika UNTAES-a ciji bi se razmjestaj dovrsio do pocetka ljeta. Jordanci i Pakistanci dolaze prije svih. Do tada bi morao poceti djelovati i proces razoruzanja, tocnije od polovine travnja do kraja svibnja. U medjuvremenu UNTAES mora ispitati tko se nalazi u kucama protjeranih Hrvata, za pocetak u mjestima gdje nema mnogo srpskog stanovnistva - u prvom redu na liniji razgranicenja (Bilje, Antunovac, Nijemci, Lipovac i Ceric) - jer su ona zbog svoje blizine prvi macici takozvanog pilot-programa, koji je zamisljen kao postepen povratak 85 tisuca prognanika, medju kojima je i 4 posto Srba (potpredsjednik Vlade Ivica Kostovici, prema Novom Listu).

Kao dio svega toga, kao ispomoc UNTAES-u, ukljuceni su i domaci policajci - ali ne iz krajeva u koje odlaze zaraditi placu, vec iz ostatka Hrvatske - koje strucnjaci u Budimpesti poducavaju tehnici netalasanja i smirivanja strasti, kako bi se uz sto manje boli prilagodili svojim srpskim kolegama.

Uz politicki dio, dakako, jos uvijek kao njegova sjena - ali po mnogo cemu vaznija - dolazi i ekonomska strana takozvane reintegracije. Ovih dana, primjerice, teku razgovori i dogovori o zasadi secerne repe, suncokreta i soja na 10 tisuca hektara zemlje, koje bi se preradjivale u Hrvatskoj. Navodno bi cijeli posao garantirala Svjetska banka. Cilj je naime da roba ne ode negdje u Srbiju.

Predstojnik Vladinog Ureda pri privremenoj Upravi Ivica Vrkic izjavio je na sastanku Koordinacije za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja da su "ustanovljena cetiri provedbena odbora

• za zdravstvo, poljoprivredu, sastav policijskih snaga, te odbor hrvatskih prognanika i Srba koji su napustili Hrvatsku u toku rata". Sto se samih detalja tice, Vlada Republike Hrvatske podrzava promjenu tamosnje valute u kune, pod uvjetom "da otkup bude jednokratan i u roku od 24 sata". Takodjer, planira se izgradnja Vukovara i njegove luke, napravljeni su urbanisticki planovi, ocekuje se samo novac zapadnih drzava, kojemu se s mnogo optimizma nada privremeni upravitelj za cijelu istocnu zonu Jacques Klein. Cini se da je mnogo dobre volje medju svim stranama. Dakle, sve je spremno za povratak. Za sada, samo Hrvata i Madjara.

No, da li ce se povratkom Hrvata u istocnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem omoguciti isto Srbima koji su napustili Hrvatsku proslog ljeta, a nalaze se u Jugoslaviji i u istocnoslavonskom podrucju? Ako je vjerovati Hrvatima u Benkovcu tako ce biti, ali Vlada i Tudjman jos dvoje. O cemu se naime radi?

"Protiv povratka Srba u Benkovac do povratka Hrvata u Vukovar" - politicka je poruka benkovackih Hrvata, nedavno ozivjela u sadrzaju peticije Vladi Republike Hrvatske. Gnjevno okupljanje naroda motivirano je povratkom jednog Srbina sa urednim dokumentima (domovnica i sl.) koji je navodno jos 1990. godine poticao nacionalnu mrznju, zagovarao rat i godinu kasnije ucestvovao u oruzanoj pobuni. Sve u svemu, mjestani Ravnih Kotara zahtijevaju da se masovni povratak Srba uvjetuje povratkom Hrvata u Vukovar.

Da li tako razmislja i Vlada, kojoj se savjetuje diplomatski oprez? Da li joj taj uvjet uopce odgovara? Zapravo da, ali na apstraktnoj osnovi. Podijeljena je i namjerno nedorecena po tom pitanju, ciju ostricu vjesto izbjegava. Ona sasvim jasno i agresivno zeli povratak Hrvata i Madjara u istocnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem, kao i ostanak Srba na tom prostoru prema popisu od prije 5 godina. Hrvatska strana navodi broj od 91 tisucu Srba, a pojedine medjunarodne institucije 170 tisuca. Razlika je pregolema da bi mogla usicariti bilo koja strana. No, Vlada Repubile Hrvatske igra na formalni kapric i pomalo se pravi mutava na prijedlog UNHCR-a i Evropske unije o uporednom povratku Hrvata u istocnu Slavoniju i povratka Srba u pojedina mjesta Hrvatske. Ono prvo je ideja pretocena u tzv. pilot-program povratka, a ono drugo tema koju hrvatske vlasti lukavo prepustaju prirodnoj politickoj koroziji.

Na nedavnom sastanku Koordinacije za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja receno je da Hrvatska "ne zeli vezivati ta dva problema jer Rezolucija Vijeca sigurnosti ne govori o povratku Srba u ostale dijelove Hrvatske". Namjerava se izvesti pokus sa Vukovarom, pa tek onda omeksati stav prema Srbima. Hoce li zapadne vlade na to pristati, dopustiti da se jedni vrate, a drugi ne, arbitrarno je i ovisi o tekucim politickim racunicama, prije negoli o cvrstom stavu. Medjutim, ekipa iz UNHCR-a smatra da bi povratak samo jedne etnicke skupine "mogao imati psiholoske i socijalne posljedice", posebno na povjerenje izmedju Hrvatske i ostatka svijeta. Time bi se takodjer usporilo stvaranje normalnog zivota na ovim prostorima i politicko priznanje Hrvatske i SR Jugoslavije.

S druge strane, ministar vanjskih poslova Mate Granic nedavno je blaziranim smijeskom sasma nevino pojasnio izaslanstvu Vijeca Evrope da je Hrvatska "odlucna glede postivanja ljudskih i manjinskih prava svojih gradjana". Ni slovca nije spomenuo o postivanju prava onih koji bi se - ukoliko naravno zele - mogli i morali vratiti, osim u kontekstu jedva primjetne ironije. Naime, da ce garantirati prava svim gradjanima koji se nalaze "na cijelom podrucju zemlje". Kako Srbi otisli za Oluje vise nisu na tom podrucju, njima se tom logikom nema sto postivati. Zato je najbolje poreduhitriti sve planove za njihov povratak, tako sto ce se otezati cak i sama misao na tako nesto.

Izjave hrvatskih duznosnika o tom pitanju proturjecne su u svojoj strukturi, dakako, s diplomatskim sarmom. Ivica Kostovic tako kaze da "Vlada nece odustati od elementarnih cinjenica da Hrvatska kao pravna drzava omoguci povratak svim gradjanima s urednim osobnim dokumentima (...)". Slicno kaze i zamjenik Predstojnika vladina Ureda za prognanike i izbjeglice Damir Zoric: "Hrvatska ne prijeci povratak Srbima koji su je napustili, ali uvjet za to je potrebna dokumentacija hrvatskih vlasti (...)". Caka je u tome da se dokumenti tesko dobivaju, jedino u hrvatskom Uredu u Beogradu, a rodbina ili prijatelji ne mogu za njih u Hrvatskoj traziti i dobiti dokumente.

Hoce li na svemu tome ostati ili ce se Hrvatskoj za muljazu i prijetvornost uzda zategnuti malo jace nego inace, nije vise pitanje stila, vec principa i zdravog razuma. Dakako, za dobro Hrvatske, ali lose za njezinu vlast.

Klein je u svemu tome dobrog raspolozenja i najvise cega se boji jesu grupice nepopravljivih ratnika, posebno sa srpske strane, koje bi, ukoliko samo pozele, nocu prelazile granicu i radile svinjarije, cime bi ionako krhki politicki odnos izmedju dviju strana mogao postati jos nestabilniji. No, ne moze se reci da Kleinu nedostaje vjere u vlastitu misiju. Kako nedavno kaze u interviewu za ovdasnju stampu - cilj mu je pribliziti sve ljude u tome kraju, ali ne praznim obecanjima, vec konkretnim, zdravim i svjezim novcem, privredim oporavkom i zaposlenjima. Kao i vecina zapadnjaka, Klein vjeruje da je znojav kruh najbolja terapija za mrznju. Sto na to kazu ratnici?

ALEN ANIC