SARAJEVSKO PREDGRADJE HADZICI
SLIKE NEMOCI I BOLA
AIM, SARAJEVO, 11.03.96. Do mora se iz Sarajeva, nekad prije rata, islo preko Hadzica. Nekih petnaestak minuta modernom cestom, opkoljenom sumom, kamenim vikend-kucama, kafanama i restoranima duz puta. Ove 96.te, tacnije protekle sedmice, do Hadzica smo putovali smo dva i pol sata - prvo preko aerodromske piste, potom sumskim putom preko zaledjenoga Igmana, pa do Zovika, preko Lokvi i onda Hadzici.
Pod Igmanom uz put stoje seljani, masu dugom konvoju koga predvodi ministar unutaranjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine Avdo Hebib, celnici sarajevske Skupstine grada, pa vatrogasne i ekipe hitne pomoci, policajci i novinari dakako. Preko Ilidze jos uvijek nije moguce. Ona ce tek ovih dana preci u ruke Federacije. Igman jeste tezi, ali jos uvijek sigurniji put.
Pred sami ulaz u Hadzice "sarajevski" konvoj federalnih vlasti sustizu Hadzicani, povratnici. Oni koji su protekle gotovo cetiri godine proveli van svojih domova, potucali se od nemila do nedraga, iz tudje u jos tudjiju kucu u susjednim Pazaricu i Tarcinu. Hadzici se vide iz daleka. Slika ruine i grada koji je prezivio baklje i buktinje.
Zvanicne predaje vlasti nema. Sve je jos uvijek na razini simbolike: ploca sa federalnim oznakama i zastava sa ljiljanima. Nema pretjerane price i govora. Ministar Hebib reci ce tek da su federalci stigli "da stvore uvjete za normalan zivot gradjana bez obzira na njihovu nacionalnost".
- Mi donosimo mir svim gradjanima, koji hoce da zive ovdje, dodao je Hebib.
Prije zvanicnoga ulaska u zgradu policijske postaje u Hadzicima ostao je federalcima tek jos jedan korak. Odnedavno je taj cin postao nesto poput neizbjezne formalnost: prije vlasti i naroda ulaze ekipe kontradiverzione zastite. Vracaju se i naredjuju da se svi povuku. Na vratima ureda visi postavljena eksplozivna naprava. Svi se po naredbi udaljuju od zgrade, eksplozija se pazljivo izaziva i posljednja opasnost za federalce je otklonjena. No, upozorenja ostaju. Nitko bez dozvole i bez prethodnog pregleda stvari ne smije krociti u zatvoreni prostor. Mora se ici samo uhodanim stazama. Navodno, travnjaci i parkovi kriju takodje postavljene eksplozive.
Na ulicama rasplakani Hadzicani koji se vracaju. Evo ih ponovo - na svome. Na kucnome pragu kojega su sanjali, odsanjali, zauvijek oplakali. Svoje prognanicke dane u susjednom Tarcinu zivjela je Dika Dupovac. Protjerana je iz kuce u selu Dupovci pocetkom rata. Od prvih susjeda, veli. Dosli su jednoga jutra, zaprijetili i otisli. Ostavili tek rok od pola sata da obitelj Dupovac napusti selo. "Izgubila sam muza u ratu, imam jos samo jednog sina. Ni kuce, ni ognjista. Nemam vise nista, samo dusu da je Bogu dam", govori Dika. Sezdeset joj je godina, a posljednje cetiri pamti samo po suzama i ceznji za domom. Htjela je jos samo jednom pred kucna vrata. "Danas jos ne smijem. Kazu, mozda je minirano. Prvo moraju doci neki ljudi da to pregledaju", govori Dika i svraca pogled na brdo, gdje se bijeli njena kuca. Vidi se bez prozora, vrata, nema ni crijepa na krovu. Ali, Dikina je. I njenoga sina, koji veli da ce, cim uzmogne krenuti u popravku.
U Hadzice se prvoga dana, prema nekim procjenama vratilo oko l0 tisuca stanovnika. Mnogi su opet ovaj gradic napustili samo noc prije nego sto je vlast dosla.
"Cijele noci nisam spavala", govori Hasnija Milosevic. Njen
je stan u zgradi koja granici sa zgradom opcine. Pripadnici
srpske vojske nekoliko sati prije napustanja grada zapalili su
zgradu opcine. "Cijelu noc culo se samo pucketanje vatre. Znala
sam sta gori, ali nisam smijela izaci, cak ni na prozor. Od prije
nekoliko dana ostala sam sama u zgradi u kojoj je stanovalo 30
obitelji. Na mene nitko nije obracao paznju", govori Hasnija.
Prica o vremenu kad joj je suprug (po nacionalnosti Srbin) umirao
u teskim mukama a nitko nije htio da ga pregleda, odvuce u
bolnoicu, donese lijek. "Sve je to bilo zbog moga imena.
Izbjegavali su me kao da sam gubava", govori Hasna.
Federalnu vlast u Hadzicima docekala je i Danica Matic.U ratu je izgubila je kcerku:
"Znam ko mi je ubio kcerku - prvi komsija! Bio je blizak sa ovdasnjom vlasti u Hadzicima. Ja sam nazalost znala i vidjela previse; kako se dijelilo oruzje, kako su se Bosnjaci i Hrvati preko noci odvodili i ubijali, znala sam i za dvije masovne grobnoie. Kuca mi je bola tacno preko puta opcine. Moja kcerka posluzila im je da me zastrase i otjeraju. A kada su je ubili meni vise nista nije bilo vazno. Ostala sam ovdje i docekala slobodu", kaze Danica. Uporno tvrdi da su u masovnoj grobnici u Musicima, nedaleko od Hadzica zakopavani ljudi zajedno sa ubijenom stokom. Zatim su zatrpavani buldozerima, preko noci su nestajali tragovi, dodaje na kraju.
Danica govori i o onima koji su prije ulaska federalne vlasti napustili Hadzice:
- Bilo ih je tri vrste. Jedad dio je zaista otisao zbog straha. Drugi su otisli jer i nisu bili odavde. Pokupili sve sto su nasli u tudjim kucama i otisli. A treci su pobjegli jer su im ruke sine bile krvave, ne do lakata, vec do ramena!
Jasmin Drina uputio se toga jutra pjesice iz Tarcina. Sa njim je supruga. Vracaju se kuci istim putem kojim su prije cetiri godine krenuli u neizvjesnost. On ide s posebnim osjecanjem. Kada ga pitamo gdje ce prvo, Jasminov odgovar iznenadjuje: "Idem odmah da nadjem i vidim nekog od komsija Srba koji su ostali." Jasminov brat jedan je od 186 nestalih Bosnjaka i Hrvata, koji su smjesteni u zloglasnoj hadzickoj garazi (u centru grada) pocetkom 1992. godine, a za koje vlada u Sarajevu sumnja da su pogubljeni. Jasmin se nada da netko mora znati sto mu je sa bratom, je li ubijen i gdje je zakopan: "Neko valjda mora znati za njegov grob"
U Hadzicima je ostalo, kako govore prvi podaci, tek oko stotinjak Srba (prije rata ih je zivjelo 6.351). Ostali su uglavnom stariji i iznemogli. Vladimir Zec, jedan medju njima, kaze da je ostao u Hadzicima bez straha. "Uvijek sam pomagao kome sam mogao, i Bosnjacima i Hrvatima, zasto sad da se bojim", govori Vladimir. U kuci mu je nepokretna supruga. Ipak, govore na kraju, oni i nemaju gdje otici.
Slucajno biljezimo Vladimirov susret s Ramom Bajramovicem. Nekada su zivjeli pod istim krovom. Ljube se i pozdravljaju. Tad Vladimir trci kuci, hoce supruzi da javi sretnu vijest:"Ramo je ziv! Ziv je!" Tjijekom rata do njih je u Hadzice, naime, stigla vjest kako je Ramo poginuo na nekom od bosanskih ratista...
Svud po Hadzicima slike nemoci, slike posljednjeg koraka ocajnika, koji su napustajuci grad palili, rusili, minirali, nosili sve sa sobom. I ono sto im treba i ono sto im nikad nece zatrebati. Nisu zaboravili ni fabrike, preskupu opremu iz Tehnicko-remontnog zavoda koja se procjenjuje na 242 miliona maraka, pa iz preduzeca "Bjelasnica" u vrijednosti od 25 miliona maraka i ovdasnje "Coca Cole" oko 12,5 miliona maraka.
Ljiljana Majnolovic nastanjena u blizini fabrike "Transport" u vrijeme dolaska federalnih vlasti upravo je cekala naruceni traktor. Da prevuce namjestaj i ostale stvari do Ilidze. Muz joj je vec na Ilidzi, sa jednim sinom, starijim. Mladji sin i ona ostali su da prebace stvari:
Idem sestri u Zrenjanin. Zvala me je i prije. Daj Boze da jesam ranije otisla, ne bi ovo docekala, govori. Kada je pitamo zar bas mora ici, je li cula apel federalnih vlasti, Ljiljana sumnjicavo vrti glavom:
Previse je bilo krvi. Tesko da ce se zavrsiti ovako mirno. Ja idem. Za druge me nije briga!
SENKA KURTOVIC