UDRUZENJE IZBJEGLICA IZ BOSANSKE KRAJINE

POVRATAK KUCI PO SVAKU CIJENU

AIM, BANJA LUKA, 9.03.96.

U Banjaluci se trenutno, po rijecima gradonacelnika ovog grada mr Predraga Radica, nalazi vise od l00 hiljada izbjeglih i raseljenih lica srpske nacionalnosti. Kroz svakodnevne susrete i razgovore sa ovim ljudima, koji najcesce zive i borave u nemogucim uslovima, namece se uvijek isti zakljucak: gotovo svi zele povratak svojim kucama, pri tom ne postavljajuci pitanja da li su one srusene, zivi li u njima neko drugi i, uopste, gdje im je zavicaj - u Hrvatskoj ili u Bosni. Zbog toga je nedavno osnivanje Udruzenja izbjeglih Srba iz Bosanske krajine kojih ima vise od 200 hiljada i kojima je primaran cilj organizovan povratak na svoja ognjista samo logican slijed dogadjaja. Logicna je i sva buka koja se stvorila oko ovog Udruzenja, propracena prijetnjama sto predsjedniku, sto clanovima Udruzenja, koje upucuju ostrasceni nacionalnosti, zeleci sprijeciti svaku naznaku rusenja teorije "krvi i tla". Time su oni koji zele ici "na onu drugu stranu", pa makar tamo bio njihov zavicaj, okvalifikovani - izdajnicima.

Muka bez kraja

• Bitno mi je da se vratim na stopu svoje zemlje. Neka vlada ko god hoce, meni je to postalo sasvim svejedno. Agonija u kojoj se nalazimo clanovi moje porodice i ja, od kada smo izbjegli iz okoline Glamoca, postala je neizdrziva. Ne znam da li je popularno govoriti o ponovnom zivotu sa Muslimanima i Hrvatima, ali ja sve cesce pomisljam da je svaka mogucnost bolja od ove sada- govori Milka Kljakic, koja se po sopstvenim rijecima vec mjesecima potuca po neuslovnim prihvatnim centrima u Banjaluci - Svi mi koji smo izbjegli nemamo nista od toga sto sada zivimo u nekoj kao srpskoj drzavi .Od cega da zivimo, gdje da stanujemo, i kakvom poslu da se nadamo, pitanja su na koja nam niko ne daje odgovor. Ovaj rat nikom nista dobro nije donio, jer smo mi Srbi, kao i mnogi Muslimani i Hrvati, samo promjenili mjesto boravka i to pod veoma ruznim okolnostima. Svi zajedno smo jako nesretni i patimo za onim svojim nebom. Ocekujem nesto od ovog Udruzenja izbjeglih i prognanih Srba. Kako planiramo da se svi zajedno danas-sutra pokusamo vratiti u nasa mjesta, mislim da nas faktori koji nam u tome mogu pomoci nece moci ignorisati - kaze Milka na kraju.

Mile Marceta, predsjednik ovog Udruzenja, i sam izbjeglica iz Drvara, napominje da je nezadovoljstvo izbjeglih Srba kulminiralo: "Vise od 200 izbjeglica umrlo je od avgusta prosle godine, a taj broj se zbog uzasnih zivotnih uslova iz dana u dan povecava. Zbog toga nasa odluka da se po svaku cijenu vratimo u nase rodne gradove i sela, ma gdje oni sada pripadali, ne treba nikog da iznenadjuje ili ljuti. Osim nas koji se nalazimo u Republici Srpskoj, velik broj nasih ljudi koji su privremeno u Vojvodini, Srbiji ili u drugim dijelovima Jugoslavije, zeli takodje da se vrati kuci. Svakodnevno primamo poruke od njih u kojima nam porucuju da samo cekaju proljece da bi stigli u Banjaluku, a potom sa nama dalje u Drvar, Glamoc, Grahovo", kaze Marceta. On naglasava da vlasti u RS ne cine nista da zadrze i omoguce zivot dostojan covjeka izbjeglim Srbima, a da oni sa svoje strane ne zele razruseni Teslic ili Derventu kao alternativu. Po njegovim rijecima, Udruzenje prognanih Srba iz Bosanske krajine ima platformu koja se sastoji iz dva dijela. Prvi je da se izgubljene teritorije pokusaju vratiti Srbima razmjenom ili na neki drugi miran nacin, a drugi dio se odnosi na povratak izbjeglica kucama bez obzira na sve okolnosti.

• U skladu sa nasim ciljevima, kontaktirali smo sa Vladom RS, republickim Ministarstvom za raseljena lica, UNHCR-om, IFOR-om,te medjunarodnom civilnom policijom. Uglavnom smo dobivali odgovor da trebamo sacekati jos jedno izvjesno vrijeme. Licno sam rekao predstavnicima Visokog komesarijata za izbjeglice u Banjaluci da bih prihvatio da idem i u Kljuc i da me zbog toga nije strah. Trazili smo i da 17. februara ove godine, na vjerski pravoslavni praznik "Zadusnice" idemo u Drvar, te da upoznamo novog gradonacelnika tog grada, ali su nam rekli da to spada u nadleznost Federacije Bosne i Hercegovine i da nam oni samo mogu pomoci da stupimo u kontakt sa njima. Mi, sa svoje strane svakodnevo ocekujemo neki poticaj za prvi korak, jer nas cilj je zaista ozbiljan. U pitanju je povratak mnogih ljudi koji podrazumjeva i to da nema pojedinacnih istupanja - smatra Marceta.

Podsjecajuci da su izbjeglice izdrzale koliko su mogle, navodi primjer Modrice gdje su od tamosnjih pojedinaca docekani oruzjem, predsjednik opstine Prnjavor im je prijetio protjerivanjem nazivajuci ih "drvarskim komunjarama", a u Samcu su svakodnevno izbacivani iz kuca dodjeljenih na privremeno koristenje.

Zajednicki zivot - pod prijetnjom?

Mile Marceta kaze da je licno odustao od prozivanja nekih odgovornih ljudi, jer treba sacekati neko sretnije vrijeme.

• Imao sam i upozorenja i prijetnji od dusebriznika zbog svog angazmana u Udruzenju, posebno zbog stavke o povratku izbjeglica. Ne zelim od toga praviti neku licnu promociju. Vjetrovi koji duvaju su cinjenica, ali mene nosi uvjerenost da radim ono sto je u ovom momentu najbolje po tolike ljude. Nama ovdje je takodje izuzetno stalo do toga da se ispostuje Dejtonski sporazum, a kako je rat stao, logicno je da ljude treba vracati normalnom zivotu i suzivotu. Ovaj rat je donio samo tragediju i nista vise. Vidjelo se to i u Banjaluci kada se, uoci potpisivanja Mirovnog sporazuma, cijelu noc pucalo i slavilo. Nama je zao i ovog jadnog srpskog zivlja koji navrat-nanos izlazi iz Sarajeva. Samo, sve je to posljedica jedne velike pogresne politike. Mene i ljude iz Udruzenja optuzuju i za "ljevicarsko skretanje". Ja samo mislim da smo mi Srbi toliki koliki smo, ni veci ni manji. Treba, naravno da postujemo sebe, ali i druge narode - kaze Marceta. Istice i to da se povratka ne treba bojati te kao primjer navodi Drvar gdje su zivjeli gotovo iskljucivo Srbi, ali, kako tvrdi, nisu cinili nista nazao komsijama drugih nacionalnosti.

• Muslimane i Hrvate koji su prolazili kroz Drvar nismo nikada ugrozili. Mi jedni drugima nismo cinili genocid. Nakon pada Drvara, sa nama su posle i 34 osobe muslimanske i hrvatske nacionalnosti koje su zivjele u nasoj opstini. I oni se sada zajedno sa nama, Srbima, zele vratiti tamo. Takodje, sa Muslimanima, nasim komsijama iz Bosanskog Petrovca smo imali odlicne odnose. Tokom rata smo gostili Hrvate iz Travnika koji su prelazili preko nase teritorije. Racunali smo da je ljudski da se zblizimo nakon svog zla koje je ovaj rat povlacio za sobom- govori Marceta.

Ogorcen raznim prljavim manipulacijama tokom rata, kada je uglavnom stradao nevin narod, navodi kako su opstine od Drvara, pa nadalje, "padale" preko noci. Narod se tada nalazio u procjepu, ne znajuci kuda da krene. Samo su Drvarcani primjerice, nakon jednoipomjesecnog lutanja, rasporedjeni u cak 19 opstina RS.

• Oni koji imaju tu muku da su smjesteni u prihvatne centre zive u nemogucim uslovima, gladuju, na ivici su propasti. Zaposlenje i iole normalniji smjestaj mogu da traze samo oni koji su clanovi SDS-a, tacnije oni isti koji su nas i doveli u ovakav polozaj. U Banjaluci nemamo svoj izbjeglicki status, ljudi nemaju zaposlenje, demobilisani borci ulicama hodaju u uniformama, jer nemaju sta da obuku, a materijalna dobra izgubljenih opstina su prisvojili pojedinci. Neki od izbjeglica spavaju i na ulici, a samo oni koji su raspolagali materijalnim dobrima i parama su mogli da se nadaju zastiti SDS-a. Iz Bosanske krajine je pokrenuto 200 hiljada ljudi. Zasluzu da se bar jednom mjesecno na odgovarajucim mjestima istakne njihov problem. Rukovodstvo gradova odakle smo dosli je davno otislo preko Drine i tamo profitabilno brine neku drugu brigu. Za razliku od njih, mi smo zaista sve sto smo imali ostavili u zavicaju i sada nemamo gdje, osim nazad. Za necije prijetnje i osporavanje pokusaja da se vratimo na svoje, u ovom slucaju zaista nema mjesta - zakljucuje Mile Marceta, predsjednik Udruzenja izbjeglih i prognanih Srba iz Bosanske krajine.

• Ljudi poput Mile Marcete su nam jedina nada- kaze Luka Vesic iz Bosanskog Petrovca, i nastavlja: - Licno sam jedva docekao neciju ideju da se vratimo kucama. Nadamo se da ce nam u tom cilju pomoci sve napredne svjetske organizacije. Najbolje bi bilo da se sve izbjeglice vrate svojim kucama, pri tom ne mislim samo na Srbe. Mene neki pitaju kako cu moci zivjeti pod muslimanskom ili hrvatskom zastavom. Mogao bih naravno, uz garanciju minimalnih prava cestitog zivota. Zivot sam proveo u zajednistvu sa drugim narodima, pa zasto ne bih mogao ponovo. Licno nisam ucestvovao ni u cijem progonu, a takvih ima puno. Vrijeme je da se i mi neostrasceni pocnemo nesto pitati. Bila bi to zaista pozitivna promjena!

RADMILA KARLAS (AIM)