KAMEN NA KAMEN

Crna Gora i "Srpska Hercegovina"

Tekst:

Tuzna je to prica. Sasvim se Bozidar Vucurovic, kao sluzbeno lice, vladao po protokolu kad su, nedavno, u okviru sveobuhvatne akcije "Narod i Vlada Crne Gore Srpskoj Hercegovini," u Trebinje pristigli humanitarni sleperi i crnogorski drzavnici. Triput je, po pravopisu, izljubio goste; sto u stihovima sto u prozi, odrzao prigodan govor, i sve je bilo narodno veselje; a kad tamo, u dugometraznom izvjestaju crnogorske drzavne televizije njega nema ni u slici ni u tonu. Tek je u posljednjem broju podgoricke revije "Istok", zabrinutoj ovdasnjoj javnosti uspio da dojavi kako je i on bio aktivan ucesnik humanizma na djelu. Istom prigodom odao je i duzno postovanje montazerima u crnogorskoj televiziji, koji su tako strucno retusirali pozornicu da se Vucurovicu nije mogla nazreti ni sjenka.

Odusevljenje aktuelnog rezima i njegovih medija dejtonskim sporazumom, tek je bilo u usponu, kada su Bulatovic i njegovi saborci odlucili da u medjunarodno priznatoj BiH utvrde jos jedan entitet - "Srpsku Hercegovinu". Tako je sa Bosnom koja je u drzavnim medijima prestala biti "bivsa BiH", nastala "Srpska Hercegovina" (sa velikim "s"), sto je, u ovdasnjoj javnosti, ponovo pospjesilo nagadjanja o stvarnim razlozima novog forsiranja brace Hercegovaca.

Inace, sama stvar tece prilicno uzbudljivo. Oni koji su preko granice slali ideje, oruzje i ratnike sad dopremaju brasno i spremaju se za akciju na izgradnji groblja. Zna ovdasnja vlast sta je najprece: mrtvima smiraj, zivima kora hljeba. Hercegovcima ostaje da budu vjecito zahvalni i pravilno rasporedjuju zalihe milostinje. Nije sala, u protekloj navali humanizma dobili su, brat bratu "dovoljno hrane da po svjetskim standardima mjesec dana prezivi petnaest hiljada domacinstava". Vladinom i narodnom brasnu predvidjena je vazna uloga i na domacem terenu: ono treba da sanira ostecenja na birackom tijelu nastala kao konacan zbir dogadjaja od forsiranja Neretve do Dejtona. Zahvaljujuci crnogorskoj opoziciji ovdje, ipak, nije sasvim zaboravljeno kako su, pred pocetak, Hercegovcima obecani izlazak na more, dolina Neretve i bar pola Mostara. Ujedinjenje citavog srpstva - podrzumijevalo se. Poslije svega ostali su sami na kamenjaru i, vec neko doba, otud stizu razni znaci kako im se razbistrava kome treba da zahvale za sve sto su postigli u zivotu. Da bi preduhitrio takve eventualnosti svesrpski nacionalni komitet je starateljstvo nad Hercegovinom dodijelio Crnoj Gori. U tu svrhu crnogorska vlast je nakon Dejtona iskreirala novi entitet -"Srpsku Hercegovinu". Uoci ekspanzije humanizma u Podgorici je u Privrednoj komori, boravilo stotinjak Hercegovaca da s nadleznima isplaniraju cjelovitu "medjusobnu integraciju". Domacini nijesu stedjeli s obecanjima i sad se samo ocekuje da, zahvaljujuci mocnim crnogorskim gigantima, Hercegovina naraste u Svajcaraku. U nacelu je sve sredjeno da "da postanemo jedno" - pojedinosti kakva je dejtonski sporazum, kad se braca sloze, ne prestavlja osobitu smetnju. Ujedinjavanjem potencijala narocito bi carila Crna Gora- resursi u kamenu opasno su joj se istanjili, pa bi u tom smislu hercegovske vrleti spasile situaciju.

Gradjanski usmjerena crnogorska vlast humanisticki je obradila sve opstine u istocnoj Hercegovini, pride Focu, a najavljeno je da ce uskoro u pohode ici i Trnovu koje je, takodje unaprijedjeno u dio "Srpske Hercegovine" - nema veze sto je u predvorju Sarajeva. Prvu turu do Ljubinja predvodio je licno predsjednik Bulatovic. Onda je sve sto ima visi cin u Demokrtskoj partiji socijalista dobilo odgovarajucu lokaciju. Zahvalni su domacini svecane zdravice revnosno kitili nadom kako je "evo doslo vrijeme da braca postanu jedno". Darezljivi gosti su, onako s visoka, adekvatno uzvracali. Samo za liustraciju: "Dosli smo da ispunimo zavjet nasih predaka i opredjeljenje danasnjih generacija, da Crna Gora i Srpska Hercegovina uvijek budu zajedno u volji i nevolji", nadosla je inspiracija crnogorskom ministru Miladinu Vukoticu, dok je obavljana primopredaja brasna u Cajnicu. Izvjesna pauza u bratskoj ljubavi, blokada granice dok su Nato bombarderi gadjali birane ciljeve po Hercegovini, iz uctivosti nije spominjana. Niko od gostiju nije se dosjetio da pita domacine dje su im komsije Bosnjaci i Hrvati, a, zar da se ne potresu, okrenuli su glavu i od preoranih temelja razorene Aladze.

Ovamo u drzavnom TV dnevniku svaku se noc sirila duga lista milosrdnih: penzioneri, radnici, ratnici iz svih ratova, svjesni pioniri, i ostala drustvena zajednica. Odnekud se vratio elan s pocetka rata kad su u dolinu Neretve otpraceni crnogorski rezervisti kako bi pomogli golorukom srpstvu da regulise odnose s komsijama. Dok su ratnici sredjivali stanje u "srpskom Mostaru" i okolini, ovamo u pozadini je u skladu s drevnom idilom, oj djevojko drugarice, trajala viteska utakmica u logistici. Kuku onome ko je izostao. Posto je sad i rezultat tu - nije pravo prepustati zaboravu slavne dane. U medjuvremenu su hercegovacki Srbi ostali bez Mostara, pa sad, merkaju lokaciju da sagrade novi. Izgubljeno je i Dubrovacko trziste, ali s humanitarnim konvojima stigla je i nada - Niksic. Nije prica samo o brasnu i konzervama. Kad je predsjednik republicke Skupstine Svetozar Marovic predvodio turu do Trebinja Nikola Koljevic je, otkrio jos jednu vaznu, u potaji planiranu djelatnost. "Crnogorska vlast je preuzela na sebe obavezu da sagradi prikladno groblje srpskim vitezovima izginulim oko Sarajeva", omaklo se pred kamerama Koljevicu. Kasnije u drzavnim medijima izjava je uredno izbrisana, a vlast o cijelom projektu junacki suti. Otvoreno je pitanje da li bi se, i u ovakvoj Crnoj Gori, izgradnja groblja onima koji su dali glavu da bi ubili Sarajevo, vlastima isplatila.

Ne namiguje prvi put crnogorska vlast i srpski usmjerena opozicija preko granice. U martu 94. kad se cinilo da Bosni nema lijeka, nakon Kongresa vladajuce Demokratske partije socijalista, nad Hercegovinom je otvoreno kruzio lesinar. Prijedlog predsjednika Bulatovica da se "ta nasa istorijska teznja i vjekovni usud" pripoji Crnoj Gori, propracen je ovacijama. Nesto ranije predsjednik Narodne stranke je, po pitanju zamljopisa, bio jos preduzimljiviji: u trenutku nadahnuca dr Novak Kilibarda je predlozio da se Crnoj Gori osim Hercegovine skromno pridoda i Metohija. Propisao je i demokratski metod: Hercegovci bi radnju obavili dragovoljno poslije referenduma, a Albance, normalna stvar, niko nista ne bi ni pitao.

Metohija je zasad ostavljena na staranje Milosevicu, a posto je dosao mir, a sve su blize izbori, Demokratska partija socijalista, je izistinske naumila da Hercegovinu pretvori u izborni slogan. Kako ni vodje Narodne stranke nijesu bas u toj stvari sitna djeca, ocekuje se da ce ove dvije partije, nekadasnje ratne drugarice, jos mnogo puta s Hercegovinom na usnama kretati u ljuti boj za biracke duse.

Bulatovicu i njegovi su pravilno sracunali da su razultati marseva na Dunav i Drinu najvise pokolebali glasace koji su vjerovali da ce bas oni u sadejstvu s Milosevicem, uspjesno odraditi srpsku stvar. Saberi oduzmi, DPS-ovci nemaju puno da se premisljaju: ove jeseni moraju uvjeriti bas one svoje birace koji su vjerovali da prkodrinski radovi teku po planu, kako suverena Bosna i Hrvatska i nijesu tako los ishod. U protivnom DPS gubi apsolutnu vecinu, sto bi kao je tu skoro proanalizirao Miodrag Vukovic jedan od njenih ideologa, za Crnu Goru bila cista tragedija.

Otkad su vladajuci socijalisti kao argument potegnuli brasno, narodnjaci, inace mnogo dosljedniji u pitanjima srpstva, ih svirepo svaki dan potsjecaju "ko je narod odveo u rat i ostavio ga na cjedilu". I njima je, naravno, projekt bio sasvim ispravan - krive su lose poslovodje. Zanimljivo je da lider Narodne stranke dr Novak Kilibarda sve otvorenije postaje postovalac imena i djela Franje Tudjmana. Ovih je dana, prepisujuci od hrvatskog predsjednika, predlozio i preciznu mjeru. "Vladajuca partija bi" smatra on "morala pronaci nacin da udovolji zelji da glasaju i onim Crnogorcima koji zive i rade u Hercegovini ". Koje jato Crnogoraca zivi i stvara u opustosenom komsiluku nije bas tesko pogoditi, samo nije naivan dr Kilibarda: ako su Hercegovacki Srbi i Crnogorci "jedno", sto onda, racuna on, po uzoru na Hrvatsku ne bi mogli kao "dijaspora" imati svoje poslanike u crnogorskom parlamentu. Bulatoviceva bratska ljubav, koliko se zna, ne ide bas toliko daleko i on nema namjeru da provjerava na koju bi stranu Hercegovci okrenuli.

Upotreba Hercegovine kao izborne parole, u sustini je drevna surova igra s ljudskim strahom. Nije lako tamosnjem izgladnjelom stanovnistvu sebi danas priznati sta ih je svuklo na grane da postanu zahvalni domacini humanitarnim ekspedicijama. Neca im biti lako da komsije koje su jednom ocerali pozovu kucama i pogledaju ih oci, niti bas prosto da se sretnu s gradovima koje su, zahvaljujuci pomoci narodne braniteljke, onako udarnicki pretvarali u rusevine. Izbor im je prost: dok ne dirnu u te svoje rane drzace ispruzene ruke i sluziti kao psiholoska staka za tudje namirivanje racuna. Nije problem razumjeti zasto Hercegovci danas hoce da vjeruju kako im Niksic moze zamjeniti Dubrovnik i kako ce na nekom podesnom mjestu niknuti novi Mostar. Toliko hrabrosti za ovako brzo suocavanje s istinom od ljudi mozda ne treba ni ocekivati. Gotovo sva odgovornost za njihanje nove lazi ide na dusu crnogorskih vlasti- svejedno je da li je hercegovacka operacija njihov izum ili radnju rade po nalogu. Pragmaticnost, krasi sluzbenu Crnu Goru: cim ih svijet posteno pritegne da se ne igraju ujedinitelja, opet ce, Bulatovic, ako zatreba, udvostriciti straze na granici.

Esad KOCAN AIM Podgorica