REPROGRAMIRANJE ISTORIJSKIH DUGOVA

AIM; Skopje, 07.03.1996

*Vracanje crkvenih objekata pravim vlasnicima, zbog drustvenih funkcija kojima oni sada sluze cini se neizvodivo, a aktiviranje mehanizma "pravedne nadoknade", zbog glavobolne velicine novcanog ekvivalenta - nezamislivo.*

Makedonska drzava koja se, od svog osnutka, uhvatila u kostac sa jos nekim istrorijskim krivim drinama nalazi se pred veoma ozbiljnim izazovom da ispravi ociglednu nepravdu ucinjenu vjerskim zajednicama i vrati imovinu oduzetu u vremenu kad se religija "smatrala" opijumom mase". Ukoliko to ne ucini u ovoj fazi i dug ostavi nekim buducim generacijama, vjerovatno ce pokvariti, moze se komotno reci, idilicne odnose sa svojim duhovnim analogijama.

Predlagac buduceg Zakona o denacionalizaciji koji je vec prosao dobar dio parlamentarne procedure i uskoro bi trebalo da pocne djelovati, a ovdje ga smatraju izuzetnim iskorakom u podrucju dezideologizacije drzave i distanciranja od bivseg sistema, po svemu sudeci potpuno je zaboravio na popis eventualnih titulara za povrat imovine, uvrstiti vjerske zajednice, cija su potrazivanja, barem prema grubim procjenama, ubjedljivo najveca. Ova je cinjenica na pocetku naprosto konsternirala crkovne administracije dviju najvecih konfesija, buduci je proces vracanja imovine djelimicno otpoceo jos pre pet godina. U vrijeme poslednje vlade skrojene po nekadasnjim arsinima, dakle u vrijeme demokratskog proljeca, pravoslavnim vjernicima vracena je uprava nad nekoliko sakralnih i pratecih objekata, a u krugovima bliskim Sinodu Makedonske pravoslavne crkve tvrde da je, isto tako, postignut i obecavajuci dogovor sa kasnijom vladajucom nomenklaturom koja je, u samo malo izmijenjenom sastavu, ostala do danas. Ali, ocigledno, ili us crkveni oci pogresno protumacili tadasnje pregovore ili su se vlasti predomislile, pa crkve sad nema medju "nasljednicima".

MPC je stoga uputila zvanicni protest, a gore pomenuti izvori tvrde i veoma energican zahtijev da se predlozeni zakonski akt jos jednom pretrese i skladno njihovom trazenju regiduje. Arhijereji pored sakralnih objekata koji su im u vecini slucajeva vec vraceni, zele crkvene njive, pasnjake, sume, ducane i kuce, ali takodje i skupocjene knjige, ikone i krstove kojima se dici svjetovni dio Makedonije. Veoma je indikativno, medjutim, da u crkvenom vrhu sad izbjegavaju kontakte sa novinarima u vezi sa ovim sporom, a sudeci prema izvoru kome ovaj tekst duguje autenticnost, po srijedi je pokusaj da se najvisi drzavni autoriteti ipak odobrovolje, te da se problem rijesi bez previse prasine.

Ovaj iznenadni spor, ma koliko se obe strane trudile da ga prikriju, demaskirace jos neke cinjenice koje citavom problemu daju jos neprijatniji okvir. Vec na prvi pogled uocljivo je, naime, da bi pokusaj vracanja nekretnina koje su nekad bile eparhijska ili parohijska imovina, neke veoma bitne drustvene funkcije izbacilo na ulicu a, sa druge strane, bilo bi iluzorno sad ponovo arondirati davno isparcelisane i seoskoj sirotinji podijeljenje katastarske cestice. Mada se o tome ovdje nerado govori, objektivnu poteskocu u citav slucaj mogla bi napraviti Srpska pravoslavna crkva koja, pozivajuci se na ktitorska i neka druga prava ostvarena za dugogodisnjeg administriranja ovim prostorima, mase tapijama na iste one posjede koje bi rado imala i MPC. Makedonski zvanicnici, svjetovni jednako kao i duhovni, sa svoje strane doduse ne priznaju bilo kakav legalitet svetosavskoj crkvi pa njene zahtijeve glatko odbijaju i proglasavaju politickim, a ne pravno utemeljenim. Ruku na srce, u ovakvom politickom ambijentu, dakle u uslovima kad dvije drzave nisu medjusobno priznate, kad se dvije sestrinske crkve spore oko toga da li su u pitanju zaista dvije, tapije koje moze potegnuti srpski Sinod i nece bas suvise impresionirati makedonsku stranu. Ali, ukoliko bi se ti odnosi regulisali i ukoliko bi SPC svoj status u Makedoniji legalizirao makar na nivou vjerskih zajednica, onda bi to imovinsko prvane odnose ucinilo znacajno komplikovanijim.

I pored svih navedenih teskoca i nedoumica, u nekim ovdasnjim krugovima se smatra da bi Makedonska pravoslavna crkva, u ime sklada kojim je do sada korasala sa svojom drzavom, relativno leko dosla do svoje imovine, a da se time ne otvara jedan jos komplikovaniji problem. Odmah poslije toga za svojom oduzetom imovinom, koja je usput cijenjeno mnogostruko vrijednija, ruku bi pruzila Islamska vjerska zajednica. Islamska vjerska zajednica, istina, pola+e pravo na nesto manje suma i njiva, nego li Makedonska pravoslavna crkva. Ali, sa druge strane, na spisku njihovih potrazivanja je nekolicina hanova, hamama, tekija, poslovnih i stanbenih objekata, ducana, dakle cjelokupna vakufska imovina koja se skupljala jos od starog turskog vremena. Medju tim objektima su i neki biseri orijentalne kulture. Najvise sporenja u poslednje vrijeme bilo je oko atraktivne Arabati-baba tekije u Tetovu, koja je pretvorena u kafanu, a dervisi uglednog bekteskog reda nekoliko puta su je zaposledali, sto je stvaralo nepotrebne napetosti u ovom vise nego delikatnom podrucju. Naravno da je ovakvih objekata i slucajeva jos bezbroj, buduci cjelokupna vakufska imovina sad sluzi za veoma razudjene drustvene funkcije od kulturnih do prosfetnih. Pored toga, dobar dio gradskog podrucja, ne samo Skoplja, podignut je upravo na vakufskim imanjima, pa je vracanje nekadasnjim vlasnicima u ovome trenutku, objektivno govoreci neizvodivo, a aktiviranje onog famoznog mehanizma koji se zove "pravedne nadoknade" - nezamisljivo, prije svega zbog glavobolnih dimenzija novcanog ekvivalenta.

Ipak, cini se da su posebno u Islamskoj vjerskoj zajednici raspolozeni da u vecini slucajeva "njihovi" objekti poslije eventualnog povrata nastave sluziti funkciji kojoj su namijenjeni. Zajednica bi, dakle, na sebe preuzela brigu o objektima i gazdovanje nad njima. Ovo se naravno moze tumaciti kao korak napravljen u susret, kompromis preko kojeg bi citava stvar mogla i uspjeti. Ali, sa druge strane, u pitanju je jedan duboki rez i avantura ulaska u relativno nepoznatu materiju koja moze dekuraziti upravo one od kojih dalji proces najvise zavisi. Pise: BUDO VUKOBRAT