USMJERAVANJE NACIONALNE EUFORIJE

AIM, ZAGREB, 6.3.1996. Kada je prije nekoliko dana u Sarajevu sazvana konstituirajuca kantonalna skupstina, iz gradskog ogranka vladajuce hrvatske stranke u BiH, HDZ-a, dosao je pomalo neocekivani prijekor. Bosnjackoj strani je predbaceno da je Hrvatima uskracen odgovarajuci udio u vlasti i da SDA namjerava u prijestolnici zadrzati vlast samo za sebe.

Iz retrospektive dosadasnjih hrvatsko-bosnjackih odnosa, ovo je prilicno kuriozan prigovor, u neku ruku i iznenadjujuci, jer Hrvati proteklih godina nisu pokazivali narocito zanimanje za Sarajevo - osim u smislu osnivanja nacionalnih opcina - stovise tokom 1993. otamo je povucena citava garnitura hrvatskih kadrova u republickim tijelima vlasti. Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, pocetkom slijedece godine, prestalo je pozivanje malobrojnih preostalih hrvatskih duznosnika (nadbiskup Puljic) da napuste grad u kojem Hrvati ne zele biti ono sto je proskribirano i okuzeno i svugdje drugdje - nacionalna manjina - a postepeni povratak hrvatskih kadrova u Sarajevo poceo je tek poslije Daytonskog sporazuma koncem prosle godine.

No, ni sada to nije, po svemu sudeci, izraz iskrene prosvijetljenosti da se s Bosnjacima moze nesto poceti zajednicki, a najmanje graditi zajednicku drzavu, nego puko ispunjavanje medjunarodnih obaveza, za sto je hrvatska strana uvijek pokazivala puno revnosti, iako uvijek za nijansu vise i prijetvornosti i lukastva da se te obaveze izbjegnu. Stovise, iz nesluzbenih se izvora moze cuti da je Tudjman prilikom nedavnog posjeta Bosni i Hercegovini ponudio Izetbegovicu trampu po kojoj bi se Hrvati odrekli Sarajeva ukoliko im se prepusti Mostar, a u opticaju su i druge kombinacije, najvise ona da Hrvati prepuste Bosnjacima Jajce, opet za to da njima pripadne eksluzivno pravo na ruinirani grad na Neretvi.

Ako ove indiskrecije i nisu u svakom detalju tocne ili precizne, ipak izgleda postoji neki, barem presutni, dogovor o stanovitoj vrsti unutrasnjeg razgranicenja u Federaciji, sto se ne stavlja na velika zvona kako medjunarodni sponzori ne bi stekli dojam da im se nesto radi iza ledja, nego je pogodba dovoljno diskretna da i pojedini promatraci u Sarajevu, koji su u prilici pratiti dogadjaje takoreci na licu mjesta, tek odnedavno pocinju o tome govoriti. Clan Predsjednistva BiH Stjepan Kljujic, koji u posljednje vrijeme redovito suradjuje u hrvatskom tisku, napisao je u posljednjem broju tjednika "Nacional" da nije slucajno sto se Hrvati ne vracaju u Sarajevo, Tuzlu, Bugojno, Zenicu, Travnik i druga mjesta. To ne zeli Izetbegovic, ali za to nije zainteresiran ni Tudjman koji bi po Kljujicu htio da se svi hrvatski povratnici nastane u pustim zapadnobosanskim mjestima Drvaru, Grahovu, Glamocu...

Kljujic se posebno zadrzao na Sarajevu i kaze da je to srediste BiH "ne samo politicki, nego i kulturno i gospodarski. A upravo u njemu mi nemamo nista. No ne zato sto su nam Muslimani uzeli ono sto smo imali, nego zato sto im je sve predano na preporuku Zagreba. Paradoksalno je, primjerice, da su Hrvati u Sarajevu u presutnoj podjeli vlasti imali vazna poduzeca kao sto su Posta, Energoinvest, Penziono-invalidsko osiguranje, Lutrija i niz drugih, a sada kada su partneri u Federaciji, kada se vlast dijeli samo izmedju SDA i HDZ-a, nemaju nista".

Kljujiceve rijeci dobro ilustriraju tezu da su nacionalne stranke u BiH, a to vrijedi i sire, istodobno i partneri i suparnici, koji su uvukli stotine tisuca ljudi u pizmu i u rat, i to kao pijune u sahovskoj partiji ciji je ishod najvecim dijelom unaprijed bio isplaniran i dogovoren. Neobicno direktno o ovoj planskoj regrutaciji i manipulaciji nacionalnim osjecajima progovorio je ovih dana na jednoj tribini u Sarajevu Kresimir Zubak. "Sada je vrijeme nacionalne euforije", kaze on i savjetuje da nju "ne treba sputavati", nego samo "pravilno usmjeriti". On to istice u kontekstu vrlo pesimisticke dijagnoze trenutnih odnosa medju federalnim partnerima, optuzujuci vodjstvo SDA da tezi gradjanskoj drzavi u kojoj bi Hrvati imali status otprilike kao Alzirci u Francuskoj. Zubak zato pledira da se razlicite politicke koncepcije Federacije medju dvojicom partnera rasciste, jer ce se u suprotnom raditi "jalov posao koji se moze pretvoriti u novi rat".

Zubak kao da izmedju redova upozorava bosnjackog partnera "tako se nismo dogovorili" i po svemu sudeci namjerno gasi svjetla u svojim vizijama predstojecih dogadjaja, kako bi i uvjerljivije dozvao federalnog partnera da se vrati u okvire dogovorenog. Sasvim drukcije stvari vidi Kljujic koji pise da su se Tudjman i Izetbegovic kao po dogovoru rijesili najkompetentnijih i najdobronamjernijih suradnika, tako da su ostali sami i sve su potrebniji jedan drugome. "Osobno sam bio nesretan kada su odnosi medju njima bili zategnuti, medjutim otkako su se zavoljeli jos sam nesretniji".

Vjerojatno je da Kljujic ponesto precjenjuje idilu izmedju Tudjmana i Izetbegovica, jer sve kada bi se i moglo povjerovati da su njih dvojica postigli punu suglasnost oko internog razgranicenja u Federaciji, to je razgranicenje jos uvijek toliko bremenito otvorenim problemima i potencijalnim sukobima, da to moze iskociti i iz najpedantnije uglavljenog dogovora i uciniti ga nistavnim. Vidjelo se to prilikom nedavnog susreta predsjednika hrvatske i BH-vlade Zlatka Matese i Hasana Muratovica u Splitu, koji su dvije strane ocijenile kao neobicno uspjesan i plodan, ali je samo dan-dva poslije vec trebalo intervenirati zbog spora koji se umalo pretvorio u prvorazredni diplomatski skandal. Muratovic je, naime, po povratku u Sarajevo izjavio da je Hrvatska pristala na ustupanje luke Ploce Bosni i Hercegovini na 99 godina, sto je izazvalo zgranutost na hrvatskoj strani koja je to demantirala - receno je da ce Ploce biti samo otvorene za promet prema BiH i iz nje - a obje strane su, po oprobanom receptu, prebacile krivicu na novinare, koji su navodno krivo interpretirali Muratovicevu izjavu i dali joj smisao koji nije imala.

Sto god da je bilo dogovoreno u Splitu ostaje notorna cinjenica, koja se nikakvim demantijima ne da promijeniti, da bi eventualno razgranicenje otvorilo pitanje izlaska na more Bosne i Hercegovine, sto je eruptiralo prije potpisivanja Washingtonskog sporazuma kada je bilo jasno da je samo to dovoljno da se medju teoretskim partnerima zametne novi rat. Uz to, Zubak se, vjerojatno nehoticnom nespretnoscu, dotakao i jos jednog problema, a to je da "nacionalnu euforiju" i medju Hrvatima i medju Bosancima treba bolje "usmjeravati", jer je kod obiju izostala ona razina identifikacije s visim nacionalnim interesima koja postoji na srpskoj strani. Zahvaljujuci tome jos je uvijek razmjerno veliki broj Hrvata koji se ne zele povuci za svojom vlascu, nego zele ostati ili se vratiti i na teritorije koje kontrolira bosnjacka strana, a i s Muslimanima je slicno (to se djelomicno reflektira i kroz protest HDZ-a u Sarajevu koji smo uvodno spomenuli).

Tako se moze dogoditi da pojedini dijelovi dvaju naroda iskoce iz zadane matrice koju uglavljuju njihova politicka vodjstva, iako je vjerojatno da to moze samo usporiti i u najboljem slucaju odgoditi razgranicenje, ukoliko se HDZ i SDA stvarno rijese dogovoriti oko toga. A pogotovo ako su to vec ucinili.

MARINKO CULIC