VIJETNAMSKI SINDROM ILI SAMO SINDROM

AIM, Skopje, 27.02.1996

Dva makedonska grada Bitola i Titov Veles, naprosto se takmice u nastojanju da crne hronike ovdasnjih novina ucine sto raznovrsnijim. Samo ovlasni pregled tih posvuda citanih stranica, naime, govori da je za poslednjih tri mjeseca u Bitoli ubijeno cetvoro, a u njegovom neslavnom konkurentu petero ljudi. Prvi, medjutim, prednjaci po svireposti i raznolikosti metoda, a vise je nego prepoznatljiva razlika u tome sto su se na meti ubojica u Bitoli bili ljudi iz "trece mladosti", a u Titovom Velesu ubijani su uglavnom mladi ljudi omladinskog uzrasta.

Besmisleni akcelerator smrti poceo je bjesomucno da se vrti posebno poslednjih nekoliko dana. Dok je makedonska policija jos "slavila" uspjesni lov jesenasnjeg trostrukog ubojice u jednoj gradskoj sudnici, najprije je u Titovom Velesu, u jednom medjusobnom kafanskom obracunu, glavom platio dvadesetrogodisnji Zoran Trajkovski, potom je u svom stanu nadjen iskasapljen 78-godisnji penzioner Dimitrije Nikolovski, da bi tacku na "i" (da li je tacka) stavio iznenadjujuci pronalazak lesa umorenog trinaesetgodisnjaka Kemala Demirova kod Strumice. Talas nasilnih smrti naprosto je konsternirao ovdasnju javnost i izazvao je veoma ostre reakcije u nekim medijima, ali je tesko ocekivati da bi to moglo proizvesti jednu kompleksnu drustvenu akciju protiv nekontrolisanog izliva ubilackih strasti koje zivot, posebno u nekim gradovima u unutrasnjosti, cine izuzetno opasnim.

Sta se to zapravo desilo sa, do juce, idilicnim prostorima gdje su se eventualna ubistva do nedavno prepricavala mjesecima, pitanje je koje sebi postavlja svaki prosjecan gradjanin, ali i dio strucne javnosti. Naravno, na to tesko pitnaje nemoguce je do kraja odgovoriti ni u ozbiljnoj naucnoj studiji, a kamo li u nekoliko novinarskih redaka. Ipak, ukupni drustveni ambijent, jedan zamrseni kompozit bivsih, sadasnjih i buducih dostignuca i vrijednosti, polufabrikati zapocetih a nedovrsenih ekonomskih i politickih reformi, dakle jedna pokretna stepenica na tranzicijskom elevatoru, sasvim su pogodan okvir za pomenute pojavne oblike nasilja. U Makedoniji, prema podacima koji se mogu smatrati posve pouzdanim, oko jedne trecine radnoaktivnog stanovnistva, trenutno nema zaposlenja, a tokovi drustvenog razvoja sugerisu da ce se taj broj uvecavati. Pored toga, i onaj krug ljudi koji se smatraju zaposlenim, u najvecem broju slucajeva, izuzmu li se naravno djelatnosti koje se finansiraju iz budjeta, ne mogu se pohvaliti redovnim primanjima, makar se radilo o minimalnim licnim dohocima. Normalno posljedica svake recesije je porast kriminaliteta u svim svojim pojavnim oblicima, a grabez se javlja kao najcesci motiv za ubistva. I pomenuti Dimitrije Nikolovski, inace devizni penzioner, poslije ubistva je temeljno opljackan, ali cinjenica da je on bio zrtvom sedamnaesetgodisnje devojcice koja je dobro znala sve njegove tajne, racunajuci i raspored namestaja u spavacoj sobi, govori o elementima i nekih drugih kriminalnih manifestacija koje, usput receno, takodje dozivljavaju puni procvat.

Porast broja krvnih delikata, kao odraz egzistencijalne unezvjerenosti ili pak samo kao objesti, posebno je zamjetan medju najpodloznijim dijelom populacije, dakle medju mladim ljudima. Pod naletom alkohola ili droge, posebno u uslovima u kojima se tu okolo vrti velika kolicina oruzja, vise je nego lagano posegnuti za njim i ugroziti neciji, a upropastiti vlastiti zivot. Zanimljivo je, medjutim, tumacenje nekih ovdasnjih strucnjaka, mada nije do kraja jasno da li se radi o pukom razmislanju ili je ono tumaceno na osnovu empirije. Sugerise se, naime, postojanje jedne vrste "vijetnamskog sindroma". Navodno, kod jednog broja mladica koji su sluzili vojsku u vrijeme pocetka aktuelnog rata, najprije u Hrvatskoj a onda i u BiH, sad tek pocinju da se reflektiraju tamo stecene traume i frustracije, pa se manifestuju kroz naglasenu agresivnost sa jedne strane i kroz zakasnjelo demonstriranje ponasanja koje se tada od njih ocekivalo. Ovakva se interpretacija moze smatrati veoma zgodnom, ali do sada nema nikakvih podataka u kojem su broju, medju ovdasnjim ubojicama povratnici iz rata.

Sa druge strane, bilo bi naivno propustiti priliku da se talas nasilja ne dovede u vezu sa ratom koji vec cetiri godine bjesni tu u neposrednom susjedstvu. Stravicne slike ratnih stradanja, masovnih grobnica i maltene direktni prenosi kolektivnih egzekucija postali su dio nase svakodnevice. Smrt je "doputovala" u dnevne sobe pristojnih porodica, postala do te mjere bliska da je neke elementarne odrednice tradicionalnog odgoja ucinila upitnim. Mehanizmi projekcije pri tome su katalizirani cinjenicom da najveci broj vinovnika za zvjerstva ucinjena u bosanskom ratu na primjer nece nikad biti kaznjen.

Problem sankcionisanja krvnoga delikta upravo u Makedoniji cini se veoma zanimljivom temom. Na stranu cinjenica da geografske, ali i politicke, specificnosti uslovljavaju da znatan broj ljudi koji su okrvavili ruke izbjegnu bilo kakvu kaznu, dakle ili se dobro sakriju ili pobjegnu iz zemlje, ali stice se utisak da je kaznena politika kad su ovi oblici teskoga kriminaliteta u pitanju, u najmanju ruku, preblaga. Inace, neuredna evidencija broja ubistva u pretprosloj godini (proslu je jos rano sporediti), a prema pisanju ovdasnje stampe, govori da je te 1944 godine u Makedonija za ubistva odgovaralo 977 lica, a da je samo jedan okrivljeni dobio maksimalnih dvadeset godina robije. Bez namere da se sumnjicavo zagleda da li je gospodja pravda ipak malo podigla povez sa svojih ociju, ili pak sugerise da je kaznena politika stimulativna za potencijalne ubice, mora se pomenuti da je cak u 50 slucajeva izrecena kazna zatvora za ubistva iznosila izmedju 3 i 6 mjeseci, a da su zabiljezene i novcane kazne za krvne delikte.

Kao ocajnicki odgovor nastupajucem talasu nasilja, odmah poslije poslednjeg umorstva u Titovom Velesu je organizovan protestni miting ciji naziv "Borba za zivot" naprosto razdire svojim bolnom doslovnoscu. Oko hiljadu ljudi diglo je glas protiv nasilja, zavapilo za tolerancijom, za smirivanjem strasti, za razumijevanjem i mirenjem medju mladima. Na zalost, ovakvi oblici samoorganizovanja naroda ne mogu, osim trenutnog olaksanja, donijeti nikakvu promjenu. Pise: BUDO VUKOBRAT