ISTERANI, PA ZABORAVLJENI

Muslimani i Hrvati u banjaluckom sirotistu

AIM, Banjaluka, 26.2.1996.

Pred domom za sirocad "Rada Vranjesevic" u Banjaluci zaustavilo se dvoje starijih ljudi. Covjek bez noge u invalidskim kolicima i njegova zena. To su Stjepan Bokan (63) po nacinalnosti Hrvat i Honorata (72), Ukrajinka, koji su prije tri mjeseca izbaceni iz sopstvene kuce u Banjaluci. Tri mjeseca se ovo dvoje ljudi seljakalo od poznanika do daljnjih podjaka, da bi na koncu dosli na jedino mjesto koje im trenutno nudi kakvo - takvo utociste.

Dok ulazimo u krilo zgrade gdje se nalaze izbaceni ljudi, u zraku se osjeca miris vlage. U jednoj od soba nalazi se mlada zena sa sincicem koji jos nije napunio godinu dana. Munira Djulic ima 34 godine i place dok prica svoj slucaj.

• U stanu, u naselju Mejdan zivjele smo majka i ja i moje djete. Otac mi je umro, sa muzem sam se razvela, jedan brat mi je u Norveskoj, a drugi retardiran u Velikoj Kladusi. Od avgusta

1. sa egzodusom Srba iz Krajine poceli su nasi problemi. Gotovo svakodnevno su nam dolazili naoruzani, uniformisani ljudi i tjerali nas da idemo u Jajce ili Travnik. Bili su to uglavnom policajci iz opstina koje su ostale pod muslimanskom ili hrvatskom kontrolom - kaze Munira. - U tim svojim "posjetama", policajci su nam uzeli rjesenje za stan, a majku Mersadu koja je tezak bolesnik dva puta su pretukli.

Onda je Munira jednog dana krenula ka naselju Gornji Seher sa namerom da se zajedno sa djetetom baci sa mosta u Vrbas. Spasila ju je jedna zena koja je slucajno prolazila tuda. Pocetkom novembra dosla su sedmorica ljudi. Njoj majci i sinu koji ima srcanu anomaliju i hronicni bronhitis rekli su da za deset minuta izadju van. Bili su to ljudi iz Drvara.

• Nagovarali su nas da idemo u svoje enklave, Aliji. Sta cu ja tamo? Mogla sam otici toliko puta iz ovog grada, ali tu sam rodjena i tu zelim da ostanem po svaku cjenu. Jedan od njih je udario mene, pa majku, djete je pocelo da vristi. Otisli smo kod rodbine, ali, svi zive bijedno i valjalo je traziti drugo rjesenje. Iz Crvenog krsta uputili su nas ovamo. A ni ovdje nema solidarnosti, neko nesto ima, neko nema. Niko od ovih novih "komsija" me ne pita, treba li mi sta. Kao da su svi ljudi izgubili osjecaj za solidarnost - konstatuje Munira.

U istoj sobi je i Dzevad, donedavno vojnik Republike Srpske, iz Sipova kod Jajca. To sto je bio u srpskoj vojsci nije mu puno olaksalo zivot. Danas ne zna gdje mu je porodica, a ne zna ni sta ce biti sa njim dalje.

• Mora se reci istina - kaze Stjepan Bokan dok u invalidskim kolicima ulazi u sobu Munire Djulic. - Kada je Jajce palo, dosao mi je komsija i pruzio kljuceve sa rjecima da idem u Jajce, a da njemu ostavim svoju kucu. Dao mi je rok od dva i po sata. Nisam se pomjerao sa mjesta, a onda je on poceo vikati da necemo ni supruga, ni ja zivi ostati i tada sam vidio da je vrag odnio salu. Nije nam dozvolio da uzmemo bilo sta, cak ni licne dokumente - kaze Stjepan.

Dok se u Banjaluci medijski eksponira vijest o ukrajinsko-srpskom prijateljstvu, njegova supruga Honorata, Ukrajinka, ogorcena je sto je covjek koji ih je izbacio bio njihov komsija, nije bio ni izbjeglica, ni ugrozen.

Rahima Lisac (61) je stanovala iza robne kuce "Boska", u centru grada. Stan, koji je dobio njen muz je otkupljen, dakle, njeno vlasnistvo i u njemu je zivjela sa 93-godisnjom majkom, koja je umrla u Domu prije dva dana.

• Ovdje je sahranjen moj muz i moja majka. Tu sam rodjena i tu cu ostati - kaze ona. - Iz stana su me zajedno sa majkom izbacila cetiri naoruzana policajca. Rekli sa nam da nam za deset minuta polazi autobus za Travnik. Bilo je to u oktobru prosle godine. Plakala sam i molila ih da se bar presvucem u kupatilu. Nisu dozvolili, a onda je u stan usla moja komsinica i najbolja prijateljica Milica Arezina, i njoj su poceli prijetiti, ali je ona rekla da cemo ostati prijatelji, dok ne umremo - kaze Rahima, koja se nalazi u sobi sa jos pet zena.

Zalila se i civilnoj i vojnoj policiji, ali do sada niko nije ucinio nista. Jedino vjeruje da ce nesto postici, kada se otvori Ured za ljudska prava u Banjaluci.

U jednoj od soba se nalazi osam muskaraca, mahom u poodmakloj dobi.

• Ostao sam u Banjaluci, premda su ostali clanovi moje porodice otisli u Svedsku. U firmi gdje sam radio preko 30 godina dobio sam otkaz i vise od dvije godine bio na radnoj obavezi - prica Mustafa Hasanagic (60) vidno narusenog zdravlja. Sada ce morati da se odseli iz Banjaluke, napominje, jer tako star i bolestan ne moze zivjeti u uslovima koje pruza Dom, a kucu su mu zaposjeli neki policajci. - Vec sam dao izjavu i u MKCK, moji su mi iz Svedske poslali papire i samo cekam dan da krenem. A i tamo cu mozda umrijeti od tuge za Banjalukom.

I Asim Gazic je imao kucu gotovo u strogom centru grada. Banjalucki Centar sluzbi bezbednosti (CSB) je u njegovom slucaju urgirao najmanje 40 puta, pa je na neko vrijeme ostavljen na miru. I tako sve do kraja novembra kada je izbacen, bez obzira sto je u kucu primio dva policajca, Srbina.

• Da se razumijemo - kaze Asim - ja ne krivim sve Srbe. Ova izbacivanja, kao i pljacke kuca i stanova su sprovodile naoruzane bande ljudi, koji uglavnom nisu iz Banjaluke. Mene je sam nacelnik banjaluckog CSB stitio, ali na kraju je pobjedio zakon jaceg. Ipak, ogorcen sam na banjalucke vlasti. Nesto se konkretnije moralo preduzeti da se svi mi zastitimo.

Raifat Dostovic (59) je Musliman, supruga Marija, Hrvatica. Zivjeli su sami, nemaju djece u dvosobnom stanu, u naselju Ante Jakica u Banjaluci. Od avgustovskog egzodusa su prezivjeli pravu golgotu.

• Vise se ne sjecam ko me je sve tukao. A izubijan sam na desetine puta. Samo zato sto sam Musliman. Na prijedlog banjalucke policije supruga i ja smo primili porodicu Radoslava Misica iz Jajca. Bilo je njih cetvoro. Onda su dosli ponovo neki policajci, pa su i nas i te jadne izbjeglice izbacili van. Na njih su galamili da ne mogu da se usele u centar grada. Nije mi jasno, cetvoroclana porodica bez igdje icega ne moze da zivi kod nas i sa nama, a moze taj policajac Stasa Stupar, koji se tamo sada uselio - kaze Rifat.

Ni supruga Marija nije prosla bolje. I nju su policajci tukli vise puta.

• Iz Banjaluke nisu, opljackali su nas, a na kraju su nas odvezli na smetliste u naselje Novoseliju, onesvestili nas i ostavili. Dosli smo sebi u Crvenom krstu. Neko nas je pronasao i dovezao tamo - prica Marija.

• Trenutno se u domu "Rada Vranjesevic" nalazi vise od 30 osoba, mahom Muslimana, premda imamo i Hrvata - rekao nam je na pocetku razgovora Danilo Ponjarac, direktor ovog doma za sirocad.

• Svi oni su istjerani iz svojih kuca ili stanova i svi su stigli prije cetiri mjeseca. Juce su stigli supruznici Bokan i mi smo i njih primili. To je zaista sramota za ovaj grad. Medjunarodni komitet Crvenog krsta je posredovao u svim ovim slucajevima, jer su se ovi ljudi neposredno nakon izbacivanja nalazili na stepenistu MKCK, sto je nedopustivo. Mene je tada gradonacelnik Banjaluke, mr Predrag Radic zamolio za pomoc, pa smo ovdje adaptirali prostor za te ljude. U pocetku mi je receno da ce oni ostati samo 15 dana i da ce se njihov problem resiti, ali evo, oni su jos uvjek tu, a niko nista ne preduzima - kaze Ponjarac.

On napominje da je Dom za ove beskucnike odvojio i adaptirao pet soba, dva kupatila, jedan dnevni boravak i jednu kuhinju.

• U Domu imamo jos 130 sirocadi svih nacionalnosti i, kako u pocetku nismo dobijali nikakvu pomoc za izbacene ljude nesrpske nacionalnosti, hranili smo ih zajedno sa ostalom djecom. Devedeset obroka dnevno smo im davali puna cetiri mjeseca, a nedavno je proradila javna kuhinja u Domu za socijalne slucajeve, tako da se i problem hrane za beskucnike ublazio. Ali, to je daleko od rjesenja. Svi ovi ljudi su stari i bolesni. Jedna baka vjerovatno ima TBC, a druga je prije dva dana umrla. Zvali smo Hitnu pomoc, ona nije dolazila. Zatim, trebalo ju je prebaciti u mrtvacnicu, pa smo isli kod banjaluckog efendije, ali ni oni nam nisu mogli pomoci, tako da je starica "prenocila" u sobi sa jos sestoro zivih ljudi. Na kraju ju je Islamska zajednica sahranila. Ponekad imam osjecaj da su nas svi zaboravili - kaze Danilo Ponjarac.

Po njegovim recima, neki su podneli tuzbu banjaluckom sudu da se vrate u svoje stanove, ali jos nista konkretno nema od rjesenja.

Radmila Karlas (AIM)