STRPCI NJIHOVE SAVJESTI

Tri godine otmice iz voza Beograd-Bar

Kada se, u utorak 27. februara, navrse tri godine od otmice 19 putnika iz voza 671 u stanici Strpci na pruzi Beograd - Bar, samo ce nezavisni mediji i po koji opozicioni politicar konstatovati kako istraga nije odmakla dalje od pocetka. Tri godine cutanja zvanicnih drzavnih organa Srbije i Crne Gore pod lakonskim izgovorom da se otmica dogodila na teritoriji druge drzave (Strpci se nalaze na dijelu pruge koja prolazi kroz BiH), uz po neko obecanje kako ce slucaj, ipak, brzo i efikasno biti rasvijetljen, sve je sto su nadlezni organi ucinili od kobnog 27. februara 1993. godine.

Iako saznanja vezana za taj dogadjaj, proistekla iz privatne istrage rodbine otetih i parlamentarne istrazne komisije (u Crnoj Gori) ne ulivaju previse optimizma, jedna izjava i jedno saopstenje, tempirani uoci trece godisnjice otmice, unijeli su dodatni nemir u vec ionako razorene duse onih koji nikada nisu gubili nadu da ce ponovo vidjeti najblize.

Najprije je drzavni tuzilac Crne Gore Vlado Susovic, nakon trogodisnjeg odbijanja da se pozabavi slucajem Strpci u listu "Pobjeda" nagovijestio da bi epilog mogao biti tragican: "Moram priznati, nije mi lako ni tada ni sada saopstiti javnosti da sva moja saznanja o tom slucaju ukazuju na njegovu ukupnu tragicnost", rekao je Susovic dodajuci kako ne moze prihvatiti "da pocinioci tog zlocina ostanu neotkriveni i bez zasluzene kazne, iako se dogadjaj zbio na teritoriji van Republike Crne Gore".

Nedugo zatim, informacija koju je plasiralo Muslimansko nacionalno vijece Sandzaka, a objavio Radio BiH i neke radio stanice i listovi u Crnoj Gori, postala je razlog za novu nelagodu porodica otetih Muslimana, ali i drzavnih organa koji su ponovo morali potegnuti vec potrosena opravdanja. Naime, pomenuto Vijece saopstilo je da se u jednom tunelu, u mjestu Sljivovice u blizini Uzica, nalazi 260 zatocenih Muslimana - Bosnjaka iz Srebrenice i Zepe, medju kojima su i oteti iz voza u stanici Strpci! To, uz ne bas ohrabrujuci nastavak da su oni vec duze bez hrane i lijekova, kao i da su neki od njih "u stanju raspadanja", zasniva se na svjedocenju "jedne Srpkinje" iz okoline Uzica koja zeli da ostane anonimna.

Za novu konfuziju koja je nesretnu rodbinu opet dovela na klackalicu nade i ocaja, niko potom nije htio da preuzme odgovornost. Drzavni organi Crne Gore nastavili su zlokobnu sutnju, samo u kuloarima izjavljujuci kako oni ne zele biti ti koji ce porodicama saopstiti istinu. Precutali su naravno, zajedno sa svojim medijima i informaciju iz Novog Pazara, svakako ne zbog slabasnog osnova za tvrdnje Muslimanskog nacionalnog vijeca, vec zato da bi prasina bacena na taj slucaj i u izbornoj godini prekrivala sliku njihovog odnosa prema Muslimanima u drzavi koju ne zaboravljaju oznaciti kao gradjansku.

Sta se potom desava sa autorima saopstenja vrijednog makar nove nade? Niko u Novom Pazaru nije se usudio decidirano potvrditi navode iz saopstenja, dokazujuci tako da je tvrdnja o tunelu koji krije zatocene Muslimane ipak na klimavim nogama. Jedan od potpisnika proglasa, valjda pravdajuci se, izjavio je da nije vjerovao kako ce sve imati bas toliko efekta. Ipak, saznanje o tunelu koji se navodno nalazi u blizini kampa za prihvat izbjeglih Muslimana i Srebrenice i Zepe (koji se uz blagoslov srpskih vlasti ekspeduju u trece zemlje), sve i da je izreceno u svjedocenju mnogo pouzdanijeg izvora, vjerovatno bi, kada je istraga u pitanju, dozivjelo istu sudbinu. Na vec poslovicno cutanje nadleznih drzavnih organa, nadovezala se nemoc medjunarodnih organizacija koje djeluju u Srbiji i Crnoj Gori, koje nisu pokazale spremnost da podju tragom necega sto bi makar ukazivalo na tragove zlocina. Samo par dana nakon objave saopstenja iz Novog Pazara, Karlu Biltu koji je boravio u Podgorici novinari su postavili pitanje o mogucnosti postojanja tunela, a ovaj obecao da ce navode ispitati preko Medjunarodnog komiteta Crvenog krsta. S obzirom, pak, da MKCK djeluje jedino u sradnji sa vlastima na teritoriji na kojoj se nalazi, svima je postalo jasno da se krug tu zatvara, a da je tvrdnje onih u koje drzava nema povjerenja - nemoguce provjeriti.

Ni privatna istraga koju su po ko zna koji put pokrenuli roditelji otetih nije donijela narocite rezultate. Rodbina kidnapovanih prijepoljskih mladica alarmirala je MUP Srbije i one koji su, valjda zbog podobnijeg imena, mogli prici oznacenom tunelu. Medjutim, sve je i dalje ostalo u domenu nagadjanja. Muk i zebnja ponovo su zavladali u domovima onih koje su prije tri godine tako hladnokrvno, ocito dobro organizovani, izveli iz voza pripadnici sprske vojske. Nevazno je da li su to ucinili oni iz Republike Srpske, iz Srbije ili pak neke paravojne formacije, kako su to ponekad tvrdili oni koji bi po prirodi stvari morali biti zaduzeni da rjesavaju takve slucajeve.

Mnogi ce se i ovom prilikom prisjetiti saopstenja Ministarstva za informisanje Republike Srbije od 6. jula 1993. godine kada je zapisano: "Dosadasnjom iastragom utvrdjeno je da su otmicu putnika izvrsili pripadnici paravojne grupe koja je djelovala na prostoru Rudog i Visegrada. Radi se o grupi lica koja je bila izvan kontrole vojne i policijske komande. Energicnom akcijom grupa je razbijena i neki pripadnici pritvoreni radi istrage i utvrdjivanja cinjenica". Ni do danas nije se odmaklo od obecanja o "utvrdjivanju cinjenica" i nade da ce makar neko od pripadnika navodno uhapsenih paravojnih formacija saopstiti sta se zapravo dogodilo tog 27. februara 1993. Nisu to ucinili ni oni koji su takvo saopstenje potpisali, iako treba biti prilicno naivan pa povjerovati kako im je ishod slucaja nepoznat. Ipak, nasli su za shodno da u saopstenju navedu kako "osnovane indicije postoje da su oni (pripadnici paravojnih formacija) bili manipulisani i podstrekavani na takva djela od stranog obavjestajnog faktora sa ciljem medijske satanizacije srpskog naroda".

Tesko je ne sjetiti se i boravka Slobodana Milosevica u Prijepolju ljeta 1993. godine kada je ogorcenim roditeljima pompezno obecao kako ce "nebo prevrnuti i zemlju prekopati" kako bi do kraja rasvijetlio slucaj. "Bio sam spreman da i ja tada zapjevam Slobo - slobodo", rekao nam je rezignirano ovih dana otac otetog Ismeta Babacica.

Pronadjeno je u arhivi slucaja Strpci i saopstenje iz Milosevicevog kabineta nakon njegovog razgovora sa Radovanom Karadzicem i Momcilom Krajisnikom koji su konstatovali da "organi Republike Srpske vode energicnu i veoma siroku akciju u vezi sa otmicom...i toj moralnoj i politickoj obavezi pridaju prvorazredan znacaj. Izrazeno je ocekivanje da ce se u najskorije vrijeme doci do svih relevantnih cinjenica u cilju potpunog utvrdjivanja ne samo odgovornosti, vec i pozadine tog neprijateljskog akta, sracunatog da prosiri sukobe van granica bivse BiH, a posebno da izazove nepovjerenje rukovodstva Republike Srbije prema rukovodstvu Republike Srpske".

Nakon svega, presahla su i obecanja i saopstenja, sve osim nade da ce se na vratima svojih domova jednom ponovo pojaviti oteti mladici. Ostalo je samo tuzno saznanje o zlocinu, kako onom u stanici Strpci, tako i onom prema rodbini otetih koja ni do danas nije saznala kuda su to uniformisani, bradati mladici toga dana odveli njihovu neduznu djecu, bracu, oceve. I dok se u danima papirnatog mira tri zaracene strane makar deklarativno zalazu da se utvrdi istina o sudbini njihovih nestalih ili zarobljenih sunarodnika, jedino crnogorski Muslimani bespomocno obilaze vrata republickih organa koja su za njih gotovo po pravilu - zatvorena. Slucaj Strpci ulazi ovih dana u cetvrtu godinu misterije, straha i nade, a istina koju valjda mnogi vec naslucuju, nalazi se skrivena u ladicama Slobodana Milosevica i Momira Bulatovica.

Nebojsa REDZIC (AIM Podgorica)