INTERVJU: ALES DEBELJAK

USUD PISCA U RATNOJ PUSTINJI

AIM, ZAGREB, 17.2.1996. O Collegium Budapest - Institute for Advanced Study, svojoj sadasnjoj oazi gdje koristi sestmjesecnu stipendiju, slovenski pjesnik i docent na ljubljanskom Fakultetu za drustvene znanosti Ales Debeljak (Ljubljana, 1961) govori kao o instituciji koja "nadopunjava bolnu prazninu na trzistu istocno i srednjoeuropske intelektualne misli: pruza odlicne uvjete na nesmetan stvaralacki rad". Kao da se hoce usredotociti na sebe kao u svijetu i kod kuce priznatog pisca, autora osam knjiga pjesama i eseja, a u drugi plan potisnuti stvari poput polemike u beogradskom "Vremenu", koju je sam potakao intervjuom tom listu potkraj prosle godine, a ciji su se odjeci zatim probili i u hrvatske medije. AIM: Nekoliko srpskih pisaca upustilo se u polemicno "citanje Alesa Debeljaka", a Vi im odgovorili tekstom "Za covjeka s cekicem cijeli je svijet nalik cavlu". Kazete da su Vas ta reagiranja "sokirala" i "razocarala". Konkretno, sto? DEBELJAK: Denuncijantska razina tih tekstova, koja cini upitnom svaku raspravu. Na moje razocarenje njihovom sutnjom u ovom ratu o strasnim posljedicama srpskog nacionalizma, beogradske mi kolege odgovaraju logikom "treba ubiti glasnika losih vijesti" i optuzbama sto sam u vrijeme desetodnevnog rata u Sloveniji radio kao prevodilac za CNN, proglasavajuci me tajnim agentom i drzavnim propagandistom! Mogu razumjeti (ne i prihvatiti) da ljudi sto ih rat nije neposredno zahvatio ne vide razliku izmedju nacelnog intelektualnog stava "non serviam" prema velikim ideoloskim projektima, s jedne strane, i neposredne zivotne ugrozenosti, s druge. Lako se u miru drzati elegantne pozicije "drzava me ne zanima", ali u ratu taj oblik pacifizma postaje neprihvatljivim luksuzom. Tesko se drugacije nego moralnim deficitom moze nazvati sutnja o politici zbog koje su u plamenu nestali toliki bosanski i hrvatski gradovi. Zato i reagiranja srpskih pisaca na moj intervju u "Vremenu", nazalost, dozivljavam kao polijevanje hladnom vodom. AIM: Iz te polemike Miljenko Jergovic, braneci Vas, izvlaci depresivan zakljucak o (ne)mogucnosti civiliziranog dijaloga na "normaliziranim" prostorima bivse Jugoslavije prosudjujuci da ce za komunikaciju biti najspremniji nacionalisti, dok ce nezavisni intelektualci moci pricati "samo o americkoj kosarci i africkoj glazbi". Slazete li se s tom procjenom, s obzirom da je medju "Vremenovim" polemicarima i Dragan Velikic, kojeg ste u nekoliko intervjua apostrofirali kao prijatelja? DEBELJAK: Velikicev knjizevni rad iznimno cijenim. Svoj sam primjerak njegova sjajnog teksta "Via Pula" dao slovensko- austrijskom izdavacu Wieseru i roman preporucio za objavljivanje na njemackom, sto se i dogodilo. Kao urednik Wiesereva programa u Ljubljani sam objavio Velikicev esej o raspadu Jugoslavije "Glas iz pukotine" u slovenskom prijevodu Borisa A. Novaka. Sav taj moj entuzijazam za njegovu literaturu ne znaci, naravno, da moram automatski prihvatiti i sve sto Velikic potpise kao esejist. Intelektualni dijalog to niti ne podrazumijeva. Zahtijeva, medjutim, postivanje tudjeg misljenja bez dezavuiranja koje od intelektualnog sugovornika stvara politickog neprijatelja. Tog postivanja u Velikicevu komentaru moga intervjua nema bas mnogo. On izgleda misli da su njegov ekvivalent samo pisci koji inzistiraju na nekakvom esteticizmu po svaku cijenu. Vecini, ali ne svima, naglasavam, ne svim srpskim piscima s kojima sam se svojedobno "dovikivao preko pustinje", sada je pustinja rata, cini se, otupila smisao za ljudsku solidarnost i suosjecanje. Bez obzira na moju izvjesnu gorcinu i zbunjenost spram takvih napada, ja cu, mislim, pokusati nastaviti s komunikacijom. Niti pojedinac niti kultura ne mogu prezivjeti u izolaciji.
AIM: Kada je u Zagrebu promoviran, nakon desetak u svijetu, i hrvatski prijevod Vase knjige-eseja "Sumrak idola", culi su se i glasovi suzdrzanosti, u prvom redu prema prosudbama osoba poput Johnnya Stulica i Rade Serbedzije? DEBELJAK: Ne mogu napraviti tekst koji ce se svima svidjeti. Jer, ako pokusas svima udovoljiti, na kraju nije zadovoljan nitko. Moras imati svoju egzistencijalnu viziju i slijediti je. Volio bih kada bi moj esej bio izazov da i drugi napisu svoja vidjenja proslosti i sadasnjosti, odnosno sadasnjosti osvijetljene prosloscu. Kada je rijec o Stulicu, bio bih nepravedan prema sebi ako bih ga presutio zbog njegovih naknadnih izjava s kojima se ni sam ne mogu sloziti, a koje su ocito veoma pogodile neke Hrvate.

Znacilo bi to pisati ponovo, prepravljati, prekrajati i rekonstruirati povijest. Nisam to htio. Htio sam da moj esej opise atmosferu jedne nestale, potonule zemlje, a u toj je atmosferi Stulicev udio bez sumnje golem. U vremenu bivse Jugoslavije o kojem pisem, Stulicev rock'n'roll bio je uvjerljivo i autenticno stvaralacko iskustvo. Nisam govorio o Stulicu per se, niti o Serbedziji per se, nego o Stulicevoj poeziji i o sjajnoj Serbedzijinoj interpretaciji Dediceve pjesme "Ne daj se, Ines" uz koju je, medju ostalim, stasala moja generacija. AIM: Usporedjujuci kultni njujorski Chelsea Hotel sa skopskom krcmom u kojoj ste otkrili "upute za uporabu nostalgije", spominjete tri formativne silnice: nacionalnu slovensku kulturu, nasljedje svjetske masovne kulture te posebno multikulturalno iskustvo bivse Jugoslavije. Ova posljednja Vas cesto dovodi u situaciju da se branite od optuzbi za "jugonostalgiju", iako ste jos 1987. napisali esej "Nacionalni identitet i zastarjelost jugoslavenstva"? DEBELJAK: Da, mislim da sam danas to sto jesam zbog tih triju silnica. Ako bih se odrekao jedne od njih mislim da bih ucinio nazao sebi, da bi me bilo manje. I danas mogu reci, kao sto sam uostalom i napisao bezbroj puta, da je jugoslavenska ideja kao nacin stvaranja supranacije, sasvim mrtva. U eseju koji spominjete analizirao sam jugoslavenstvo kao jednu od Velikih prica - u Lyotardovu smislu - kojima je vrijeme proslo. Nazalost, vidjeli smo da je prici o jugoslavenstvu vrijeme proslo na izuzetno stravican i krvav nacin. Onima koji mi predbacuju "jugonostalgiju", obicno kazem: to jest nostalgija, naravno, za djetinjstvom, za mladoscu. Ali kvalificirana, kriticka nostalgija koja pokazuje da zbog rata to vise nije aktualni nacin suzivota, nego je nesto sto boravi u proslosti. Nitko mi ne moze uzeti to da sam mogao vidjeti Zagreb i Sarajevo kroz pjesnistvo Tina Ujevica, gledati Skopje kroz pjesnistvo Konstantina Miladinova ili dozivljavati "Strazilovo" Milosa Crnjanskoga lutajuci Fruskom gorom. Mislim da sam bogatiji zato jer su mi bile dostupne razlicite kulture. I danas kada odlazim u Veneciju ne sjecam se samo sjajnog romana "S poti" Izidora Cankara, nego i "Vodenog znaka" Josifa Brodskog, i "Smrti u Veneciji" Thomasa Manna, ali i "Santa Maria della Salute" Laze Kostica. Sve je to za mene Venecija. Takodjer, kada po svijetu susrecem svoje kolege pisce koji su emigrirali nakon raspada bivse zajednicke drzave, ja u njima ne mogu vidjeti samo iskustvo velike njemacke intelektualne emigracije koja je napustila Hitlerovu Njemacku, nego vidim i ponovno uskrsavanje paradigmatskog usuda koji je ukoricen u "Romanu o Londonu" Crnjanskoga. Vidio sam, i barem malo pokusao osjetiti, kako je strasna sudbina intelektualaca odsjecenih od svoga jezika, pogotovo bosanskih intelektualaca. AIM: I sami ste dosta godina proboravili u inozemstvu? DEBELJAK: Da, ali to je bio dobrovoljni egzil; mene nitko nije tjerao, nitko mi nije prijetio smrcu. Otisao sam potkraj osamdesetih svojom odlukom, jer je prostor slovenske kulture za mene postao preuzak. Htio sam sebi dati mogucnost da mi se dogode stvari koje mi se ne mogu dogoditi u ljubaznom trokutu izmedju PEN kluba, SKUC-a i Fakulteta. Taj ljubljanski trokut jest ugodan i simpatican, ali je za mene tada postao odvise skucen. Vukli su me siri obzori. Potencijalni horror egzila osjetio sam u Americi kada sam pisao zbirku pjesama "Minute straha" na slovenskom, znajuci da je jedini covjek koji ce moci procitati te stihove moj prijatelj i kasnije svjedok na vjencanju, Slovenac koji vec deset godina zivi u New Yorku. Moji su citatelji bili s druge strane Atlantika. Bilo je neke ljepote neuspjeha u toj tvrdoglavoj avanturi pisanja stihova na slovenskom u bazenu americkog engleskog, na kojem inace s lakocom pisem eseje, studije i prikaze. Ali kada trebas izraziti svoj intimni identitet, opisati slike koje promicu pred unutarnjim okom, tu pricu svojih strahova i nada mozes ispricati samo na materinjem jeziku. Shvatio sam, jezik na kojem mozes autenticno moliti, voljeti i pisati pjesme

• to je tvoj materinji jezik. Dakle, koketirao sam s emigrantskom sudbinom, zanimalo me kako to izgleda biti sam, odvojen od svoje sredine i svoje publike, bio je to za mene izazov. Za sadasnje emigrante iz bivse Jugoslavije to je nuzda. Izmedju tih dviju paradigmi egzila, konradovske dobrovoljne i ovidijevske prisilne, nema paralele. Za mene je to mogao biti stvaralacki poriv; mnogo sam napisao za cetiri godine boravka u Americi. Ali kada bih bio prisiljen prihvatiti tudju zemlju kao svoju, tko zna bih li ikada ista napisao. AIM: Ne samo da ste napisali mnogo, nego se Vas esej "Sumrak idola" nasao i na popisu uglednog casopisa "Village Voice" kao dio obvezne literature o raspadu bivse Jugoslavije. Zasto? DEBELJAK: Golema kolicina tekstova o nasilnom raspadanju Jugoslavije napisana je s gledista stratesko-militaristickih i politicko-sociologijskih analiza. Ja sam napisao osobno inspiriranu elegiju koja je pokazala neposredno, autenticno iskustvo i boli (zbog raspada drzave u kojoj sam zivio) ali i radosti (jer sam imao privilegij uzivati u plodovima dijaloga izmedju razlicitih kultura). Pjesnicko svjedocenje iz kojeg je jasno i zasto je dosao kraj, mnogima je bilo blize od racionalnih analiza. Mnogi ljudi, pogotovo u Americi, govorili su mi da su citajuci "Sumrak idola" mogli vidjeti sto se zbivalo ispod povrsine koja im je jedina bila dostupna za njihovih kratkih boravaka na ljetovanju, posjetima ili drzavnim konferencijama. Prema izvanjskoj slici koju su ponijeli sa sobom, moj su esej dozivjeli kao egzistencijalni govor iznutra, s mjesta gdje najvise boli. AIM: Dali su dakle prednost pjesnickom pred racionalnim svjedocenjem, smatrajuci ga istinitijim. Je li to povjerenje u pjesnika kao proroka, u njegovu vidovitost?
  DEBELJAK: O tome nisam razmisljao sve dok neki novinari nisu skrenuli pozornost na cinjenicu da je moja knjiga "Minute straha" napisana prije pocetka ovog balkanskog rata, vec naseljena nomadima, izbjeglicama, ljudima bez domovine, selima koje guta plamen, djecom u potrazi za majkama, vlakovima koji voze u nepoznato... Cijela ta ikonografija koju jos uvijek gledamo na televiziji na fragmentaran je nacin usla u moje pjesme koje sam pisao 1989. godine, dakle prije nego sto je sve pocelo. Nisam ni sam tada znao o cemu se radi. Ali cinjenica da pjesnik moze naslutiti nesto sto jos nema korelata u stvarnosti, govori u prilog tome da mozda ipak, na kraju krajeva, pjesnik vidi vise od drugih. I zbog toga je vjerojatno i moj esej, napisan s istom zicom, imao tako velik odziv. AIM: I "Minute straha" prevedene su na na nekoliko jezika, najprije na engleski ("Anxious Moments"). Kako se to dogodilo? DEBELJAK: To je zanimljiva prica. Prevodili smo zajedno moj vrlo dobar prijatelj, americki pjesnik Christopher Merrill i ja, jer Chris ne zna slovenski. Zato sam ja najprije pjesme prevodio doslovno na engleski, a onda smo zajedno radili satima stih po stih, zatvoreni dva tjedna u njegovu stanu u New Orleansu. Chris se toliko zainteresirao za kulturni i povijesni prostor iz kojeg je dosla ta mracna vizija iz "Minuta straha", da je najprije dosao u jednomjesecni posjet (stjecajem okolnosti bilo je to bas u vrijeme desetodnevnog rata u Sloveniji), a poslije se sest- sedam puta vracao na Balkan. Sada o tim svojim putovanjima pise opseznu knjigu, a vec je jednu objavio s naslovom "Stari most, Treci balkanski rat i doba izbjeglica". To je putopisna analiza Bosne, u kojoj je vrlo vazna i uloga Mostara, pa se tako i Stari most nasao na naslovnici jedne americke knjige. Nas zajednicki trud, pak, na prevodjenju "Minuta straha" bio je uspjesan, knjiga je brzo rasprodana, a dobila je i vrlo dobre kritike u znacajnim casopisima. Zapravo, uspjeh knjige "Minute straha" ponukao je americkog izdavaca White Pine Press da objavi i "Twilight of the Idols: Recollections of a Lost Yugoslavia". AIM: Otisli ste u SAD nakon sto ste u Ljubljani diplomirali komparativnu knjizevnost i filozofiju i magistrirali iz sociologije kulture. U Americi ste doktorirali na Syracuse University, New York. Sada ste docent na ljubljanskom Fakultetu za drustvene znanosti i predajete sociologiju umjetnosti i religije. Odustali ste od knjizevne kritike? DEBELJAK: Kako i sam pisem, nisam se htio i profesionalno vezati na knjizevnost. Znam i previse ljudi koji su iz ljubavi studirali knjizevnost, bavili se literaturom kao zivotnim pozivom, da bi na kraju zamrzili ono cime zaradjuju kruh svagdasnji. Nisam htio da mi se dogodi nesto slicno, zato je sociologija kulture bila najblize podrucje u kojem mogu zahvatiti sire procese u kojima i knjizevnost ima svoju ulogu. Nikada me i nije zanimao samo tekst, nego i socijalni i povijesni kontekst knjizevnosti. A to sam mogao bolje raditi pisuci studije iz podrucja kulture, nego slijedeci trendove hi-tech profesure i postajuci dozivotni specijalist za zadnje poglavlje Joyceova "Uliksa", primjerice. Ne odbijam sasvim mogucnost da se jednom mozda i specijaliziram, bilo za religiju, mitologiju ili nacionalni identitet. Smatram da sam na najbolji nacin obranio prostor svoje lirike cinjenicom da ne zaradjujem za zivot interpretirajuci tudje pjesme.

MERI STAJDUHAR