JOSIP OSTI

Pripadnik prve poslijeratne generacije, Josip Osti je zajedno sa svojom darovitoscu rodjen jednog proljetnog sarajevskog dana

1. godine. Njegov talent i sklonost ka literaturi vrlo brzo prerastaju u visestranu profesionalnost. Pjesnik, prozaist, prevodilac, knjizevni kriticar, esejist, antologicar sve to su podrucja koja Josipa Ostija uvrstavaju medju najznacajnije kulturne radnike ovog podneblja. Njegov rad je u vise navrata bio okrunisan razlicitim nagradama. Dobitnik je nagrade Trebinjskih veceri poezije za najbolju prvu knjigu pjesama objavljenu u BiH
2. godine, zatim ga Udruzenje knjizevnih prevodilaca BiH ga je nagradilo dva puta, Drustvo slovenskih pisaca mu 1985. godine urucuje Zupancicevu povelju, prvi je dobitnik Potokareve povelje, nagradu Zlatno kolo mu 1991. godine dodjeljuje

Kulturno-prosvjetna zajednica BiH, slovenska nagrada Zlata ptica mu je urucena 1993. godine, a samo godinu dana kasnije postaje dobitnik Medjunarodne literarne nagrade Vilenica.O ovoj izrazito vitalnoj osobi, nekada vrhunskom atletskom drzavnom reprezentativcu, vrsnom piscu s nemirnim, skoro djecackim ocima, su u predratnom periodu saleci se, mnogi obicavali pisati kao o "covjeku koji zivi izmedju Sarajeva i Ljubljane i to od ljubavi i od onog sto prevede i napise".

Baveci se prevodjenjem slovenske knjizevnosti, Josip Osti je godinama dolazio u Sloveniju i to od kraja sedamdesetih godina. Njegovi dolasci u Ljubljanu su potkraj osamdesetih postali sve ucestaliji, iz prvenstveno intimnih razloga. Stopostotna preciznost Amora i njegove strijele se potom za Josipa Ostija zavrsila uplovljavanjem u bracnu luku sa sadasnjom zivotnom saputnicom Barbarom koja je Slovenka. Samim tim kod Josipa dolazi do dupliranja ljubavi prema Sloveniji. Prva je ona profesionalnog karaktera, dakle ljubav prema slovenskoj knjizevnosti a druga je ona najnormalnija, kako sam voli kazati, musko-zenska ljubav. Rat koji izbija u BiH, Josipa Ostija zatice u Ljubljani.

Dugogodisnje bavljenje prevodjenjem slovenske knjizevnosti mu sredina, u kojoj se u tim te{kim trenucima nasao, pocinje vracati, prije svega korektnim odnosom prema piscima a zatim i prema obicnim ljudima u Bosni. Po zasluzi Josipa Ostija, te velikom angazmanu njegovih kolega iz Slovenije, sada vec vise od tri godine traje skupljanje i slanje pomoci prevashodno sarajevskim piscima a onda i svim ostalim bosanskim piscima koji su se sticajem okolnosti nasli bilo gdje izvan domovine. Nakon skoro dvije godine neprestanih pobuda slovenskog PEN-a, na celu sa Borisom A. Novakom, bosanskohercegovacki PEN konacno biva primljen u clanstvo Medjunarodnog PEN-a, a opet na Josipovu inicijativu. Rijec je dakle, o visestranom angazmanu slovenskih pisaca prema tragediji u Bosni. Zadnji boravak u predratnom rodnom Sarajevu je Josip Osti neplanirano produzio te je tako i sam dozivio prve barikade, koje su u njegovom gradu bile postavljene 12. marta 1992. godine. Opsjednut cudnim slutnjama i nagovjestajem o sudbini njegovog grada Josip se vraca u Ljubljanu. Rat se sve vise siri i razbuktava sto u zivot Josipa Ostija unosi razlicite promjene. Briga za majkom, rodjacima i prijateljima koji su ostali u Sarajevu postaje njegova svakodnevna prokupacija. Medjutim, ni u jednom trenu ne pomislja na kapitulaciju pred ocajem. Kako sam kaze: "Covjek radom najlakse anestezira sve nervoze i brige. Covjek se od dusevnog rasula najbolje brani i drzi na okupu radom". Ponasajuci se kao sljedbenik ovih rijeci Josip Osti pocinje aktivno djelovati na razlicitim sferama kulturnog i javnog zivota Slovenije. Iskoristivsi iskustvo koje je stekao kao glavni urednik izdavacke kuce "Veselin Maslesa", a kasnije i kao tajnik Udruzenja knjizevnika BiH, Josip Osti pokrece izdavacku djelatnost i u Sloveniji. U domu prvog slovenskog pjesnika Valentina Vodnika osniva biblioteku "EGZIL ABC". Ova je biblioteka izrasla iz Josipove zelje da pomogne svojim kolegama piscima iz Sarajeva koji su mu svoje rukopise ispisane ratnom tintom redovno slali. Smatrajuci da su svi ti rukopisi vrijednost koja mora stici u sto vise ruku, Josip u biblioteci EGZIL ABC izdaje i objavljuje preko sto svezaka tih knjizica. "To su u sustini knjige i po, ali ih ja zbog malog formata naziva knjizicama",kaze Josip. Nakon izvjesnog vremena, unutar iste biblioteke dolazi do formiranja jos dviju podbiblioteka.Za jednu od njih Josip Osti odabire vrlo simbolicno ime UZDARJE. To je stara rijec koja govori o tome da na dar treba uzvratiti darom, pa unutar ove podbiblioteke pocinje s objavljivanjem prevoda iskljucivo slovenskih autora. Na taj nacin je zelio iskazati svoju zahvalnost slovenskim kolegama piscima za nesebicnu podrsku koju su tokom rata pricali njemu i njegovim sunarodnjacima, bosanskim piscima. Unutar biblioteke EGZIL ABC je Josip Osti oformio jos jednu podbiblioteku pod nazivom BEHAR, gjde se usredsredjuje na knjizevnost Muslimana u BiH. Praveci izbore iz razlicitih dijela proze ili poezije, koji su obicno popra}eni njegovim kratkim esejima, do danas uspijeva izdati gotovo 150 ovakvih knjiga. One su prije svega namijenjene bogacenju skolske lektire ucenika i njihovih nastavnika. Za muslimansko knjizevnost se odlucio iz vise razloga. "Meni se cini da se je korpus hrvatske i srpske knjizevnosti, unutar BiH knjizevnosti, poznavao preko maticne knjizevnosti, a da je muslimanska knjizevnost bila najmanje poznata. Drugo, smatram da kakavgod bio izhod rata, ta ce knjizevnost ostati entitet za sebe. A zadnji razlog je taj da mi se cinilo da kao covijek koji poznaje tu literaturu, a nisam recimo sam Musliman, da se toj literaturi mogu posvetiti i citati je bez bilo kakvih vanknjizevnih konotacija," objasnjava Josip. Sve knjige koje nastaju po Josipovoj zasluzi su i posebna spona medju bosanskim piscima sirom svijeta. Smisao biblioteke EGZIL ABC je i u tome sto je satkana iz dijela koja pisu bosansko-hercegovacki pisci,trenutno jedini pisci egzilanti u svijetu. Neke od knjiga iz biblioteke EGZIL ABC su vec prestampane, ili su djelimicno objavljenje, dok su neke prevedene na vise jezika. Pored biblioteke koju je osnovao, Josip Osti je od 1991. godine redovni saradnik literarne redakcije na Radiu Slovenija. Tekstovi u kojima pi{e o sudbini izdavastva u BiH, o novoizaslim slovenskim knjigama kao i o gotovo svakom djelu bosanskih autora su redovno objavljivani. Jedan od njegovih nazapazenijih tekstova, pod naslovom "Braniti pisce ali od pisaca", temelji na poruci clanovima Medjunarodnog PEN-a da je njihov prioritetni zadatak stiti pisce koji su na udaru, misleci na velik broj pisaca u Sarajevu prepustenih nemilosti i to od strane svojih dojucerasnjih kolega. Pisci napadaju i pucaju na pisce. Taj je paradoks sadrzan u naslovu ovog teksta, u kojem se Josip Osti lisava iluzije da je svaki pisac svijest i savijest svoga naroda. Jer kako sam veli: "Ta ista svijest moze biti i mracna i zla, sto su potvrdili mnogi srpski pisci pocev od Dobrice Cosica, Antonija Isakovica i drugih okupljenih oko Akademije nauka i znanosti u Beogradu. Naravno, za dio tog zla i nevolje su krivi i dosljaci. Sesdeset i neke godine sam se sa Sidranom sporio, kada je rekao da treba staviti maltu za ljude koji dolaze u grad, a u gradu ne znaju zivjeti. Danas vidim da je Sidran bio djelimicno u pravu, jer je nevolja u Bosnu do{la zajedno s dosljacima poput Kradzica. On je dosao iz Crne Gore pa se nije znao sazivjeti s duhom grada. Medjutim, protiveci se Sidranu i sam sam u neku ruku bio u pravu, sto dokazuje Marko Vesovic, koji je i moj i Karadzicev istodobnik i koji je u isto vrijeme do{ao iz Crne Gore u Sarajevo. Marko Vesovic u jednoj od svojih novijih knjiga kaze da je cak u ratu postao pravi Sarajlija." Ono sto Josipu ulijeva nadu je cinjenica da je u samom Sarajevu ostalo jos mnogo kako srpskih tako i hrvatskih pisaca medju kojima su: Nenad Radanovic, Velimir Milosevic, Slavko Santic, Dragan Janjic, Nikola Krstic... Svi su oni BiH pisci koji ce tek napisati svoja najbolja djela. Mnoga od tih djela ce najvjerovatnije biti predstavljena na jednoj od buducih tradiconalnih manifestacija "Sarajevski dani poezije", koja uprkos ratnim prilikama nije bila prekinuta. Opet zahvaljujuci Josipu Ostiju, direktoru ove medjunarodne manifestacije, koji je od 1992-1995 godine "Sarajevske dane poezije" organizovao u Ljubljani. Ucescem samih slovenskih knjizevnika ova je manifestacija ocuvala njen medjunarodni karakter. Polovinom decembra prosle godine su "Sarajevski dani poezije" odrzani u Sarajevu gdje je i sam ucestvovao. Trenuci kada je u ljeto 1992. mislio da se u ratu ne moze pisati literatura, su za Ostija bili prolazni odraz nemoci. To potvrdjuju i dva odlicna djela koja je napisao upravo u ratu. Jedno od tih djela je "Sarajevska knjiga mrtvih" (1993), za koju bi, kaze, volio da je nije morao napisati. Pjesnicka zbirka pod naslovom "Salomonov pecat", koju zavrsava 1994.godine je potom naisla na jos veci odziv. Godinu dana kasnije je objavljena jos jedna Josipova knjiga "Macje pero I-IV", koja je nastajala u periodu od 1992-1995 godine. Pocetak teku}e 1996. je obiljezen izlaskom njegovog djela "Knjiga o knjgama I-XII", koje sadrzava knjizevnokriticke tekstove o slovenskim knjigama 1990-1995. Trenutno se ocekuje izlazak njegove knjige proza, koja je satavljena od osam svezaka a pod zajednickim imenom "Odrastao sam sa zivotinjama".U njoj Josip ozivljava svoje djetinjstvo a ovom knjigom izrazava svoj odnos do djece koja su najveci stradalnici ovog rata. O svemu dosad uradjenom razmislja ovako: "Nisam nezadovoljan time sto sam uradio jer mi se kao pjesniku cini da je to i jedini trag kojeg ja mogu ostaviti".

AIDA KURTOVIC, AIM