INTERVIEW: FRa PETAR MATANOVIC, GCARDIJA FRANJEVACKOG SAMOSTANA U

TUZLI

PRICA O BOSNI, O TUZLI O VJERI U SUTRA

AIM, TUZLA, 14.02.96.

AIM: Na pocetku, fra Petre, mozemo li prvo saznati nekoliko Vasih osnovnih biografskih podataka?

FRA PETAR: Ove godine sam napunio 50 godina zivota. Rodio sam se u poratno vrijeme i eto, ovaj svoj zivotni jubilej slavim u jednom, nadam se, poratnom razdoblju. Bilo je to potesko djetinjstvo, dok se nova drzava ustrojila i nova vlast nametnula. Zavrsio sam osmogodisnju skolu na podrucju Bukvika, kod Brckog. Onda sam otisao Franjevcima u gimnaziju kod Visokog, gdje sam zavrsio klasicnu gimnaziju. Poslije toga slijedi 18 mjeseci vojske, a onda 6 godina studij Filozofije i Teologije. Diplomirao sam u Ljubljani i 1973. rasporedjen ovdje u Tuzlu - na duznost, sto je bila moja prva sluzba. U Tuzli sam ostao 6 godina, poslije sam otisao u Spionicu, gdje sam ostao tri godine, zatim 6 godina provedenih u Ulicama kod Brckog, poslije 3 godne u Breskama na Majevici, i evo, ove 4 ratne godine ovdje u Tuzli.

AIM: Jedan ste od ljudi kojima Tuzlaci vjeruju. I vjernici i ateisti, i Muslimani i Srbi i Hrvati. Vjerujete li vi u najavljeni mir na ovim nasim prostorima?

Fra PETAR: Mir je neminovnost. Svaki rat, kao i svako zbivanje u povijesti covjecanstva ima svoju zakonitost. Mislim da je i ovaj rat po nekoj svojoj zakonitosti poceo, po istoj toj zakonitosti se i zavrsava, pri kraju je. Ako je povijest uciteljica zivota, onda logicno zakljucujem da bi moglo nakon ovog svega zavladati jedno novo stanje koje cemo nazvati, ako Bog da, - Mirom!

AIM: Kome je u interesu da se produzi ratno stanje, ko koci mirovni proces?

Fra PETAR: Ja sam svo ovo vrijeme rata razmisljao o nasim ljudima i mogu ih samo podijeliti na obicni narod i politicke grupe koje nas vode. Sto se tice naroda onda sam u najmanju ruku uvjeren da je on zaveden, znaci i uveden u rat. On to sam od sebe nikada ne bi ucinio i mislim da se ovo o nasem covjeku mora znati. To se pokazuje na svakom koraku. Vi pogledajte koja je sreca i ovo sadasnje primirje. Osjeca se to na ljudima, ljudi su sretni sto je doslo do primirja. Makar i mnogi izrazavali sumnju i strah. To su bojazni, nisu to nikakve unutarnje zle namjere, jer stara narodna kaze: "Koga su zmije klale, i gustera se boji." Strah im je tim veci sto nisu ni ocekivali ovakvu vrstu rata kod nas. Mi jednostavno nismo vjerovali da se sve ovo moze nama dogoditi. Nevolja je nasa sto smo zivjeli u jednom totalitarnom rezimu koji je manipulirao ljudima. Ta se metodologija manipuliranja ljudima nije promijenila ni sa sadasnjim politickim grupama, tako da smo dosli do svega ovoga. Sto se tice politickih grupacija koje nas vode, one su u teskom corsokaku. Tesko im je to priznati. Jer, tesko je priznati da si imao krivo. Ne bih zelio biti u njihovoj kozi.

AIM: Sta cemo sa onom: "Nekom rat, nekom brat?" Naime, u ovom ratu mnogi su se obogatili, a politicari medju njima nisu rijetki.

FRA PETAR: Ja ne bih rekao da se radi o bogatstvu, vec o nevolji koja se zove - vlast. Jos je davno zapisano u svetom pismu: "Daj covjeku vlast, pa ces vidjeti kakav je covjek." O tome se radi, o borbi za vlast, za prestiz, za poziciju na kojoj se neko nasao, pa naravno i da bolje zivi od toga. Ima vojnika u rovu, ali on nije u rovu. On je u toplom, njega cuvaju straze, i jasno je: "Sit gladnog ne razumije." Tako je i kod nas. Doduse, neko mora da bude na celu, moraju naravno postojati te strukture. Davno je talijanska novinarka Orijana Falaci napisala: "Kad bi narod znao kakvi kreteni vode nase drzave i kakvi su to ograniceni ljudi, nastalo bi veliko razocarenje. U tome je taj problem. Posebno ako se vidi da ti ljudi nisu bas vrsni intelektualci, da nisu bas ljudi kojima je svojstvo kreposan zivot.

AIM: Zivite i radite u Tuzli. I pored toga siguran sam da vas boli tragedija Mostara?

FRA PETAR: Ja bih rekao i kada se radi o Mostaru i kada se radi o nasoj Hercegovini, i sa desne i sa lijeve obale Neretve, i dalje i sire - jasno je: ti ljudi nisu nista gori od nas, oni su slicni nama, oni su dio naseg bica, i duhovnog, i kulturoloskog, pa i politickog. Jasno je: Mostar je jedna od strateskih tacaka, da to tako nazovem, gdje je moralo prije doci do sukoba nego recimo u Tuzli. Jednostavno, to i sami znate, u Mostaru je rat i poceo sto se tice BiH. To je neuralgicna tacka u kojoj se preplicu razni interesi grupacija i njihovih politickih predstavnika koji misle da ce usreciti svoj narod ako uzmu veci komad zemlje - lijevo ili desno od obale. Jasno je - ti ljudi su tamo zrtve svega toga. A posto je i povijest bila neumoljiva prema njima, onda su oni i malo ostriji u svojim radnjama nego mi. Ovdje ne govorim samo o hercegovackim Hrvatima, nego i o Muslimanima i Srbima.

AIM: Otvoreno se govori da dogadjaje u Mostaru diriguje hercegovacki lobby u Zagrebu i hrvatski predsjednik Franjo Tudjman.

FRA PETAR: Ne znam to. Znam samo da se radi o veoma vaznoj geostrateskoj poziciji samog Mostara i Hercegovine u odnosu na hrvatsku drzavu, ali i na srpsku i bosnjacku. Ako se radi o globalnoj hrvatskoj politici uopce, onda je jasno da je centar u Zagrebu. Slicno se dogadja i na drugoj strani, sudbina Mostara i Mostaraca odredjuje se i u Sarajevu, pa i Beogradu. Kada bi sami mostarci rjesavali svoj problem, oni bi ga i rijesili. Posebno bi ga lako rijesili prije ratnog sukoba. Taj Mostar je uvjek za mene bio jedna zanimnjiva idila, grad u kome je zivio Aleksa Santic, grad u kome su se pjevale serenade, gdje su ljudi uz Neretvu imali posebnu dusu. Kada se sve ovo izdogadjalo, sada je to tesko smiriti, tesko je naci pravo rjesenje. Nadam se da ce vrijeme pomoci i da ce taj svijet koji je dosao da nam pomogne u tome i uspjeti, i da cemo okrenuti novu stranicu povijesti koja bi mogla biti slicna onoj prije rata.

AIM: Uz Mostar i Sarajevo, Banja Luka je jos jedna od "crnih rupa" ovog rata. Nedavno je kod vas boravio i banjalucki nadbiskup Franjo Komarica. Mozemo li znati o cemu ste razgovarali?

FRA PETAR: On je nocio ovdje kod nas. Moram se zahvaliti gospodinu Selimu Beslagicu (gradonacelnik Tuzle i predsjednik Unije bh. socijaldemokrata, op.a) koji ga je na svoj nacin potakao da malo ostane medju nama. Selim je dosao s njim navece, malo smo sjedili, a poslije je nadbiskup ostao s nama svecenicima. Mnogo smo razgovarali, jasno najvise o Banja Luci i tamosnjim problemima. I pored svega sto se tamo desavalo osjetio sam kod tog covjeka da nije izgubio nadu. To je nevjerovatno, to za mene pomalo granici sa nekim fanatizmom, zaljubljenoscu u opstanak tamo, a vidim da na svoj nacin i uspijeva u tome. Naravno, tamo je bilo puno zrtava, pet je svecenika smrtno stradalo, jedna casna sestra, za jednog se svecenika uopce ne zna gdje je. Ali, zivot ide dalje.

AIM: Recite nam nesto o polozaju hrvatskog puka u ovom gradu i regiji?

FRA PETAR: Znate, ja sam '93. godine imao zanimnjivu "turneju", kada sam bio u akciji spasavanja naseg tuzlanskog muftije. Bilo je nas desetak tuzlaka, isli smo u Konjic i tamo smo pokusavali napraviti kontakte sa HVO-om, prelazili preko linija, Pejo Banovic i ja. Ali, detalj iz Zenice u povratku, kada smo bili u kasarni Armije BiH i predstavili se da smo tuzlaci ostao mi je u posebnom sjecanju. Napominjem, tada je bio u jeku rat oko Viteza, Busovace, Zepca. Sve je gorilo. Ti ljudi iz Zenice su o nama govorili kao o nekakvim jako pametnim ljudima, jer mi, eto, u Tuzli nemamo takvih problema i sukoba. Kada pogledamo sta se sve u Bosni dogadjalo, moram priznati da je ovdje sve to izgledalo drugacije. I ono sto se dogodilo sa Srbima, moram i to reci, to se dogodilo vise iz nespretnosti, nego sto se islo sa namjerom da se tako dogodi. Sto se tice odnosa Hrvata i Muslimana, ja zaista ne mogu nista negativno reci o tim odnosima. Uz sve ove propagande, uz sva zbivanja oko nas, ostali smo u Tuzli kao zanimnjiv otok gdje mozemo reci da je stanje prakticno kao pred rat, barem sto se tice odnosa medju ljudima. Ja sam znao reci da se ja kao vjerski sluzbenik koji sluzi katolickoj zajednici nisam nikad slobodnije osjecao. To je sigurno. Ljudi te postuju, prihvacaju i jedni, i drugi, i treci. Mi jos nismo imali psovke na nas racun, na racun nase crkve, a vidjeli ste na prometnom smo mjestu u gradu. To govori o ljudima, obicnom mladom covjeku ovdje u Tuzli i to je cinjenica. To govori i da se radi o dobrom bosanskom covjeku koga ovadsnji politicari nisu htjeli izmanipulirati. Jos kada uzmete tisuce izbjeglica u Tuzli - jer i oni su tu - nijedne uvrede ni s njihove strane nema, pa i to nesto govori. Govori o tim ljudima koji su takvi kakvi jesu.

AIM: Za vas kazu da ste bili jedan od onih koji je smirivao i smirio tenzije koje su postojale izmedju HVO i Armije BiH u Tuzli.

FRA PETAR: Ja sam tu od pocetka rata. Gvardijan sam, ova kuca je i po svom mjestu u centru grada, po onoj franjevackoj inerciji u BiH. No, koliko god sam vjerski sluzbenik, ja sam se osjecao uvjek u sluzbi covjeka. Nisam se bojao ni politickih problema i pitanja. Moja politika je da branim pravdu i istinu koliko je to moguce, a da se ne borim za vlast. Nisam, dakle, apolitican, rado cu pomoci da se ovo drustvo sto brze i sto bolje ustroji. Na koncu, to je uloga i vjere. Dakle, nisam se ustrucavao razgovarati s ljudima koji su bili na raznim funkcijama, od vojske do politike. Jasno je, kad god sam bio pozvan na razgovore i sastanke, uvjek sam se rado odazivao i uzimao ucesce u njima, sasvim otvoreno i sasvim iskreno, u prvom redu kao jedan Franjevac koji voli Bosnu, kao Franjevac koji se ponosi Bosnom. Cesto su me zvali. Bila je to praksa prvog zapovjednika Drugog korpusa Zeljka Kneza, bila je to praksa drugog zapovjednika Hazima Sadica, pa bila je to u pocetku praksa i sadasnjeg zapovjednika Drugog korpusa, gospodina Seada Delica. Posebno sam sudjelovao u kriznim momentima. Tu su jos neki ljudi koji su sa mnom bili u stalnoj vezi. Ne smije se zaboraviti ime gospodina Saliha Kulenovica, vrlo znacajnog covjeka u kriznim periodima rata. Bio je nekada predsjednik SDA za ovu regiju, ali je bio covjek za razgovor. Ne smije se zaboraviti ni profesor Sadudin Hodzic, koji je prije bio predsjednik vlade Okruga, koji je na svoj nacin isto tako samnom bio duboko prijateljski vezan do dana danasnjeg. I, naravno - Selim Beslagic. To su te licnosti s kojima ste uvjek mogli razgovarati kao s ljudima. Ne kao s politicarima, vec kao s osobama koje su odgovorne za ovaj narod. Jasno je, u ovom nasem dijalogu trazili smo i pronalazili rjesenja za skoro sve probleme. Tu su i vjerske zajednice radile i saradjivale onoliko koliko je bilo moguce. Kada je doslo do sukoba i problema oko brigada, negdje pri kraju

1. prvi je problem nastao u 108. Brigadi, koja se podijelila na hrvatski i muslimanski dio. Kasnije je muslimanski dio brigade dobio drugi naziv, a Hrvati su ostali u 108. HVO brigadi. Bio sam i u to ukljucen i u razgovorima u Korpusu, u Brckom i Rahicu, i na kraju prevladali smo vrlo kritican momenat. Druga kriticna faza bila je krajem 1993. Ni tada se nisam ustrucavao razgovarati sa hrvatskom stranom, i to nekoliko puta, kao i sa predstavnicima Korpusa. Ja sam cvrsto vjerovao da ako izbjegnemo ovaj sukob, mozemo nastaviti zajednicki zivot. Moje insistrianje je bilo, ako se stvara brigada HVO, da ona bude u tijesnom odnosu, cak i hijerarhijski vezana za Armiju BIH. Tu je veliku ulogu odigrao Zeljko Knez koji je znao da napravi taj most. Mi bastinimo to preko Zeljka, preko Sadica, preko Beslagica i drugih ljudi, samih Tuzlaka koji su takvog mentaliteta kakvog jesu, pa smo i mogli taj konfliktni trenutak dobro prevladati. Pravo da vam kazem, ja se u to vrijeme nisam smio pomaknuti iz Tuzle. Ako me ljudi ne vide tri dana, misle da sam pobjegao, sto bi za njih bio znak da i oni trebaju bjezati. Jednostavno, znalo se ako se nisam negdje pojavio, nesto nije u redu. Sto se tice muslimanskog zivlja, bio sam ubijedjen da su i oni na svoj nacin vjerovali i zeljeli da se ne dogodi raskol kakav se dogodio sa pravoslavnim zivljem.

AIM: Najveca stranka u Hrvata - HDZ nerijetko uzima sebi za pravo da predstavlja sav Hrvatski narod, te tvrdi da je mnogo Hrvata napustlo ovo podrucje.

FRA PETAR: Dosta je ljudi otislo. Otislo je otprilike trecina predratnog stanovnistva. Ljudi su otisli, ali ne bih rekao da je puno napustenih kuca, u smislu da su otisli zauvijek. Ljudi su bjezali. Svi oni koji su imali sansu pobjeci malo od rata, bjezali su jer im je svima bilo rata do vrata. Drugo, ekonomski problemi koji su i onda bili prisutni a i bice prisutni. I sada bi mnogi ljudi otisli na kraj svijeta, ne zbog toga sto im je nesto politicki tesko, nego je to jednostavno psiholosko stanje koje proizvodi rat. Nije to bjezanje od Muslimana i od Srba, nego je to bjezanje iz situacije u kojoj se nalazis.

KONSTANTIN JOVANOVIC