JAVNE TAJNE

AIM, Skopje, 14.02.1996

• Otvaranje policijskih dosijea, pored nesumnjive koristi, podrazumijeva i brojne stetne posljedice koje ce prouzrokovati neizbjezna ideoloska katarza.-

Kako su stvari krenule, pod uslovom naravno da aktuelna kriza koalicije u Makedoniji radikalno ne izmjeni politicki ambijent i ne ugrozi "tajming" parlamentarnih rasprava, moglo bi se destiti da tri godine stara inicijativa o otvaranju policijskih dosijea bude konacno i realizovana. Vlada je, naime, nedavno reanimirala jedan stari prijedlog nekadasnje Sluzbe drzavne bezbjednosti o ustupanju nadleznim arhivskim institucijama policijskih zabiljeski iz vremena kad je drugariva Revolucija, pijuckajuci iz pehara vlastite slave, mezila svoju, ali i tudju djecu, a makedonski parlament je "Inicijativu" toplo preporucio daljoj obradi. Zapravo, nalozio je odgovarajucim sluzbama da pripreme zakonski projekat kojim bi se uoblicili forma, metodi i rokovi jedne sveobuhvatne operacije ideoloske higijene.

Poklon koji je policija sada spremna ustupiti interesima naucne i svake druge misli, sacinjen je od nekih 15.000 dosijea "teskih" oko 55.000 stranica. Ovaj paket stvaran je najvecim dijelom u prvim poslijeratnim godinama, dakle do

1. godine, ali u njemu ima i veoma interesantnih podataka protokolisanih i u mnogo kasnijim periodima. Ovlasni pogled na pominjanje datuma sugerise da se, najvecim dijelom, radi o vremenu kad je sudbina ljudi bila, ili mogla biti, odredjivana "izjavom dvojice svjedoka", a u vezi sa ucescem u NOB ili u okupatorskim jedinicama, u vezi sa vjernosti Titu i Staljinu, u vezi sa dvije vrece zita zakopanim za crne dane...

Valja, medjutim, podsjetiti da su predmetom policijskih zabiljeski bili i ljudi koji su na izvjestan nacin bili burevjesnici demokratskih promjena u bivsem sistemu. Za sto vecu elasticnost rokova kojim bi se obuhvatili policijski dosijei posebno je bio zainteresovan albanski dio makedonske javnosti. Vjerovatno s pravom, ovdasnji Albanci smatraju da su duze i upornije od drugih bili predmetom interesovanja odredjenih sluzbi, a ucestalost njihovih pojavljivanja u policijskim notesima posebno je vidljiva uz neke krizne situacije tu u susjedstvu, dakle kao svojevrsna refleksija politickih gibanja na Kosovu i masovnih policijskih i politickih akcija u vezi sa navodnim albanskim separatizmom.

Nema apsolutno nikakve sumnje da ovaj policijski poklon makedonskoj istoriografiji u najvecem broju slucajeva sadrzi "denuncijantske zabiljeske sumnjive vrijednosti" koje bi jednostavno trebalo unistiti, ali medju njima ce se svakako naci i vrijedne i dragocijene gradje za proucavanje novije makedonske istorije. Materija je, potpuno neovisno od toga da li su pojedini dosijei naucno upotrebljivi ili nisu, sama po sebi izuzetno delikatna, pa joj je ovdasnja politika, kao uostalom u bezbroj drugih prilika, prisla naglaseno oprezno o cemu zapravo svjedoci i fakt da inicijativa fermentira vec pune tri godine. Uostalom, iskustvo traumaticnih potresa u nekim zemljama socijalistickog lanca, a prilikom kampanjskog i u principu selektivnog i politiziranog zavirivanja u dijelove policijskih tajni, daju joj za pravo. Pokazalo se, naime, da su skidanja prvih pecata sa dobro cuvanih dosijea predstavljala dizanje poklopaca sa pandorinih kutija iz kojih je pokuljala prava lavina zla i opacina, ali i mogucnosti politickih zloupotreba i obracuna, ne rijetko po receptu vremena u kojem su razlozi nastajali. Osim mozda u slucaju tajne policije bivse Istocne Njemacke, koja se skrivala iz skracenice "Stazi", ni u jednoj drzavi komunistiskog pedigrea, posao otvaranja policijskih dosijea nije uznapredovao dalje od sticanja kolektivne svijesti da je zazrelo vrijeme da se to i ucini.

U makedonskom slucaju vrijedno je pomenuti upravo to da je politicka aktivnost pri realizaciji inicijative za otvaranje policijskih dosijea od samoga pocetka respektovala moguce efekte naucnog uvida u pola vijeka skupljano potkazivacko blago, a jednako tako i politicku tezinu kresanja jednog dugackog repa i skidanja jedne zaista neprijatne hipoteke. Sa druge strane, medjutim, neprestano su samjeravane eventualne stetne posljedice moralnog prociscenja, svojevrsne ideoloske katarze, do koje ce vjerovatno doci onoga trenutka kad denuncijacije iz vremena uspostave novog moralnog poretka osvanu na svijetlosti ovoga vremena. Postupak otvaranja dosijea, znaci, smatra se potpuno legitimnim u svakom smislu, ali to istovremeno podrazumijeva jedno bolno kopkanje po starim, u najvecem broju slucajeva, djelimicno zacijelenim ranama, bacanje ljage na neke ljude zbog stvarnih ili izmislenih grijehova njihovih roditelja, do pokretanja procesa koji bi u nekoj radikalnoj formi mogli zamirisati na revansizam i prouzrokovati nove i opasne diobe. U krajnjem slucaju, ne smije se preskociti ni mogucnost da su iz te indoktrinirane potkazivacke mase vremenom regrutovani i neki veoma znacajni ljudi buduce politicke nomenklature, dakle ljudi ciji bi neupitni doprinos stvaranju najnovije nacionalne istorije mogao biti osporen zbog bavljenja omiljenim sportom napredne omladine pedesetih godina.

Cini se da su svi ovi razlozi zajedno uticali na politicko opredeljenje da se, umjesto veoma zastupjenog modela formiranja odgovarajucih drzavnih komisija koje bi trebalo da razluce bitno od nebitnog, da odrede sta bi to iz policijskih dosijea trebalo naucno obradjivati i prema potrebi obnarodovati, a sta unistiti, citava ova materija prepusti jednom valjanom zakonskom aktu. Naravno ne bi se smejlo unaprijed sumnajti u dobronamjernost neke grupe ljudi, ali je njihova kompetentnost uvijek upitna s obzirom na politicki kontekst iz koga dolaze i u odnosu na saznanja od kojih krecu. Umjesto komisije koja bi vrsila selekciju materijala, prema ovdacnjoj zamisli, javnosti ce biti dostupni svi policijski dosijei, ali po modalitetima koje definise buduci zakon.

Bude li sve teklo po planu, moglo bi se lako desiti da Makedonija, koja je prema priznanju nekih njenih zvanicnika, od svih zemalja u tranziciji poslednja prisla procesu reciklaze ovog provokativnog ideoloskog sedimenta, postane prva koja je taj posao i dovrsila. Izuzme li se, naravno, bivsa DDR, ali ona i nije tranzitirala, nego je jednostavno ideoloski anektirana. Pise: BUDO VUKOBRAT