SRPSKI KAMEN OKO VRATA

AIM, ZAGREB, 14.2.1996. Hoce li se Srbi izbjegli za "Oluje" vratiti u Hrvatsku ili nece, vise nije pitanje koje ostavlja izbor, jer oni se moraju vratiti ako Hrvatska sebi zeli dobro. Tako govore oni koji su uvjereni da financijska i svaka druga buducnost Hrvatske ovisi upravo o nacinu na koji ce se "rjesavati pitanje statusa izbjeglog srpskog stanovnistva". Jedan od takvih je Gregory Vuksich, bivsi vojni atase u Beogradu i predavac na medjunarodnim studijima sveucilista Georgetown, koji za tjednik "Feral Tribune" pojasnjava da ce "(...) polozaj i znacenje Hrvatske u americkoj vanjskoj politici (pa tako i pristup u zapadne financijske skure op. au.) ubuduce u najvecoj mjeri ovisiti o dvama temeljnim elementima" - kao prvo uspjeh ili neuspjeh nestasne "Federacije", opcenito iskrenost u potpisivanju sporazuma (time misli na Dayton), i kao drugo, ali ne manje vazno, "(...) u kojoj ce mjeri sluzbena politika i dnevna praksa u Hrvatskoj potvrdjivati prihvacanje temeljnih nacela ljudskih prava", koji su u zapadnoj svijesti, htjela to Hrvatska priznati ili ne, povezani s pitanjem izbjeglih Srba, ciji je povratak jedan od preduvjeta koji se moraju ispuniti ukoliko se zeli naklonost Zapada, sto je i obaveza koju je Tudjman prihvatio potpisavsi mirovnu citabu u Daytonu i Parizu.

No, moze se dogoditi i druga varijanta, da Amerika zbog nuznosti real politike digne ruke od cinjenice ljudskih prava, zaboravi na visoke moralne principe i dopusti da se u Hrvatskoj ne samo na grubo, vec i u finesama razvije zombidrustvo, a na drugoj strani iste patologije autokratska drzavna vlast (s metodama light fasizma) izrasla na intimi straha i silnistva, koju ce prije svega njegovati strateski polozaj Hrvatske u zapadnim politickim racunicama.

Rijec je o cinjenici da je Washington spreman tolerirati "snaznu vlast u Hrvatskoj, mozda i malo izvan vlastitih standarda, u mjeri u kojoj ce ona pridonositi odrzavanju mira i stabilnosti u regiji i ukoliko bude kooperativna sa americkim interesima (...)". Vuksich je uvjeren da je internacionalni angazman u Bosni (posebno americki) ponajvise motiviran ocuvanjem "osnovnih vrijednosti civilizacije temeljene na demokraciji i ljudskim pravima" i da ce se zbog toga Hrvatskoj i drugim balkanskim drzavama sve manje gledati kroz prste u pogledu antidemokratske bahatosti.

U istom broju tjednika "Feral Tribune" slican kriticki dodatak dao je i Steven L. Burg, americki balkanolog i profesor na Brandeis University koji, sasvim pri svijesti, tvrdi da se americka administracija "ne pretvara da ne vidi krsenja ljudskih prava i jacanje autoritarizma u Hrvatskoj", sto potkrepljuje iskazom da Amerika na "primjeru Bosne i tvrde osude srpskih ratnih zlocina nastoji pokazati da se bez ostatka zalaze za ljudska prava i kaznjavanje njihova krsenja". Ali bas zbog toga, vjeruje ugledni balkanolog, drugima nece tolerirati grubosti, posebno sada kada velikog rata nema i stoga savjetuje Hrvatskoj da se pripremi za politicka iskusenja koja ju sasvim sigurno ocekuju.

Jedno od iskusenja je, dakako, vec pomenuti povratak srpskog stanovnistva u Hrvatsku. Kao sto je poznato, ideja je dobila formu Predsjednickom izjavom B. B. Ghalija (krajem prosinca prosle godine) kojom je Hrvatska natjerana da ukine sve rokove za "povratak Srba radi povrata njihove imovine" s porukom (manje vidljivom) da se time ne odugovlaci. U izjavi se jos savjetuje da uporedo s time Hrvatska izmijeni zakon kojim se vlasnistvo izbjeglih Srba stavlja u posjed drzave.

Nekoliko dana kasnije opet se dogodila Predsjednicka izjava Vijeca sigurnosti UN-a koja je pohvalila Hrvatsku sto se slozila u pogledu ukidanja vremenskog ogranicenja povratka izbjeglih ljudi, ali ni to nije sve. Unatoc hvalama, B. B. Ghali zahtijeva da se dijelovi Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i pravima manjina koji su nakon "Oluje" izbrisani ponovo vrate na svoje staro mjesto, da bi jednom docekali manjinu zbog koje su napisani. To je tako u dokumentima. No kako je "on the ground"?

Svi takvi pokusaji da se ispravi sto se ispraviti dade nisu u Hrvatskoj docekani sa simpatijama, sto postaje jasno ako se zna da je ovdasnji pojam suvereniteta shvacen krajnje negativno, u patoloskom totalu, kao mogucnost da se na svom teritoriju cine gnjusobe (pravnozakonske & vojnopolicijske), dok vanjski promatraci (evropske institucije, primjerice), imaju sva prava bezinteresnog kibiciranja, jer suprotno bi, dakako, znacilo mijesanje u suverenitet medjunarodno priznate, nezavisne i truc, truc, truc ... drzave, posebno ako su motivi nadziranja i korigiranja "antihrvatski" to jest "prosrpski", a takav je svaki motiv koji se ne svidja vladajucoj stranci. Na slican je nacin shvacena i Ghalijeva izjava, kao uplitanje u nesto sto je bolje da je gospodin Arapin preskocio jer time je, i tu je kvaka, borbeni dio hrvatske vlasti nolens volens natjeran na spoznaju pozicije u kojoj se nalazi, sto je za mnoge od njih katarzicno, dakle bolno.

Ipak, unatoc starackoj tvrdoglavosti, Tudjman je kao iskusni generalstapski personalac na koncu shvatio da ce morati igrati po ritmu koji jace face tamburaju, da pristane na pravila kojima on nije izvor. A to nije lako, jer mnogi snovi tada nestaju. Primjerice, da nije medjunarodne dresure "pelinom i medom", stvar sa Srbima koji su sa sobom "ponijeli svoje prljave gace i dinare" zavrsila bi definitivno vec ovog proljeca kada bi privremeno preuzimanje imovine postalo konacno, a time bi i mogucnost povratka onih Srba koji se posto poto zele vratiti (ako imaju gdje) bila stavljena ad acta i rasuta pepelom, na sve cetiri strane, sto je bio (jos je uvijek, ali samo manje mocan) otvoreni cilj Tudjmana & njegove ekipe.

Ipak, Vlada je domisljato izvukla joker kojim ce se povratak Srba rjesavati u paketu "normalizacije hrvatsko-srpskih odnosa", dakle mucno, prljavo i "postepeno", sto kazuje da ce izbjegli ljudi (svih boja i dezena) jos dugo biti samo pik zibneri u tudjim premijerama, izmedju dva ljuta i luda nacionalsovinizma, cime njihova pozicija ostaje nepromijenjena. Jos dugo ce biti ono sto su od pocetka - ljudi koji se lako mogu navuci da povjeruju u svaku glupost koja se u njihovo ime govori. S druge strane, Hrvatska malcice vjeruje, ne bez cum grano salis, da ce joj se ustupak isplatiti, jer ce moci lakse zagrabiti (koliko pristojnost dopusta) u kasicu-evroprasicu, kao melem za ranu osujecene nacionalne fantazije, vidljive u paroli - "Hrvatska bez Srba".

Ako Tudjman, makar sa ustezanjem, pristane na takvu igru, na radost mnogih otvara prilicno pouzdan nacin da se i prognani Hrvati vrate svojim domovima. Time bi, izmedju ostalog, Hrvatska uspjela da odigra jedan bistar potez. Pristajanjem da u svoje drzavnopravno krilo zanjise izbjegle Srbe i prihvati ih kao svoje gradjane, sto oni bez ostatka jesu, mogla bi "ispod pojasa" rasprsiti velikosrpske strategijske muljaze da se naseljavanjem istocne Slavonije izbjeglim Srbima iz Bosne i Hrvatske nastavi s cijenkanjem prostorom i ljudima, kako bi se pod mus zadrzao barem privid razloga zasto se uopce islo u rat.

Cinjenice govore da od Ghalijeve izjave u Hrvatskoj nije napravljen u pogledu povratka izbjeglih ljudi znacajniji korak dalje nego sto je bilo prije dva mjeseca, ili pak Tudjman pred javnoscu krije rezultate svoga "uspjeha", da je ne uznemiri. Ali je takodjer cinjenica da se od 180 000 izbjeglih ljudi (par hiljada gore ili dolje) vratilo u Hrvatsku nesto manje od 600 (samo im je pozitivno rijesen zahtjev za povratak, sto ne znaci da su dosli), a otprilike 4 000 zahtjeva za povratak jos uvijek ceka svoju milost u Uredu za prognanike i izbjeglice pri Vladi Republike Hrvatske.

Koliko su humana i pravna nastojanja ovdasnje vlasti lazna, tek sjena sjene, licemjerje uzdignuto na nivo visoke politike, ilustrira ne tako davan primjer. Nekoliko dana prije prve Ghalijeve izjave, oko sredine prosinca prosle godine, zamjenik sefa Ureda za prognanike i izbjeglice, poznati liberalni prebjeg Damir Zoric, kazao je na pressici da ce Hrvatska uciniti sve "sto je pravna drzava duzna uciniti po medjunarodnim konvencijama" da bi se izbjegli ljudi vratili. Ali, dodao je Zoric, "(...) ne mogu se zaboraviti cetiri godine rata". Ali, dodajmo mi, mozda bas u zaboravu lezi razlog sto je Hrvatska vec po ko zna koji put ostala u predvorju Vijeca Evrope. A kada jednom ipak udje, velike su sanse da udje sa Srbijom, sto je za Hrvate i u mislima hladan tus, jer time se, naime, izjednacava agresor i zrtva.

ALEN ANIC