ZAGREB I MOSTAR RUKU POD RUKU
AIM, ZAGREB, 13,2,1996. Za proslotjedne nerede u Mostaru i sabotiranje daytonskih dogovora medjunarodna zajednica drzi odgovornim Zagreb. Talijanska ministrica Agnelli istoga je trena pohitala Tudjmanu, a i njemacki ga ministar Kinkel vrlo direktno tereti, unaprijed se ljuteci kako ce se, vjerojatno, hrvatski predsjednik ponovo izgovarati da nema kontrolu nad Hercegovinom. Je li to istina? Tko zaista vlada Hercegovinom? I tko je, tim slijedom, odgovoran za tamosnje dogadjanje naroda, u kojem je evropski upravitelj bio skoro lincovan, u kojem se u njegov automobil pucalo, valjda s namjerom da ga se - ako ne moze drugacije - zaustavi i prekine krajnjim sredstvima.
Da izmedju Mostara i Zagreba odavno postoji strateska suglasnost - nije nikakva tajna. Hercegovacki secesionisti i zagrebacki imperijalisti lako su nasli zajednicki jezik, pretvarajuci sve bosanskohercegovacke Hrvate u taoce svoje politike priljubljivanja Hercegovine uz Hrvatsku, To je bio zajednicki cilj.
U ostvarenju te svoje politike Tudjman se oslanjao, kako to kaze jedan od neformalnih gazda u Hercegovini, na sedam sekretara SKOJ-a. To je podrugljiva interpretacija cinjenice da su celni ljudi Herceg-Bosne, a sada i Federacije, od Zubaka do Prlica, i u bivsem rezimu obnasali funkcije slicne danasnjima. Zbog svoje proslosti i svoje sadasnjosti oni su poslusni Tudjmanovi pijuni. Inozemni mediji u posljednje vrijeme primjecuju da Zubak ima samo formalnu vlast, a da Hercegovinom zapravo drma netko drugi.
Tvrdi se da je to Mate Boban, nekadasnji prvi covjek Herceg- Bosne, povucen u Zagreb nakon obustavljanja hrvatsko-muslimanskog rata. Zapravo rijec je o grupici vrlo zivopisnih likova, legionara, kriminalaca lokalnog i medjunarodnog kruga, ekstremista raznih vrsta, ratnih profitera, premazanih svim mastima i uglavnom crnom bojom. Ta se linija otvoreno poziva na ustasluk, a prisno je povezana s hercegovackim lobijem u Zagrebu, ciji je prononsirani sef hrvatski ministar obrane, Gojko Susak. Oni formalnu vlast nemaju, ali Hercegovina pod njima stenje.
Hercegovinom vlada mafija - to je ocjena koja se u posljednje vrijeme sve cesce cuje, I evropski upravitelj Mostara, Hans Koschnick, u svojim izvjestajima apostrofira metastazirani kriminal, kome se ne uspijeva doskociti. Povodom najnovijih izgreda, Koschnick kaze da nije problem u Zagrebu nego u hrvatskoj policiji u zapadnom dijelu Mostara, ali ne kaze pod cijom je ona vlascu.
Hrvatska je vlast prisno povezana s hercegovackim mafijasima. Svojim je odlukama omogucila njihovo bogacenje, ali je najcesce i sama od toga profitirala. Na primjer, ovdasnji poljoprivrednici prijete protestima jer je Hrvatska unistila vlastitu poljoprivredu, stimulirajuci hercegovacke svercere hranom. Seljacki tribun, Josip Pankretic, tvrdi da je hrvatski budzet tako ostecen za milijardu kuna, sto je oko 270 milijuna njemackih maraka. Vice Vukojevic, koji je na sebe preuzeo ulogu glanogovornika hercegovackih ekstremista, tvrdi da je kriminal, koji se dogadja u Mostaru, zapravo iniciran u Zagrebu.
U svakom slucaju, hercegovacki su lovasi, krcati parama, pokupovali dobar dio obale, hotela i turistickih objekata, Dubrovnik, Split, ali i veliki dio Zagreba. Toliko su se osilili da je jedan od najistaknutijih, Tuta Naletilic, nedavno gotovo izazvao diplomatski incident: njegovi su se cuvari u jednom zagrebackom hotelu sudarili s osiguranjem americkog drzavnog tajnika Cristophera.
Ta linija ne pokazuje veliku impresioniranost Tudjmanom. U inozemnim su se medijima cak pojavile spekulacije da ga ucjenjuju. To je lako moguce - kada je Haaski sud trazio da mu se izruce optuzenici iz Hercegovine, u Zagreb je iz Mostara odaslana poruka da su oni samo izvrsavali naredjenja i da o tome postoji dokumentacija. Ocigledna dosadasnja povezanost hrvatskog i hercegovackog vrha, i u stvarima biznisa i u stvarima politike, pretvorila ih je u medjusobne taoce.
U Zagrebu se sada spekulira kako Tudjman pokusava obuzdati hercegovacke silnike i ograniciti njihovu vlast. Navodno radi i na micanju svog, kako je nekada govorio, "najboljeg ministra" Suska. Istodobno se moze cuti i procjena da ekstremisti, nezadovoljni daytonskim sporazumom, sada ciljaju i na Tudjmana. Ako i postoji medju njima neki sukob, cini se da jedni druge drze za vrat.
No, prije ce biti da, unatoc tom koskanju, mostarsko dogadjanje Hrvata pokazuje kako izmedju Zagreba i Mostara jos uvijek postoji duboka suglasnost. Organizirana spontanost mostarskih protesta vidljiva je iz vise detalja. Lokalni je radio, pozivajuci na prosvjede, odmah poceo sibati domoljubne pjesme, iz skole su na demonstracije pustena djeca, bukaci su automobilima blokirali urede Evropske uprave a da hrvatska policija ni prstom nije maknula. Policajci se nisu pomakli ni u onih sat vremena koliko su razjareni Hrvati na Koschnicku trenirali gadjanje.
Mostarskim protestima Zagreb je pruzio razumijevanje, opravdanje i svu logisticku medijsku i politicku podrsku. Brajkovic u Mostaru, Zubak u Sarajevu i prvo Sanader, a zatim i Tudjman u Zagrebu o uzrocima nereda tvrde navlas isto - Koschnick je prekrisio daytonski sporazum. Ono sto se u Mostaru zaista dogodilo - sluzbena je politika pokusala pokriti. Vidljivo je to i iz nacina na koji su o mostarskom slucaju izvjestavali ovdasnji vlasti bliski mediji. Njihove su formulacije sada predmet poruge na medjunarodnoj press-sceni. Juris na Evropsku upravu postao je u interpretaciji Hrvatskog radija "isticanje hrvatskog grba na zgradu EU". Nasilnicke demonstracije, s pucanjem i lupanjem Koschnickova automobila i unistavanjem imovine evropske administracije, Hrvatska televizija naziva "masovnim okupljanjem Hrvata oko sjedista Evropske uprave". O pretvaranju Koschnicka u zivu metu javljeno je na slijedeci nacin: "medju okupljenim se gradjanima u jednom trenutku nasao blokiran i evropski upravitelj, ali sve se brzo smirilo, nakon intervencije Mije Brajkovica gradjani su se mirno razisli".
Izrazavajuci razumijevanje za nezadovoljstvo, Zagreb se, doduse, u jednoj polurecenici ogradio od incidenta, ali je citave redenike optuzbi izmitraljirao po onima koji su mostarske izgrede osudili. Tako je u ovdasnjim medijima pokrenuta hajka, podjednako na njemackog ministra Kinkela, koji je optuzen za poticanje antihrvatske histerije, kao i na Racanove socijaldemokrate, koji su se usudili pripomenuti da bi s Koschnickom trebalo nastaviti suradnju, jer ga podrzava cijela medjunarodna zajednica.
Koliko je frapantna podudarnost izmedju Mostara i Zagreba govori i slijedeci detalj: "Ne zelimo nista mjesovito" - tu je recenicu izgovorio jedan od mostarskih celnika, mozda najjezgovitije pokazujuci u cemu je zapravo problem. Distrikt u Mostaru mogao bi postati embrion ujedinjenja grada. Gradonacelnik sa zapadne obale Neretve, Mijo Brajkovic, otvoreno govori da u Bosni treba stvoriti tri entiteta. Mostarski dernek s domoljubnim koracnicama i pucanjem pokusao je zaustaviti daytonski rasplet i isprovocirati konacnu podjelu grada, vjerojatno i Federacije. Svi su svjesni da rjesenja idu finalu i da se stvari moraju prelomiti, ovako ili onako. Dvostruke je igre sve teze voditi. Hrvatska je, preko volje, morala pristati da u Mostar posalje i svoje policajce, koji ce biti pod evropskom upravom. Moglo bi se dogoditi da policajci iz Hrvatske dodju u sukob s hercegovackim Hrvatima. Zato se s urnebesom moralo pozuriti. Policajci iz Hrvatske ne bi mogli stajati po strani dok se puca u Koschnicka. Izjasnjavajuci se protiv bilo kakve mjesovitosti, Hercegovci inzistiraju na jasnoj liniji razgranicenja, na etnickoj podjeli - Mostara i Federacije.
Istodobno s tim mostarskim izvikivanjem "nemijesanja" kao politickog cilja, Tudjmanov savjetnik, sveucilisni profesor, Djordje Pribicevic, u jednom intervjuu obrazlaze kako je, doslovce, "nehumano prisiljavati Hrvate i Srbe da zive zajedno". Isto vrijedi i za Muslimane. Objasnjavajuci blagodati "humanog preseljenja", Pribicevic tvrdi da ce seliti sve etnicke grupe, koje su na "krivome mjestu", i u Hrvatskoj i u Bosni. Svi koji se "nece asimilirati moraju su prikljuciti svome nacionalnom jatu. Nacije moraju biti kompaktne jer su samo tako moguce drzava i demokracija. Hrvati i Srbi u Bosni pristat ce na kooperaciju, ako budu - kaze Pribicevic - vezani sa svojim maticnim drzavama i ako se ne budu mijesali s muslimanima". Jedna do dvije republike bivse jugozajednice nece opstati kao samostalne drzave.
JELENA LOVRIC