SRETNI NESRETNICI

Bjegunci u Sloveniji

U noci izmedju utorka i srijede, pocetak proljeca je bio, Zlata G. ubila je muza Jusufa G. On je spavao , ona je dosla do kreveta , uzela kamen koji je danima cuvala (tako su kazali policajci ) , kamen je bio tezak pet kilograma , zamotala ga u najlon carapu i pocela da udara. On je imao 59 godina, ona je bila godinu dana starija. Ovo se desilo u Slovenj Gradecu i spada u jednu ob bezbrojnih zalosnih prica o sudbini izbjeglica iz BiH u Sloveniji. Zlata i Jusuf zivjeli su u Bosanskoj Dubici do pred kraj 1992. godine, imali su imanje od 22 hektara, u zivotu su izrodili jedanaestoro djece , sinovi su se pozenili, kcerke poudava- le , cetiri su stigle do Slovenj Gradeca u kojem su osnovale svoje porodice. Roditelje u Bosni posjecivale su za vrijeme godisnjih odmora , nosile im poklone, a vracale se sa punim automobilskim prtljaznicima hrane. Krajem 1992. godine stigli su naoruzani ljudi koji su tvrdili da su srpska vojska, iako nimalo nisu slicili onim Zlatinim komsijama kojima je odlazila cestitati Bozic i Novu godinu , a oni njoj dolazili na baklave i hurmasice za Bajram. Komsije su sakrile nju i Jusufa, dok "oslobodioci " nisu prosli . Iza njih osim rusevina i pobijenih ljudi koji su slucajno bili Muslimani nije nista ostalo. Zlata i Jusuf napustili su ono sto je ostalo od njihove kuce sa plasticnim kesama u rukama i nekako stigli u Slovenj Gradec gdje su na zivjeli na smjenu po mjesec dana kod svake kcerke, prenoseci sebe i svoje plasticne kese u kojima su cuvali sve ono sto im je ostalo od imanja i zivota. Zlata je bila bolesna. Gledala je sta su "oslobodioci" uradili i (ovo je ispricao ljekar koji ju je lijecio) tvrdila da u tijelu ima metak koji joj se priblizava srcu. Kad joj dodje do srca, umrijece. Nigdje , naravno, nije bilo nikakvog metka, osim u Zlatinoj dusi. Vidjela je kako su oni ljudi u uniformama pobili ljude sa kojima je provela cijeli zivot. Sve one metke kojima su pobijeni ponijela je Zlata sa sobom , svi ti meci su i nju pogodili . Ono sto je uradila Jusufu, samo je posljedica tih metaka. Mira nije nasla , iako su svi tvrdili da moze biti sretna sto je dosla u Sloveniju koja je tada docekivala protjerane ne pitajuci ni za vjeru, ni za rasu, ni za naciju.

Racunica s ljudima

Podaci koje statistika iznosi pokazuju da je od 4 300 000 stanovnika BiH u izbjeglistvu i protjerano 1 900 000 ljudi. Takozvanih unutrsnjih bjegunaca je oko 700 000. Kada se ove brojke saberu i kada im se doda 200 000 ubijenih, opet po zvanicnim podacima, ostaje razlika od 500 000 ljudi kojih nema ni na jednom spisku - ubijenih, iseljenih, izbjeglih, za ciju sudbinu se jednostavno ne zna. Ocito je da ce se zvanicne brojke o bosanskoj statistici smrti , kada se svi podaci prikupe , morati temeljito korigovati. Kada se samo nabroje temeljito "oslobodjeni" gradovi, sela , regije , poput istocne Bosne , Bosanske Krajine , Hercegovine, po kojoj su harali i "oslobodioci" iz Hrvatske, brojka od 700 000 mrtvih postace realna. Zbog toga su u pravu oni koji tvrde da su sretni ljudi poput Zlate i Jusufa, jer su nasli zatosiste i spasili zivot. U pravu su i oni koji tvrde da ljudi poput Zlate i Jusufa, iako su sacuvali zivot, nisu nista manje zrtve rata od onih koji su ostali u BiH i ostali zivi. Niko jos nije rekao da su drzave koje su prihvatile izbjeglice isto toliko zrtve toga rata, ukoliko ih nisu prihvatile iz "kozmetickih" razloga. Slovenija je do 1993. godine prhvatila oko 70 000 bjegunaca, petnaestak hiljada bilo je smjesteno u sabirne centre, ostali kod prijatelja li porodica. Tada je ucesce bjegunaca u strukturi stanovnistva dostiglo 3 odsto. Da je takav procenat bjegunaca u strukturi stanovnistva Italije , ona bi morala primiti oko 2,5 miliona bjegu- naca, Austrija bi morala primiti oko 300 000, Njemacka oko 4 miliona, Amerika bi morala primiti cjelokupno stanovnistvo BiH I jos ne bi bila prebuki- rana.

Zivot za nezivjet

Zbog toga su i problemi sa kojima su se suocili bjegunci u Sloveniji utoliko komplikovaniji u sociopsiholoskom i ekonomskom smislu. Ilustrcija o frustraci- jama je vise nego dovoljno. Profesor sarajevskog Univerziteta stigao je u Ljubljanu sa suprugom i dvije kcerke, nakon dvije i po godine boravka u opsje- dnutom gradu. Nakon petnaestak dana boravka u cetvorokrevetnoj sobi u nekadas- njem samackom domu, supruga se htjela razvesti (prvo se htjela razvesti u Sara- jevu jer ju nije mogao izvesti , a onda zato sto ju je izveo), starija kcerka se odlucila vratiti u Sarajevo. Na kraju su sve cetvoro zavrsili u Svedskoj, gdje je dobio mjesto na jednom od univerziteta, sa polovicnom platom i punom radnom obavezom. Mladu zenu sa dvoje djece prijatelji su smjestili u vikendicu, komfor- no opremljenu za normalan zivot , u najljepsem dijelu Slovenije, u dolini Krke. Danima djeca nisu htjela ni do rijeke, ni do sume, samo su sjedila u dnevnoj sobi i gledala televiziju. Majka je bila sretna da su zivi i sto dobro jedu. Tanjuri su uvijek bili prazni. Tragiku situacije shvatila je jednog dana kada je osjetila smrad hrane koja truli. Djeca su jela koliko su htjela, a ostatak hra- ne su skrivala po najrazlicitijim skrovistima i sklonistima. Iz vikendice nisu izlazila jer je svako sjedio pored svog skrovista i pazio da mu "onaj drugi" ne pronadje hranu. To je zalosna realnost izbjegliskog zivota koji se ne zivi, nego samo prezivljava i dokaz da nije dovoljno pomoci da se zivot spasi, nego se mora omoguciti da se zivot zivi - da djeca idu u skolu, da studiraju, da se druze, da idu u kino, da se zaljubljuju , da rade sve ono sto tinejdzeri u cijelom svijetu rade i sto bi radili da ne spadaju u statisticku kategoriju "izbjeglica", cime su postali dio amorfne mase sastavljene od staraca i bolesnika,penzionera i akademika, profesora i konobara, zanatlija i pisaca. Slovenija, kao i sve druge drzave , svoje obaveze prema bjeguncima iz BiH ispun- java pravo u onoj mjeri koja je odredjena medjunarodnim konvencijama - smjestaj, dva, tri obroka dnevno, pravo na osnovnoskolsko obrazovanje. Otislo se i korak dalje - srednjoskolci i studenti zapoceli su ili nastavili skolovanje, vise zahvaljujuci autonomnim akcijama slovenackih civilnih pokreta i struktura , na sta je drzava precutno pristala. U svim aktivnostima odlucujuca je uloga ovih pokreta, koja imaju i dobru volju i znanje, ali nemaju novca.

Dr Zeljko Curic, psihoterapeut, strucnjak za lijscenje postratnih trauma, bjeguncima se bavi vec godinama , u vise zemalja. " Kada smo zapoceli raditi, krenuli smo od teze da je bjegunac normalan covjek u nenormalnim okol- nostima. Bjegunstvo nije ludilo, nije neuroza, bjegunstvo je stanje u kojem se ti ljudi nalaze. Nikad u zivotu necu zaboraviti dobru volju svih tih ljudi, po- moc mojih kolega u Sloveniji i njihovu spremnost da pomognu, maksimalno su se trudili i trude se i dalje , potpuno volonterski radili i rade da pomognu . Medjutim , sve skupa je to dobra volja individua. Mislim da su svijetu kompletno dosadili bjegunci i da sve manje o njima vodi brigu. Izgovor za to je svuda isti: losa je ekonomska situacija, to je prvi izgovor u svakoj zemlji bez raz- like, a dodatno, tu je i sebicnost, zatvorenost, ksenofobicnost. Gledajuci pov- jesno, ustvari , nista novo se ne dogadja. Nema nikakve razlike izmedju ruskog bjegunca koji je bjezao pred Crvenom armijom, kada su ruski knezovi i grofovi radili u Parizu kao cuvari WC-a i mog dobrog prijatelja i kolege iz Sarajeva , neurokirurga, koji danas vozi autobus u Kanadi. Sve ti je isto. "

Dr Curic tvrdi da izbjeglice sada ulaze u najtezu fazu. "Tu fazu bih nazvao faza ocaja i beznadja. Veliki broj ljudi otisao je na razne strane svijeta, tako da sada medju bjeguncima u Sloveniji imamo zalosno stanje. Veliki broj sposobnih ljudi , a kada kazem sposobnih ne mislim obrazovanih, nego spo- sobnih da prezive u svemu ovom, koji su dovoljno socijalno prilagodjeni da promjene svoj nacin zivota je otisao. Ostali su oni kojima je i sam pojam gra- nica, pasos, enigma. Medju njima je dosta nepismenih, starih, bolesnih, kojima se srusio svijet kada su napustili svoje dvoriste, svoje selo, tako da se tre- nutno suocavamo sa problemom depresivnosti koji, po meni , nije vise svojstven samo starijoj populaciji. Sada se suocavamo sa problemom depresivnosti i kod mladjih, tinejdzera, pa cak i kod djece. U zadnje vrijeme u razgovorima u nasem savjetovalistu vrlo cesto se spominje problem samoubistva, koji je, naravno, povezan sa depresivnoscu i beznadjem , tko da patologija sa kojom se suocavamo postaje sve teza i teza. Imamo veliki broj djece, odlicnih ucenika na pocetku, koji sada napustaju skolu. Ne vide smisao svog skolovanja. Imali smo i nekoliko slucajeva organiziranog klriminala. Tinejdzeri su se ukljucivali u organizovani kriminal, kao "dileri" lakih droga, bilo je i kockanja, utjerivanja dugova.
Imamo slucajeve majki koje su potpuno prestale da brinu o djeci , zatvaraju se i danima ne izlaze iz sobe, slucajevi klasicnog autizma, klasicne autodestruk- tivnosti. Javlja se i destruktivnost prema vani. Problemi su brojni. Ljudi su sve bespomocniji. Veliki broj isao bi nazad, u BiH. Kada ga upitam gdje, odgovori da ne zna. Jedna gospodja iz sabirnog centra hoce nazad. Kada je upitam gdje je to nazad, to je Tuzla. Kada je upitam ima li gdje, odgovori da nema, kada je upitam ima li kod koga, odgovori da nema, kada je pitam zasto bi se vratila, odgovori da ne zna, kakda je upitam ima li ikoga svog u Tuzli, odgovori da nema. Bojim se da radi o impulsu ici po svaku cijenu, pa makar i na gore."

anterfile

1. Sta je djeci-bjeguncima najteze?

       - jer sam bjegunac
       - jer nikog svog nemam ovde
       -kad pomislim na roditelje u Bosni
       - jer je sve skupo, a ja nemam novca
       - kad vidim kako mama Slovenka zagrli svoje dijete, a moje mame  
         nema
       - kad se sjetim kako je bilo, a kako je sada
       - kad pomislim ima li moja porodica za jelo i jesu li zivi
       - kad vidim da djeca idu svojim putem, a ja nemam puta
   

2. Kad mi je tesko pomaze mi....

• najvise pomazem sam sebi, stalno sam usamljen i razmisljam

  - sam sebi kazem da ce sve to proci I da cu se vratiti u Bosnu
  - popijem apaurin
  - nekog nadjem pa pricamo
  

(anketa medju djecom iz BiH u Ljubljani)

ZORAN ODIC, AIM Zoran Odis