ANALIZA MIROVNOG DOKUMENTA O IZBORIMA

AIM SARAJEVO, 28.01.96. Odredbe Mirovnog sporazuma o izborima jasne su i dosljedne u zahtjevu da se organizuju slobodni, fer i demokratski izbori u Bosni i Hercegovini. Zapravo, one predstavljaju izborne principe medjunarodnog niva i verifikacije, a s obzirom na stvarno stanje i odnose u BiH, pozitivna strana tog Sporazuma o realizaciji ukupnog izobnog projekta i jeste, prije svega, u tome sto su svi njegovi aspeksti u nadleznosti Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSSE).

Naime, upravo ce ta isnstitucija verifikovati da li su se u oba entiteta stekli uslovi za izbore, utvrdjivace program izbora, vrsiti nadzor nad cjelokupnim procesom priprema i toka izbora, ali i uspostaviti Privremenu izbornu komisiju cija ce nadleznost biti sveobuhvatna u cijelom toku izbora i u kojoj ce odluka njenog predstadavajuceg (sef OSSE-a) biti presudna. Privremena izborna komisija donosice, pak, izborna pravila i propise, a obaveza svih strana u BiH je da se u potpunosti pridrzavaju tih odredbi, bez obzira na unutrasnje zakone i porpise. To u biti znaci da OSSE ima vrlo veliki i presudni uticaj na ukupan tok izbornog procesa.

No, kako se Daytonski sporazum u domenu izbora zadrzao tek na utvrdjivanju principa, OSSC ce imati slobodu opredjeljenja za konkretna rjesenja u onim pravilima i propisima koja ova instutucija smatra najprikladnijim za sadasnje bosanskohercegovacke odnose. Naravno, uvjek u granicama utvrdjenih principa u Daytonu. Zapravo, bez uvida u izborna pravila i propise OSSE-a, tesko je na sigurniji nacin prosudjivati o buducim izborima u BiH.

Ipak, s razlogom se moze tvrditi da su za ostvarivanje izbornih principa iz Sporazuma protrebni znatno stabilniji drustveni odnosi od onih koji ce postojati za vrijeme njihovog sprovodjenja u BiH. Ovdje ce se, van sumnje, desavati brojne teskoce, od pokusaja opstrukcije, preko manipulacije, pa i do grubih krsenja izbrornih pravila i propisa. S druge strane, poseban problem predsavljace obezbjedjivanje sigurne registracije biraca (prema popisu stanovnistva iz 91.), pogotovo ispunjenje prava izbjeglica za glasanje, ali i pravo glasanja u tajnosti, bez straha i zastrasivanja. Uz sve druge danas upitne elemente izbornog procesa (sloboda kretanja, sloboda udruzivanja i djelovanja politickih partija, pravo kandidovanja, vodjenja politicke kampanje u fer i slobodnoj utakmici, pristup medijima na nediskriminacijskoj osnovi i slicno) pitanje je da li ce birac za kojeg se bude konstatovalo da je glasao, to glasanje obaviti zaista licno. Drugim rjecima - da li ce utvrdjeni i objavljeni izborni rezultati odrazavati stvarno stanje u BiH?

Naravno, osnovni uslov za uspjesnost razrjesenja svih ovih problema jeste da Privremena izborna komisija propise sto vise detaljnih pravila ponasanja ovdasnjih medija u vezi sa izborima. Bosna i Hercegovina je, naime, gotovo bez nezavisnih medija. Vecina njih, cak i ako im se ne prigovori da su podgrijavali medjunacionalne tenzije, priklonila se neprincipijelno nacionalnim politickim strankama, te bi tek striktno propisana pravila njihovog ponasanja i premanentni angazman Komisje na dosljednom pridrzavanju tih pravila, omogucli ravnopravan tretman politickih stranaka i pojedinaca u predizbornoj kampanji.

Ustav Bosne i Hercegovine, medjutim, sadrzi samo odredbe koje se ticu izbora za organe drzavne vlasti BiH, dok se o izborima u entitetima, kantonima i opstina ne izjasnjava, izuzev da njihova izborna pravila i propisi ne mogu narusavati ustavne principe i osnovne slobode gradjana utvrdjene tim Ustavom. Ipak, iz Ustava proizilazi da se sastav organa drzavne vlasti BiH bazira, prije svega, na participiranju jednakog broja Bosnjaka, Srba i Hrvate, te da se (bez obzira da li je nacin biranja direktno od gradjana ili skupstinskim delegiranjem) sve zavrsava u entitetima. Mada se ovaj drugi princip objasnjava time da je BiH slozena drzava dva entiteta, on je ipak posljednica jos ranije (po Washingtonskom sporazumu) isparcelisane konstitutivnosti njena tri naroda, po kojoj su Bosnjaci i Hrvati konstituenti Federacije, a Srbi konstituenti Republike Srpske. Uz napomenu da nista drugo ne gura tako snazno BiH prema "savezu drzava", a njene gradjane prema ogranicavanju njihovih ustavnih prava i neravnopravnosti, poput ovog rjesenja, ostaje pitanje koliko ono omogucava ostvarivanje dva temljna principa "Kopenhagenskog dokumenta": garantovanje univerzalnih i jednakih gradjanskih prava za sve punoljetne gradjane, te postivanje prava gradjanina da se kandiduje (individulano ili kao predstavnik stranke) za politicku ili javnu funkciju bez diskriminacije?

S obzirom da Dom naroda predstavlja bosanskohercegovacke narode, Ustav slijedi takvo opredjeljenje prilikom izbora njegovih clanova u skupstinama entiteta. Ali, kad se radi o izboru clanova Predstavnickog doma Parlamentarne skupstine, postavlja se pitanje kako treba tumaciti ustavne odredbe koje to reguliraju da bi se ispunio zahtjev "Kopenhagenskog dokumenta" da "sva mjesta u najmanje jednom domu nacionalnog zakonodavstva budu slobodno takmicenje u direktnom glasanju"? Jer, u clanu IV Ustava BiH utvrdjeno je da se dvije trecine clanova Predstavnickog doma "biraju sa teritorija Federacije, a jedna trecina sa teritorija Republike Srpske", sto znaci da ce clanovi ovog doma biti direktno birani, ali "iz svog entiteta".

Dakle, da li u Predstavnicki dom moze biti izabran kandidat koji (nacionalno) nije iz "svog entiteta", bilo da se radi o Federaciji ili Republici Srpskoj? U slucaju negativnog odgovora znaci da pravo gradjanina kandiduje ima efekta i smisla samo ako je gradjanin sa teritorije odgovarajuceg entiteta, sto se kosi s pravom kandidiranja bez diskriminacije. S druge strane, i u slucaju da politicka stranka ili organizacija koja djeluje na citavom podrucju BiH, kandidduje za ovaj dom svoje kandidate bez obzira iz kojeg su entiteta (na sto imaju pravo) to opet znaci (ne samo fakticki nego i pravno) da mogu biti izabrani samo oni koji su "iz svog entiteta". Posljedica je, naravno, instalitranje dvije kategorije gradjana - oni koji mogu i oni koji ne mogu biti izabrani, bez obzira sto su kandidovani - sto je bez sumnje grublji vid diskriminacije.

Zapravo, iako se u ustavnim odredbama o sastavu Predstavnickog doma ne navode izricito Bosnjaci, Srbi i Hrvati, sama konstatscija da se od ukupno 42 clana ovog doma dvije trecine bira na teritoriji Federacije a jedna u Republici Srpskoj, ocito pokazuje da se preferira, odnosno sugerise, da u Domu bude po trecina svakog od ta tri naroda. S obzirom da se izbor visi "u svom entitetu" to prakticno znaci da u ovaj dom ne mogu biti izabrani gradjani koji ne pripadaju narodu ciji predznak nosi taj entitet. Ili: ne mogu biti izabrani gradjani koji imaju taj nacionalni predznak, ali ne dolaze s teritorije "svog entiteta". Time je izborna baza, pored svodjenja na nacionalnu pripadnost, ogranicena i doticnim entitetom, te eliminirani pripadnici svih drugih naroda, ali i "svog" koji nije s "njegove" teritorije.

I ustavne odredbe o izboru clanova Predsjednistva BiH nalazu da se jedan Bosnjak i jedan Hrvat biraju direktno sa teritorije Federacije, a jedan Srbin sa teritorije Republike Srpske. To upucuje na zakljucak da bi izabrani clan Predsjednistva morao biti sa teritorija odgovarajuceg entiteta. Ali, vec u nardenom stavu istog clana nominirano je da ce "clanovi Predsjednistva biti birani u svakom entitetu", bez objasnjenja sta rijec "svakom" konkretno znaci. Naime, ako ta rijec znaci - dvojica u jednom, jedan u drugom entitetu, uz dopunu da svaki glasac moze glasati samo za jednog kandidata, onda bi prakticno za pojedinog clana Predsjednistva glasali samo pripadnici naroda kojem sam pripada. Ako pak znaci da za clanove Predsjednistva glasaju svi biraci u oba entiteta, onda je pitanje kako se to uklapa u ustavnu uredbu da se Bosnjak i Hrvat biraju sa teritorija Federacije, a Srbin sa teritorija Republike Srpske. Ove odredbe, opet, daju i kompromisno tumacenje - da za clana Predsjednistva glasaju svi biraci iz oba entiteta, ali da clan Predsjednistva bude iz odredenog. No, i ovaj komrpomis se tesko moze nazvati boljom solucijom, jer i on lisava veliki broj gradjana BiH njihovog prava da budu birani bez diskriminacije.

Dokumenti Opsteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, dakle, imaju nedorecenosti, slabih rjesenja i kontraverzi. Relano gledajuci, oni nisu ni mogli biti puno drugaciji jer se odnose na drasticno slab i sam po sebi kontroverzan drustveni ambijent. Uz to, njihova ozbiljna pretenzija zasluzuje punu podrsku, ne samo u zaustavljanju rata, vec teznjama da Bosna i Hercegovina postane drzava ravnosravnih gradjana i naroda, u kojoj se ljudska prava i osnovne slobode ostvaruju po medjunarodnim standardima. Zato ce se prema ovim dokumentima i rjesenju trebati odnositi sa puno dobre volje i spremnosti da se prihvate na optimalno efikasan i koristan nacin. Privremena izborna komisija bice, van sumnje, pred teskim i odgovornim zadatkom oko donosenja pravila i propisa za izbore u bosanskohercegovackim slozenim i bremenitim okolnostima. No, sdruge strane, Komisija ima i mogucnost da ta predlozena rjesenja oslobodi svake uskogrudisti i uskljucivosti, odnosno zasniva na temeljnim ciljevima Mirovnog sporazuma. Jer, znacaj predstojecih izbora ne ogranicava se samo na mandat izabranih, vec predstavlja i presudan uticaj na buducnost drzave Bosne i Hercegovine.

Prof. dr NEDJO MILICEVIC (sudija Ustavnog suda BiH)