TAJNA SREBRENICKIH RUDARA

Muslimani prebegli iz istocne Bosne napustaju Srbiju

AIM, Beograd, 25.1.1996.

Muslimani iz Srebrenice i Zepe koji su poslije pada ove dvije bivse zasticene zone UN u avgustu prosle godine prebjegli u Srbiju, odlaze u vecim ili manjim grupama u trece zemlje. Kompletnu organizaciju njihovog odlaska vodi beogradski biro UNHCR. Prema informacijama iz ovog Biroa do sada je otislo l8O Muslimana u Irsku, 26 u Svedsku , u SAD 5O i Australiju lO3. Rijec je, u prvom redu, o ljudima iz centra u Sljivovici, kod Uzica, i centra u Mitrovom Polju kod Aleksandrovca.

U pocetku njihov status nije bio regulisan, tako da su neko vrijeme nezvanicno tretirani kao ratni zarobljenici. Jos uvijek je ostalo nerascisceno koliko je Muslimana prebjeglo u Srbiju. Helsinski komitet za ljudska prava u Sandzaku tvrdi da je preslo preko hiljadu ljudi razlicite starosne dobi, dok su medjunarodne humanitarne organizacije registrovale tacno 796 osoba. Sporno je, narocito, osamdeset vojno sposobnih muskaraca koji su, po nekim izvorima, stigli do Sandzaka i tu im se gubi svaki trag. Prema neprovjerenim informacijama, oni su uhapseni i vraceni srpskim vlastima u BiH. Pretpostavlja se da ukupno u Srbiji jos ima oko 700 prebjeglih Muslimana iz istocne Bosne.

Isto tako, postoje indicije da se u rudniku Trepca na Kosovu nalazi 28O Muslimana iz Srebrenice - rudara. Naime, neposredno poslije pada ove bivse muslimanske enklave, vlasti u Srbiji su objavile da se u rudnik Trepca vratilo 28O Albanaca. Na Kosovu, medjutim, tvrde albanski izvori, vratila su se svega dva Albanca, a rudnik je poceo da radi. Drugim rijecima, rudari su morali da dodju sa strane. U Helsinskom komitetu za ljudska prava, bez opipljivih dokaza, potkrepljuju tvrdnje da se radi o rudarima Muslimanima iz Srebrenice i cinjenicom da rudnik u ovom gradu i Trepca imaju istu tehnologiju - radi se o rudnicima olova, srebra i cinka. Prema istim izvorima, u samoj Srebrenici, u rudniku nalazi se jos 5OO Muslimana na prinudnom radu.

Saradnik AIM-a prisustvovao je otpremanju grupe od lO3 Muslimana za Australiju, na beogradskom aerodromu. Vecina tvrdi da je bilo maltretiranja od strane pojedinih policajaca. Torturama su narocito bili izlozeni oni koji su imali bar neki cin u Armiji BiH. Rijec je, prije svega, o ljudima iz prihvatnog centra u Sljivovici. Smjenom uprave stanje se promijenilo na bolje, ali tada su nastupili problemi sa hranom. Medjunarodni crveni krst obezbjedjivao je dovoljne kolicine hrane, ali ona, kako tvrde, nije stizala do njih. Internirci sa ushicenjem govore o razumijevanju civila koji su im kroz ogradu uspijevali da doture hranu, cigarete i ponesto novca. Posebno hvale direktora jedne privatne firme iz Uzica koji im je doturao hranu, ni sami ne znaju kako. Jedino im je uspio da poruci da je imao veoma dobre poslovne veze sa privatnim preduzimacima iz Zepe.

U prihvatnom centru u Mitrovom Polju u neposrednoj blizini interniraca, nalazila se zgrada u kojoj su bile smjestene srpske izbjeglice iz Slavonije. Sa njima su se, kazu, cak i druzili, koliko im je to bilo dozvoljeno.

M. Cavcic kaze da je tek tada shvatio kako su stradanja naroda na svim stranama ista i da su svi prakticno izmanipulisani. U beogradskom birou UNHCR tvrde da ce svi internirci naci mjesta u nekoj od evropskih, ili prekookeanskih zemalja, mada je to sada veoma tesko s obzirom da se u vecini njih, posebno u Njemackoj, vec nalazi isuvise veliki broj izbjeglica sa prostora bivse Jugoslavije. Vrlo je interesantno da se mali broj interniraca prijavio da se vrati u Bosnu. Sami kazu da nisu sigurni kakav ce tretman imati tamo. Boje se, u prvom redu, da ih ne proglase dezerterima, bez obzira sto im je prelazak u Srbiju bio jedini nacin da sacuvaju zivu glavu. Svaka predaja srpskim vlastima znacila je tada, kako kazu, smrt.

Uz sve probleme koje su imali u prihvatnim centrima, ipak, naglasavaju da je u ovom trenutku najbitnije da su ostali zivi i da postoje bar neke sanse u daljoj ili blizoj buducnosti da se spoje sa svojim porodicama. Ovo je specifican nacin rjesevanja pitanja ljudi koji su silom prilika ucestvovali u ratu. Jer, kako kazu, da su pocinili neki zlocin ne bi se sigurno odlucili da prebjegnu u Srbiju. Njihov odlazak u trece zemlje organizovan je poslije zvanicnih izjava predstavnika vlasti u Srbiji da im ne mogu garantovati bezbjednost. Istini za volju, vlasti u Srbiji nisu znale sta da rade sa njima, pa je ovo rjesenje dobro doslo i jednima i drugima.

(AIM) Ejub Stitkovac