"PEDAGOSKI" PUCNJI

AIM, Skopje, 24.01.1996

Da li to nekad mirna i pomalo pospana Makedonija postaje zemlja opasnog zivljenja? Ovo pitanje sto ga sve cesce postavlja ovdasnji covek, ali i onaj organizirani dio drustva ciji je temeljni zadatak da daje odgovore na ovakva i slicna pitanja. Na zalost, u najradikalnijem obliku ono je postavljeno i sredinom januara u Bitolu, u raskosnom domu Calevskih, gdje su na yvjerski nacin prekinuti mirni penzionerski dani uglednog bracnog para Cvetanke i Aleksandra. Karijera uspjesnog direktora i privrednog predstavnika u inostranstvu ucinile su pokojnog Aleksandra mnogostruko interesantnim za gavne likove crnih hronika u ovdasnjim novinama, pa su se nagadjanja o motivima pocela uglavnom vrtiti u poznatim koordinatama. Mada detalji istrage jos nisu dostupni, ono sto javnost zna uglavnom upucuje na dvije mogucnosti, onu vjerovatniju, da je u pitanju grabez, i onu intrigantniju, da svojim penzionisanjem nesretni Celevski nije prestao da se bavi biznisom, pa je poginuo kao zrtva ovdje sve raspostranjenije djelatnosti - naplacivanje reketa.

Postojanje reketarenja u nomenklaturi makedonskih zanimanja zvanicne vlasti dugo su ignorisale, a zvanicni mediji minimizirali, uporno ga uporedjujuci sa rekordnim dostignucima u bliskom susjedstvu. Stvar je, medjutim, "legalizirana" negdje pred kraj prosle godine, kada su nadlezne sluzbe obavijestile javnost da su "u okviru aktivnosti za sprecavanje pojava vrsenja prisilne naplate i nametanja zastite" preduzete mjere protiv nekih specijaliziranih agencija i pojedinaca. Sa one strane brave nasle su se tako ovdasnjoj javnosti poznate licnosti crnobisernog sazvijezdja. Ali, ne lezi vraze, nakratko, buduci su za teske inkriminacije trebali i isto tako debeli dokazi. Pokazalo se, naime, da su rabote legalizirane, a delikatni lanac dvostruko isprepletene ponude i potraznje previse sofisticirane da bi reketare mogao kompromitovati.

Sto se pojedinaca tice, da li pukim sticajem okolnosti, radilo se o istim imenima koja su pominjana u vezi sa poznatim skandalom oko diskoteke "Hard-rok" koja evo vec vise od godinu dana opterecuje ovdasnju politicku scenu. Grupa od cetrdesetak ovdje "afirmiranih", a javnosti izvan Makedonije uglavnom nepoznatih nasilnika, naime, naoruzanih bejzbol palicama i motkama negdje pred proslu zimu naprosto je dominirala elitno sastajaliste ovdasnje mladezi, samo zato sto gazda nije bio rad placati zastitu. Sam po sebi slucaj "Hard roka" bio bi davno predat zaboravu, da kolovodje nisu samo nekih mjesec dana ranije obezbedjivali predizborne mitinge koalicionog Saveza za Makedoniju koji je odnio ubjedljivu pobjedu na izborima. Bilo je ocigledno da su se reketari uzdali u svoje "dobre veze" i politicki uticaj svojih "poslovnih partnera" na sudstvo sto se, na zalost, uskoro,pokazalo opravdanim, buduci njihov stampedo pravosudni organi nikako nisu mogli dovesti u korelaciju sa Krivicnim zakonima. Kasniji prekrsajni postupak koji je policija iznudila, ako nista ono zbog zastite vlastitog obraza, ukoliko je uopste i dokrajcen mogao ih je kostati tek tridesetak maraka, dakle koliko i "muska tura" na mjestima gdje obicno zalaze.

Slucaj "Hard-roka" i danas se kao neprijatni rep vuce za izbornim pobjednicima i postao je predmetom unutarkoalicionih sporenja i podmetanja. Da li samo kao blijeda refleksija ili kao direktna posljedica ovog po drustvenu stvarnost dramaticnog, ali politicki farsicnog pravosudnog debakla, ljetos je pokrenuta i siroka vladin akcija za dokidanja svih vrsta kriminala, ali se pokazalo da je i ona, mada ambiciozno zamisljena i spektakularno najavljivana, ostala kratkog daha. Ili se mpzda valja miriti sa cinjenicom da su drustva koja, posebno ovako iznenada, prelaze iz jednog u drugi politicki sistem, tranzitiraju iz jedne u drugu istorijsku epohu, jednostavno ne mogu izbjeci svoju sudbinu.

Reket je (pazi slucajnosti - kao i tranzicija), inace, jedna od najmladjih rijeci u ovdasnjem vokabularu, ali kao uostalom i u okolnim zemljama vrlo brzo ulazi u masovnu upotrebu. S pocetka zbunjujuci ljubitelje kosarke, ovdje se prvi put cuo koliko juce, dakle negdje u drugoj polovini 1992 godine, kada se u Ohridu bila uhapsena cetvorica ucenjivaca. Samo nekih sest mjeseci poslije u centralnom skopskom parku doslo je do poznatog revolverrskog obracuna grupe reketara i makedonskih eliotnesova. Da kriminal ne poznaje granice i da ima neukrotivu unutarnju potrebu za ekspanzijom, pokazao je i slucaj kidnapiranja jednog sestogodisnjeg djeteta iz Tetova, od cijih je roditelja trazen otkup od 150.000 DEM. Poslednjih godina zabiljezeno je niz slucajeva paljevine, pucnjave, miniranja kuca i gospodarskih objekata i, na zalost, ubistva u cijoj se pozadini moze prepoznati "metodologija" ovog sve popularnijeg zanimanja. Tek kao kuriozitet, moze se pomenuti cinjenica da se u direktnu vezu sa ovim profitabilnim, ali ponekad opasnim zanimanjem, ovdje nerijetko dovodi u vezu nekadasnji bokserski as Ace Rusevski, mada on, barem prema svjedocenjima novinara koji zive od reciklaze vlastitih dozivljaja direktno na terenu, preferira nesto jednostavniju varijantu - utjerivanje dugova, pa nikad nije procijenjeno koliko je visoko rangiran u svom novom zanatu.

Zvjersko ubistvo u Bitolju, na zalost, nije prvo koje se ovdje u poslednje vrijeme ucinjeno zbog "niskih pobuda" ili zbog "pedagoskih" razloga. Prema jednom ne tako davnom tekstu iz "Nove Makedonije", nesretnu listu "promovirao" je izvjesni Branko Konzulov iz mjestanceta Radovis cije je izresetano tijelo pronadjeno u prtljazniku vlastitog "mercedesa". Bilo je to 1991. godine. Iza toga slijede takozvana narucena ubistva, najprije direktora ohridske poste Slobodana Nikolovskog i supruge mu Violete. Ove hladnokrvne egzekucije su odmah razjasnjene i sankcionirane maksimalnom kaznom, ali je zato slucaj strumicke porodice uglednog biznismena Djordjija Mudinova, njegove supruge Sonje i sina Toncija, jos uvijek prekriven velom tajne. Postoje tek indicije koje ukazuju ko je izvrsilac, ali okolnosti pod kojim se stvar desila ne daju nu malo posumnjati da se radi o tipicnoj radnji po scenariju filmova koji su onspirisani tridesetim godinama u Americi.

Ovdasnja javnost sa dosta nestrplenja ocekuje rezultate koji ce potvrditi da bitolska istraga nije otisla u isti onaj corsokak u kojem evo vec trecu godinu tapka ona strumicka. Ili neke druge. Ukoliko bude drugacije, pitanje sa pocetka ovoga teksta izgubice aktuelnost.

Pise: LULJETA K. NIZAMI