UNUTAR ZADIMLJENO - NAPOLJU VETROVITO

AIM, Skopje, 24.01.1996

*Dali Albanci napustaju makedonsku Vladu i parlament. * Pitanje koje muci ovog trenutka celnike albanskih partija jeste koja je ta optimalnija politicka strategija koja bi se mogla aktivirati u ukolnostima kad ne daju rezultate ucesce u parlament i koalciciranje u vladi.* Abdurahman Aliti, celnik Partije demokratskog prosperiteta (najvece albanske partije u Makedoniji koja koalicira u vladi Crvenkovskog) predupredio je da je "casa prepuna" i da se stoga moze desiti da pripadnici njegove partije napuste vladu i isprazne parlamentarne klupe, ali nije rekao gde bi da odu i kada se vracaju?

Makedonija danas predstavlja "prvi krug jedne politicke alternative" koja jos uvijek ceka da akumulira dovoljno energije kako bi se smestila u vlastiti epicentar. Upravo zato joj je trebalo mnogo vremena da shvati sta se to desavalo sa bivsom Jugoslavijom i hrabrosti da se razdijeli sa "velikim bratom" - Srbijom, te mnogo vise strplenja da je svijet pronadje na globalnim mapama. Poslije mnogih "bitpazara" na kojima su pale nevine albanske zrtve (i to uvijek pod "nerazjasnjenih okolnostima") ona se jos nije uzdigla do onog stepena samosvijesti sa kojeg ce zakljuciti da takva kakva je, dakle multinacionalna, multietnicka i multikulturna, ne moze vise naprijed sa uskogrudim nacionalnim konceptom. Drugim rijecima, Makedonija se jos uvijek boji suociti sa gradjanskim konceptom, pa tek imitira "hibridni" drustveni tok sastavljen od oprecnih elemenata gradjanskog i nacionalnog, kombinujuci ih zavisno od trenutnih potreba i "usiju" koje je slusaju. U medjuvremenu, zivi od davno "procitane" strategije koja ipak daje rezultate. Uspela je, naime, da ubijedi i etnicke Makedonce i medjunarodnu javnost da su Albanci jedini faktor destabilizacije. I dok su se u prvim godinama poslije osamostaljivanja mnoga nerijesena medjunacionalna pitanja mogla pravdati floskulom "ne moze preko noci", danas se konacno mora uvidjeti da ova preduga "noc" traje vec cetiri godine, a da je jos u "prvim vecernim satima".

U takvom jednom politickom ambijentu, aktivnost albanskih politickih partija odvijala se na samoj periferiji i to u dvije krajnosti: da doprinese globalnom rjesenju albanskog pitanja, u cijem je sredistu bilo i ostace Kosovo, te da realizira sopstvena, reklo bi se lokalna, trazenja. Razapeti izmedju ove dvije krajnosti, Albanci su potrosili silnu energiju da ubijede makedonsku stranu da ovdje nisu privremeni podstanari, niti nekakav destruktivni faktor koji se zanima samo time kako ce destabilizirati Makedoniju. Radi se, medjutim, o jednoj perfidnoj igri u kojoj se medjunacionalnim problemima prikrivaju ekonomske mahinacije. U vrijeme kada se vrsi pretvorba nekadasnje drustvene svojine u privatnu, ili velika pljacka kako je poneko ovdje naziva, makedonska strana je pokusavala, a sve su prilike i uspjela, Albance ostaviti izvan procesa privatizacije. U medjuvremenu, zloupotrebljavajuci pri tome drzavne medije, na makedonskom jeziku, Albanci se prikazuju kao neintelegentni (jer, oni ne znaju da za Univerzitet trebaju kadrovi), destruktivni (jer, kad se uhapsi kriminalac, ako je Albanac obavezno mu se potencira nacionalna pripadnost), nelojalni prema drzavi (jer, samo oni se naoruzavaju, dok ostali oruzje poznaju samo kao djecje igracke) i nezainteresovani prema univerzalnim vrijednostima (jer, oni su za getoizaciju buduci nece da uce jezik sredine, za razliku od pripadnika "ustavotvornog" naroda u Debru i Tetovu, na primjer). Jednostavno, sve ovo ima za cilj da prikrije kako osnovna razlika izmedju Makedonaca i Albanaca nije samo psiholoskog karaktera nego da su razlike i u kvantifikaciji: ako Albanci imaju mogucnosti da odlucuju o buducnosti drzave u kojoj zive onoliko koliko im stvarno pripada, mozda bi tu mogucnost iskoristili da pokazu da niti su toliko "nezajazljivi", niti toliko "neosetljivi" prema drugima.

Po svemu sudeci, u igri je strategija "davaj im kasicicu" i "neka se umore od elementarnih zahtijeva, dok mi ne obavimo svoje", strategija koja je makedonskom politickom establismentu vec donijela konkretne rezultate. Albanci, pak, barem kad su u pitanju njihovi opravdani zahtijevi, jos uvijek tapkaju na mjestu gdje su bili u prvim godinama makedonske samostalnosti, dakle kod odgovora da se njihov problem ne moze rujesiti preko noci. Zato se oni sad i suocavaju sa pitanjem: kako i kuda dalje? Ovo posebno iz razloga sto sve zescim postaje politicki koncept o "Makedoncima i ostalim gradjanima", kada je podjela vlasti posvadjala i samu "bracu po krvi" (na vidiku je raspad Saveza za Makedoniju - Socijaldemokratskog saveza Makedonije i Liberalne partije, kako rezultat svadje o podeli ministarskih fotelja), kada je smenjena samo forma, a u sustini se i dalje sve odluke donose u uskim krugovima i "komitetima", kada i u tokazvanim nevladinim i gradjanskim institucijama i organizacijama stosta funkcionise po dojucerasnjem principu "da njih imamo onoliko koliko moramo" i, konacno, kada je i dalje osnovni kvalitet svakog Albanca da bude poslusan i da ne "soli pamet" onima sto im je "od boga dadeno" pravo da "grade sopstvenu drzavu". Ukratko, u uslovima kad ti preostaju dvije mogucnosti: ili da budes dobar i samo klimas glavom ili da, ako iznosis svoje mislenje i jos se drznes da se ne slozis sa konceptom "drzavotvornog" brata, budes obiljezen kao "nelojalan". Drgacije receno, kada je Albancu postavljena tacno naznacena granica do koje se moze mijesati u "uzvisene" drzavne interese.

Uistinu, pitanje je koja je to najoptimalnija politicka strategija koja bi se mogla aktivirati u okolnostima kad ne daju rezultate ucesce u parlamentu i koaliciranje u vladi. I to u vreme kad Albanci, globalno gledano, omaju jos bezbroj nerijesenih problema, sa onim kosovskim na celu, i kad svaki neoprezni korak moze usmjeriti vodu prema vodenici onih snaga koje inace zele konfliktnu situaciju medju Albancima i Makedoncima kako bi pomogli "starijem bratu" - Srbiji, sad kad bi konacno trebalo da se suoci sa kosovskim problemom. Ova pitanja, naravno, najvise muce celnike Partije demokratskog prosperiteta (najveca partija Albanaca u Makedoniji) koja preko svojih ministara koalicira u vlasti sa kojom Albanci nisu zadovoljni, niti za takvo sta imaju razloga. Pitanje koliko ima istine u tvrdnjama da je koalicioni status ove partije u vladi, Albancima donio "pozitivnih" stvari taman koliko bi oni realizirali i bez toga, moze se nasiroko diskutovati, ali nepobitna je cinjenica da je PDP svojim odnosom, podastrla sve moguce dokaze o toleranciji i spremnosti da doprinese sto boljoj buducnosti Makedonije. Isto tako, moze biti predmetom najrazlicitijih analiza, naravno zavisno od sklonost i namjere analiticara, i pitanje zasto druga strana nije iskoristila ovu mogucnost? Jedno okvirno objasnjenje moze sugerisati da makedonska strana nije ni zainteresovana za pogodbu sa Albancima, ili, pak, da "kupuje vreme" buduci zna za "direktive" izvana koje Albancima preporucuju da sacuvaju institucionalni dijalog, mada on za sada ne daje zeljene rezultate. Takve sugestije, inace, pristizu s vremena na vrijeme i od zvanicne Tirane i od Inrahima Rugove, prilikom svakog njegovog boravka u Makedoniji.

U medjuprostoru izmedju ovih "direktiva" i stvarnosti da Skopje odavno nije "glavni grad" zvanicne makedonske politike (sto je slucaj sa vecinom patuljastih balkanskih drzava), ostaje gruba realnost da su ministri Albanci u vladi Crvenkovskog, obicni politicki dekor koji ukrasava makedonsku "demokraciju", a albanski parlamentarci samo su svedoci sopstvenog politickog poraza. Mozda je sve to natjeralo Abdurrahmana Alitija, lidera PDP, da upozori kako je "casa prepuna" ( u intervjuu dat ovdasnjim nedeljnicima "Fokus" i "Koha"), i da se stoga moze desiti da pripadnici njegove partije napuste vladu i isprazne parlamentarne klupe. Ustvari, pravo je pitanje da li je ovoj partiji uopste ostala neka drugacija alternativa osim da povuce iz Vlade svoje ministre, koji zasada ostvaruju samo jedan cilj - vlastito uhljebljenje uz visoke plate (neki kazu jos i "danak za patriotizam" koji sabiraju od svojih sunarodnika kad im obave neki posao), naravno ukoliko zeli da sacuva politicko bice i povjerenje sto ga je stekla kod glasaca. Cini se da je u kabinetu Crvenkovskog previse zadimljeno, pa niko i ne primecuje ministre Albance, a njihove pretnje u stilu "mi odlazimo" niko tamo ne uzima ozbiljno, znajuci da napolju duva "silan vetar" i vlada "uzasno nevrijeme". Cak se govori da, kad neko od ministara Albanaca diskutuje kako bi opravdao neki od "svojih" zahtijeva, njihovi kolege Makedonci izlaze na kafe-pauzu. Odluka da se napusti i vlada i parlamentarne klupe je moze biti jednistvena mogucnost sto je ostala Albancima, ali ona trazi odgovor na veoma delikatna pitanja: gdje, kako i kad ce se vratiti? Podrazumijeva se da postoje dileme oko politickih efekata jednog tako radikalnog poteza. Albanski ministri i poslanici, naravno, nemaju gdje otici osim u Tetovo, da tamo sacekaju da makedonska strana usvoji sve zakone i da skroji drzavu po sopstvenim zeljama (kao da je do sada bilo drugacije?). Samo napustanjem parlamentarnih klupa i ministarskih kabineta kako ne bi "sprecavali" svoje makedonske kolege u "ucvrscivanju pravne, gradjanske drzave", oni mogu pokazati da su iscrpili sve mogucnosti u dokazivanju da su i sami zainteresovani za stabilnost vlastite drzave.

U medjuvremenu, predsednik Republike Kiro Gligorov se oporavio od posljedica bezuspesnog atentata i poceo obavljati svoje redovne drzavnicke funkcije. Najverovatnije, kao uostalom vise puta do sada, on ce pozvati albanske celnike da ih naoruza strplenjem. Hronicari koji makedonsku politicku stvarnost posmatraju kroz prizmu humora, tvrde da "doze" optimistizma kojima predsednik dopinguje albanske lidere imaju propisani rok trajanja od sest mjeseci. A poslije, kad ih iznova zahvati "nervoza", Gligorov im odredjuje novu "kuru" u vidu praznih obecanja i savjeta za strplenje. Prema istim krugovima, ovdasnji Albanci odreda boluju od secerne bolesti, kao posledica slatkih rijeci predsednika Glogorova. No, bilo kako bilo, jos nije potroseno vrijeme politickih kalkulacija u Makedoniji. Zato, pri svakom svom koraku albanske partije moraju imati u vidu i politicki ambijent na Balkanu. No to ni u kom slucaju ne bi smjelo znaciti da bi Albanci trebalo da zaborave sebe i vlastita opravdana trazenja. Pri cemu ostaje zalosna cinjenica da se u Makedoniji nepovratno topi ona mala kolicina medjugradjanskog vezivnog tkiva, neophodnog da opstane jedna multinacionalna, multikonfesionalna i multikulturna drzava, kakva je po svojoj unutarnjoj strukturi Makedonija. A Albanci su odavno podmirili optimum racuna na kontu spremnosti za politicki dijalog i toleranciju. To mogu vidjeti svi koji imaju oci za gledanje i glavu za razumijevanje poretka stvari. Za ostale ionako ne vrijede nikakvi napori i dokazi. Besmisleno je gluvima kucati na vrata. Besmisleno je ubedjivati ih da se drzava ne gradi rijecima i da je politika praznih obecanja posve nalik pozutjelom jesenjem liscu. Pada pri najmanjem nevremenu i ostavlja te razgolicenog.

Pise: KIM MEHMETI