IZAZOVI HRVATSKOG SKOLSTVA

NOVA SOKRATOVA SANSA AIM, ZAGREB, 24.1.1996. Ne stisavaju se polemike o uvodjenju predmeta etika u srednje skole, naprotiv. Nakon iskustva prvog polugodista, kada su u Ministarstvo prosvjete i sporta pristigli potpuni podaci za cijelu Hrvatsku o ucenicima koji su odabrali etiku u prvim razredima srednjih skola, objavljuju se oprezni komentari, ali i kriticki tekstovi u kojima se jos jednom ponavljaju sve ograde koje su pratile ideju o uvodjenju takvog skolskog predmeta od samoga pocetka. Odredjena kao alternativa vjeronauku, etika je prosle jeseni bila pravi izazov i zavrsenim osmoskolcima i njihovim roditeljima koji su trebali pismeno potvrditi djetetov izbor. U usporedbi s vjeronaukom, koji je nakon cetiri godine iskustva vec etabliran i opskrbljen kvalitetnim udzbenicima, djeci dobro poznat i iz osnovne skole ili crkve, o etici se moglo doznati malo, gotovo nista. Predmet je uveden u srednje skole odlukom ministrice prosvjete Ljilje Vokic pocetkom svibnja prosle godine, udzbenika zasad nema nikavih, a prirucnik za nastavnike, kao jedino pomagalo, zapravo su tiskana izlaganja nekolicine sveucili{nih profesora, sudionika ne osobito uspjelog strucnog seminara odrzanog pocetkom rujna.

Prema podacima Ministarstva prosvjete, od 60.182 ucenika prvih razreda srednjih skola u Hrvatskoj u kojima se izvodi nastava vjeronauka i etike, za prvi se predmet odlucilo priblizno dvije trecine (40.000), a za drugi jedna (20.182 ucenika). Iako u nekim skolama ti predmeti jos nisu uvedeni, tj. jos nije obuhvacena cijela populacija, osnovne proporcije su jasne, a uocljive su i razlike medju pojedinim zupanijama. U tom su smislu ilustrativne razlike u podacima za tri zupanije s najvecim brojem djece: za Grad Zagreb s 15.264 obuhvacenih ucenika prvih razreda, Splitsko- dalmatinsku zupaniju sa 7670 ucenika i Primorsko-goransku s 4929 ucenika. Dok su se zagrebacka i primorsko-goranska djeca opredjeljivala slicno (56 odnosno 57 posto za vjeronauk, 44 odnosno 43 posto za etiku), u Splitsko-dalmatinskoj zupaniji taj je omjer bitno u korist vjeronauka (89 posto prema 11 posto za etiku). Bit ce zanimljivo pratiti sto ce se s vremenom zbivati s tim omjerima, kada se etika kao predmet dokraja profilira, sto bi se danas doista tesko moglo reci, jer se tek rade detaljniji programi za drugi, treci i cetvrti razred, a u veljaci ce se raspisati natjecaji za sva cetiri udzbenika.

Neka od otvorenih pitanja povlace se i ovih dana po novinama u polemici koju je potakao napis u rijeckom "Novom listu" objavljen krajem studenoga pod naslovom "Etika potice vjeronauk". To je inace teza koja se vec duze vremena varira, vec i zbog cinjenice da su dva predmeta dovedena u simbioticku vezu; oni su doduse "izborni", ali je izbor obvezan! Odnosno, niti ucenici mogu izabrati nesto trece, niti se mogu odluciti za oba predmeta, ako to pozele. Na temelju razgovora s ucenicima dviju rijeckih srednjih skola, doznaje se da su se za etiku odlucivala uglavnom djeca koja nisu katolicke vjere, da bi se nakon prvih sati nastave neki ipak pragmaticki predomislili, uvjerivsi se da je etika vrlo zahtjevan predmet za koji jos k tome nema potrebne literature, te se profesori snalaze i improviziraju s onim sto imaju.

Reagirajuci na taj tekst, umirovljeni opatijski profesor povijesti i filozofije Marijan Privsek pocetkom sijecnja upucuje ostre kritike Ministarstvu prosvjete, jer je, po njemu, "potpuno jasno da je bigotna ministrica uvela predmet 'Etika' kao 'kazneni predmet' za one ucenike koji ne idu na vjeronauk", dovevsi tako u pitanje i neke odredbe Ustava RH, primjerice cl. 41. u kojem pise da su "sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od drzave". Smatrajuci da se nacinom kako je sada cijeli problem postavljen nanosi steta i Crkvi i skoli, prof. Privsek pise: "Mislim da rimokatolickoj crkvi nisu potrebne 'mrkva i batina' kako bi ucenike 'utjerala u pastirski tor' i da to vrijedja dostojanstvo Crkve, sto ministrica ne shvaca. Sto se tice Etike, njena vrijednost je prevelika da bi smjela posluziti kao batina i bauk za strasenje ucenika." Zato se zalaze da kada se vec predmet etika uvodi, izmedju nje i vjeronauka ne bude nikakve uvjetovane veze, "ponajprije radi digniteta samog vjeronauka". Etiku, u onom znacenju kako je percipira vecina ljudi, tj. kao filozofsku disciplinu, (i) prof. Privsek drzi sasvim neprimjerenom uzrastu 15- godisnjaka. Dosta rasireno imenovanje etike kao izrazito "odgojnog predmeta" smatra pak besmislenim, "osim ako se i tu ne radi o vjerskom odgoju pod drugim naslovom, sto je u nas takodjer moguce."

Ovih je dana radna skupina Ministarstva prosvjete koja je izradila program etike energicno demantirala posljednju tvrdnju, jer "etika nije nadomjestak za vjeronauk", pozivajuci se na tekst ministricine odluke o uvodjenju tog predmeta. Prema tom dokumentu, etika "obuhvaca temeljna pitanja covjeka, njegove slobode i odgovornosti i uvodi ucenike u sustav vrednota na kojima se temelji nas Ustavni zakon i koje su opcenito prihvacene u demokratskom drustvu. Ujedno otkriva mladom covjeku korijene nase kulture i civilizacije kao i religiozne vrednote koje su sastavni dio nase nacionalne bastine. Kroz predmet mladi ce otkriti sebe, svoj zivotni poziv i osposobljavati se da kao izgradjeni ljudi rade na promicanju opceg dobra u skladnom suzivotu s ljudima razlicitih politickih, vjerskih i nacionalnih opredjeljenja."

Spomenuta Odluka objavljena je pocetkom kolovoza u posebnom izdanju Glasnika Ministarstva prosvjete i sporta u kojem su uoci pocetka nove skolske godine tiskani nastavni planovi srednjih skola, te posebno izdvojeni nastavni programi za hrvatski jezik, povijest i etiku. Ali, dok je u sluzbenom glasilu Ministarstva prosvjete hrvatskom jeziku posveceno ukupno 30 stranica (za gimnazije, cetverogodisnje i trogodisnje strukovne skole), a povijesti 13 stranica, sva cetiri razreda etike, ukljucujuci i definiranje zadace nastavnog predmeta i obrazlozenje programa, stala su na nepune dvije stranice! Najveci dio odnosi se na cjeline predvidjene za prvi razred, dok su ostala tri svedena tek na natuknice. Pa i u tako malo teksta potkrala se velika nedosljednost, jer u obrazlozenju programa stoji da je naziv predmeta "etika i religija", sto je bila jedna od ranijih varijanti naziva.

Taj supersazeti nastavni program jos je jedna od jakih karata kriticarima ideje prekonocnog uvodjenja novog skolskog predmeta, jer se sadrzaj koji stoji iza kratkih natuknica moze pretpostavljati, otcitavati i interpretirati po volji. Dosad su prigovori stizali s razlicitih, pa i sasvim suprotnih strana. Dio javnosti tvrdio je da se "etikom uvodi vjeronauk na mala vrata u srednje skole", gdje ga je pohadjalo upadljivo manje ucenika nego u osnovnim skolama. Prema crkvenim podacima, vjeronauk je uveden u 57,14 posto svih srednjih skola u Hrvatskoj, a pohadjalo ga je 24,74 posto ucenika, dakle, najvise oko 13 posto ukupne srednjoskolske populacije. I to unatoc tome sto su udzbenici vjeronauka radjeni s mnogo truda i zelje da budu sto suvremeniji i privlacniji ucenicima (osnovni tekst dr. Marka Pranjica, ravnatelja Katehetskog salezijanskog centra u Zagrebu, pisan je jednostavno i razumljivo, popracen je primjerima iz zivotne svakodnevice, visokokvalitetnim knjizevnim i likovnim prilozima, tabelama, ilustracijama, upitnicima...). Nimalo spektakularan rezultat davao je za pravo onima u crkvenim krugovima koji su se svojedobno protivili uvodjenju konfesionalnog vjeronauka u skole i zalagali radije za predmet religijska kultura (ili slicnog naziva), koji ne bi bio konfesionalnog nego interkonfesionalnog tipa i poducavao bi o svim religijama, a ne samo o jednoj. Iako su se hrvatski biskupi na kraju odlucili za konfesionalni vjeronauk, steta je da barem u dijelu skola nije testiran i predmet religijske kulture onako kako je prvobitno zamisljen, jer bi postojala mogucnost usporedbe ucenickog reagiranja.

No, nedostatan odziv mladih ljudi na kraju je zabrinuo aktiviste duhovne obnove, ponovo pokrenuo rasprave i nametnuo potragu za rjesenjem. Energicna ministrica Ljilja Vokic (koja se u aktualnoj polemici o etici usporedjuje i s Ksantipom kojoj je Sokrat uzalud govorio: "Ti i ne znas koliko ne znas!") donijela je odluku o uvodjenju alternativnog predmeta, okupila radnu skupinu i zatrazila sto brzi rezultat. Dio crkvenih ljudi bio je skeptican i prema toj ideji, bojeci se prevelike brzine i nedostatne razradjenosti predmeta, oskudice kvalitetnih ljudi, a zaziruci i od prevelike profesorske slobode u kreiranju nastave (s obzirom na nepostojanje udzbenika i pratece literature), te na raznorodne struke koje je Ministarstvo odredilo kao kvalificirane da mogu predavati etiku - filozofe, teologe, sociologe, pa i profesore povijesti i hrvatskog jezika. Zasad, medjutim, brojke pokazuju da su bolje procijenili oni koji su alternativni predmet vidjeli kao snaznu injekciju za ozivljavanje konfesionalnog vjeronauka.

Dio odgovora zasto je tako nazire se i iz sastava radne skupine: voditelj je pater Petar Galauner, ravnatelj Nadbiskupske klasicne gimnazije u Zagrebu, ujedno i predsjednik Udruge hrvatskih srednjoskolskih ravnatelja, a medju clanovima su i spomenuti dr. Marko Pranjic, autor udzbenika vjeronauka za sva cetiri razreda, te teolog i filozof dr. Ivan Kordic, profesor religijske kulture na Filozofskom fakultetu Druzbe Isusove u Zagrebu i odnedavno voditelj Hrvatskih studija, uz dr. Nikolu Stankovica, mr. Dubravku Kozinu, Raula Raunica, te Natasu Vulic iz Ministarstva prosvjete.

Onaj dio javnosti koji je bio opcenito protiv vjeronauka kao skolskog predmeta, pa u tom kontekstu i etike kao alternative, svoj je otpor temeljio najcesce na iskustvu s problematicnim ad hoc uvodjenim ideologiziranim predmetima iz jos svjeze skolske proslosti. Videci i dva aktualna predmeta kao moguca uporista nove ideologizacije druge provenijencije, tim prije ako se u perspektivi postupno pretvaraju iz izbornih u obvezne, kriticari iz te skupine zalazu se za sirenje, a ne suzavanje slobode izbora. Usto, ne pristaju da treba slijepo oponasati bas sve za sto se tvrdi da je "uobicajeno drugdje u Europi". Da se o europskim uzorima govori katkad i sasvim povrsno pa i netocno, svjedoci iz prve ruke profesor etike na zagrebackoj XVIII. gimnaziji Hrvoje Glavac, kojem je njemacka skolska praksa vrlo dobro poznata. On upozorava na olake tvrdnje o tome kako je hrvatski program etike nalik njemackom, jer se u Njemackoj predmet etika upisuje tek u trecem razredu, kada su ucenici dovoljno zreli da ga slusaju kao spoznajni predmet, temeljen na problematiziranju, relativiziranju razlicitih polazista. Nasuprot, "predmet je kod nas u nezavidnoj situaciji jer su mu krivo postavljeni ciljevi. Mi, profesori etike nemamo namjeru odgajati. Stvorena je neproduktivna konkurencija izmedju nastavnika etike i vjeroucitelja, a eticar se ne bori za dusu djaka, vec za njegovu pamet. Kao formativan, taj je predmet suvisan. Pretpostavka je da ucenici dolaze iz obitelji eticki formirani."

Kako sada stvari stoje, oni koji ce inzistirati na recimo sokratovskom konceptu etike, imaju sve sanse da i sami zarade optuzbe zbog "bezboznistva" i "kvarenja mladezi", odnosno, u aktualnoj terminologiji, za iznevjerivanja svetih ciljeva duhovne obnove, te nepodobnost da predaju u skoli. MERI STAJDUHAR