POCETNI PLODOVI U ODNOSIMA ZAGREBA I BEOGRADA

AIM, ZAGREB, 23.1.1996. Premda su se poslije posjete sefa hrvatske diplomacije Mate Granica Beogradu, obje strane trudile da ne izgledaju previse optimisticno, jos manje odusevljeno, "normalizacija" je ipak dala pocetne plodove. Najavljeno je otvaranje prvog granicnog prijelaza i nastavljeni su pregovori naftnih kompanija INA-e i Jugopetrola, sto potvrdjuje da su ekonomski, posebno trgovinski interesi, i poslije vise godina potpune zapustenosti jos uvijek dobar "omeksivac" nacionalistickih iskljucivosti i strasti.

Predstavnici dviju nacionalnih naftnih kompanija sastali su se u Zagrebu, a da ne bi bilo sumnji u javnosti koje su pratile prijasnje kontakte, nastojali su ostaviti pred novinarima dojam strucnjaka koji ne prejudiciraju diplomatska rjesenja, nego se samo koriste prednosti koje ona donose. Receno je da je koncem godine vec potpisan i ugovor o prodaji INA-inih proizvoda (benzin, mazut, dizelska goriva), a naknadno razmotrena i prodaja drugih (umjetna gnojiva, cadja, polietilen, PVC, plasticna ambalaza), ali da ce sve to postati operativno tek nakon medjusobnog priznanja dvije drzave. Kao da su naftasi s dvije strane Dunava htjeli reci da ne bi zeljeli puno strsati: oni su tu da obnove biznis koji u iole normalnim prilikama svakome donosi lijepe profite, ali tek kada im se kaze - moze.

No, cini se da oni ovaj put ipak imaju puno vazniju ulogu i da su ekonomisti sada upuceni u finese diplomacije koliko i politicari. Da se u politickim kalkulacijama nesto promijenilo i da je sklapanje prvih poslova medju naftasima bilo i najava toga, govori intervju Mate Granica u posljednjem broju zagrebackog tjednika "Nacional". Suprotno onome sto je govorio mjesecima pa i godinama, Granic sada kaze da Hrvatskoj priznanje od strane SR Jugoslavije nije "prvi cilj", nego je to reintegracija istocne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Ako, dodaje on, uz to dodje i otvaranje komunikacija, granicnih prijelaza itd., onda su to i "elementi priznanja", jer se sve mora regulirati medjudrzavnim sporazumima Zagreba i Beograda.

Graniceva izjava vjerojatno se moze shvatiti i kao pokusaj da se zastite bokovi Ministarstva vanjskih poslova koje je u posljednje vrijeme postalo predmet kritika opozicije i sire javnosti da se odustalo od stava da se nece pristati na bezuvjetnu normalizaciju odnosa s Beogradom. Takve izjave su stvarno davane i to s najvisih drzavnih mjesta, a sam Granic je vise puta izjavljivao da njegov posjet Beogradu ne dolazi u obzir dok SR Jugoslavija ne prizna Hrvatsku i dok se ne otvori auto cesta kroz dijelove zemlje pod srpskom kontrolom.

Nakon sto se vratio iz Beograda, jedan od celnih ljudi opozicije Zlatko Tomcic (Hrvatska esljacka stranka) pitao je Granica, u raspravi u Saboru, i zasto je Hrvatska pristala, takodjer suprotno prethodnim izjavama, na ukidanje sankcija Beogradu prije reintegracije istocne Slavonije i prije priznanja Hrvatske. Granic je odgovorio da je pitanje sankcija rjesavano ne u Zagrebu nego u Daytonu i da one nisu bezuvjetno ukinute, a sto se tice reintegracije istocne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, rekao je da to poslije "Oluje" i "Bljeska" postaje puno laksi problem, tim vise sto su Amerikanci pristali imenovati vojnog i civilnog zapovjednika za to podrucje.

Premda Rezolucija 1037 Vijeca sigurnosti prilicno neodredjeno govori o reintegraciji istocne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema - ne zna se kada tocno pocinje teci jednogodisnji mandat UNTAES-a, demobilizacija ovog podrucja pocinje poslije razmjestanja mirovnih snaga, za koje se ne zna koliko ce trajati, niti za sada postoji zanimanje zemalja clanica da posalju trupe - u hrvatskom drzavnom vrhu ona je primljena s izrazitim optimizmom, nikada vecim kada je rijec o dokumentima s East Rivera. Razlog je otkrio sam Granic, apostrofirajuci americku ulogu, za koju se drzi da je presudna po daljnji razvoj dogadjaja, o cemu navodno postoje detalji o kojima javnost jos ne bi smjela znati sve.

Granic je, naime, nedavno izjavio da su Amerikanci dali i interne garancije Hrvatskoj oko reintegracije istocne Slavonije. Kako se interne garancije ne daju da se poslije o tome okolo prica, izjava izgleda sasvim nespretno, i dakako ne moze se provjeriti koliko je tocna, sto je vjerojatno i bila namjera. S hrvatske strane takodjer se tvrdi da nije slucajno sto je u Rezoluciji 1037 navedeno da ce UNTAES povuci svoje snage prije predvidjenog roka, ako se pokaze da se sporazum ne provodi ili se opstruira. Najvisi hrvatski predstavnici uvjeravaju da je to unijeto zbog mogucih otpora sa srpske strane, koji se ovaj put ne bi tolerirali, pa bi se Zagrebu dalo zeleno svjetlo da, nakon sto je iskusao zadnje mogucnosti mirne reintegracije, primjeni sredstva iz "Oluje" i "Bljeska".

Iako se hrvatsko vrhovnistvo jezi i od samog spominjanja Amerikanaca kao tajnih sponzora i podrzavatelja hrvatskih vojnih pobjeda u Krajini i u zapadnoj Bosni i Hercegovini, sada se, evo, u naknadnoj kontekstualizaciji nespretno priznaje da u tome ipak ima necega. Veliko je, medjutim, pitanje da li Amerikanci mogu ostati sponzori novog ogranicenog rata u istocnoj Slavoniji, u kojem bi ukljucenje vojnih snaga Jugoslavije ipak bilo puno vjerojatnije nego proslog ljeta. Osim toga, prilike su se u medjuvremenu sasvim promijenile, i dok je prosle godine jos uzaludno trazena kakva-takva nit koja bi odvela do globalnog mirovnog rjesenja, ona je u medjuvremenu pronadjena.

Stovise, tri zaracene strane prvi put su potpisale nekakav zajednicki papir u Daytonu za koji se vjeruje da bi mogao donijeti trajni, makar i hladni, mir. To je bio i eliminatoran uvjet da se Amerikanci izravno angaziraju i pristanu poslati svoje trupe. Zvuci malo vjerojatno da bi oni dopustili da se to sada stavi na kocku i da se u susjedstvu jedva pacificirane Bosne i Hercegovine zametne novi rat, jer ga oni ovaj put ne bi mogli samo "nadlijetati" nego bi se, izvjesno, morali izravno uplesti. Zato sigurno nije slucajno sto je americki upravitelj Prijelazne uprave za to podrucje Jacques Klein apostrofirao da reintegracija istocne Slavonije u hrvatski sustav nije nesto do cega se moze doci bez ikakvog truda Zagreba. "Srpska je strana zabrinuta hoce li se sve odvijati na smiren nacin", rekao je s razumijevanjem, i dodao da to trazi jamcenje "gradjanskih prava i zastitu srpskog stanovnistva koje je tu i prije zivjelo".

Hrvatska je vec dobila vrlo ostro upozorenje s East Rivera u vezi zastite manjinskih prava srpskog stanovnistva, a za nesto manje od mjesec dana ocekuje se i novi izvjestaj Boutrosa Ghalija o toj temi. Prema procjeni samih hrvatskih predstavnika u UN-u (Vladimir Drobnjak) postoje realne mogucnosti da ovaj put Vijece sigurnosti ne ostane samo kod predsjednicke izjave, nego da donese i posebnu rezoluciji o Hrvatskoj (pa, ako ona bude imala provedbenu snaga, i da izglasa neki oblik kaznjavanja Zagreba).

Zbog svega ovoga, najvisi hrvatski duznosnici, posebno Granic, podvlace u posljednje vrijeme da mirna reintegracija istocne Slavonije ima cvrste perspektive, a uvjerava se da je o tome postignuto i visoko medjusobno razumijevanje s Beogradom. U motive druge strane sa pri tome ne ulazi, iako nije jasno zasto bi Beograd isao u susret Zagrebu, ukoliko i ovaj ne uzvrati kooperativnoscu u drugim otvorenim pitanjima (Prevlaka, povratak odredjenog broja Srba u Krajinu). Zasad se te stvari guraju pod tepih, no jasno je da to ne moze ici unedogled.

MARINKO CULIC