ULUDO POTROSENI JOKER

Zagreb Jan 17, 1996

AIM, ZAGREB, 17.1.1996. Hrvatski je predsjednik Tudjman paradigmatican primjer za pricu o malom prstu i cijeloj ruci, te se uporno trudi dokazati da pravi vuk ne mora mijenjati ni dlaku ni cud. Usprkos "bljeskovima", "olujama" i drugim vojnim vjetrovima njegov HDZ uspio je osigurati osjetnu vecinu u Saboru tek uz pomoc izbornog inzinjeringa, sitnih prijevara i poklon paketa od 12 zastupnia iz dijaspore, koja se u prijevodu zove Herceg-Bosna. Najvecu pljusku mu je opalio Zagreb, njegovo dosadasnje uporiste, u kojem je na izborima za gradsku skupstinu HDZ dobio svega 35 posto glasova. Potom su dosli daytonski i pariski potpisi sto je jos vise potkopalo Tudjmanovu popularnost, posebice zbog Bosanske Posavine i Prevlake, te ocitih dokaza da je trgovao sa Slobodanom Milosevicem. Pristevi ekonomske i socijalne krize prerasli su u gnojne cireve sto su poceli prskati i kako se mir sve vise priblizavao rastao je unutrasnjohrvatski nemir.

Sve je to rezultiralo time da je Tudjmanova popularnost naglo opala, a da je njegov HDZ, prema nekim novinskim istrazivanjima, poceo strmoglavo gubiti povjerenje dosezuci jedva tridesetak postotaka potencijalnih glasova biraca. Tudjman se nasao u unakrsnoj vatri u samoj Hrvatskoj, a niti na medjunarodnom planu nisu mu cvjetale ruze. Hrvatska je optuzena za zlodjela koja su nakon "Oluje" ucinjena u Krajini, od nje je zatrazeno da povuce zakone po kojima se srpska imovina stavlja pod privremeni patronat drzave te da omoguci povratak svim izbjeglima koji to zele. Samo zahvaljujuci Njemackoj Vijece sigurnosti nije o svemu tome donijelo rezoluciju, vec predsjednicku izjavu. Zakomplicirala se i situacija u Mostaru, gdje je cak morao intervenirati IFOR, a u mirovnu misiju u taj podijeljeni grad, koji je najbolji dokaz buducnosti Federacije BiH, krenuli su ministri vanjskih poslova Njemacke i Hrvatske, Klaus Kinkel i Mate Granic. No, nije se pucalo samo u Mostaru vec i u srednjoj Bosni gdje su obnovljeni sukobi izmedju Hrvata i Muslimana.

A onda je stigao poklon s neba. U zagrebacku zracnu luku "Pleso" u dvosatni posjet sletio je Bill Clinton. Istina nije zasvirao u saksofon koji ga je tamo cekao, ali zato je izjavio: "Dosao sam da bih zahvalio predsjedniku Tudjmanu i narodu Hrvatske, ljudima iz Hrvatske koji pruzaju potporu miru i mirovnom procesu. Dosao sam i kako bih iskazao podrsku ne samo mirovnom procesu vec i federaciji izmedju Muslimana i Hrvata, kako bi podrzao mirovni sporazum koji ce omoguciti miran povratak hrvatskih zemalja u istocnoj Slavoniji i koji bi omogucio partnerstvo Hrvatske, ne samo sa SAD, vec i s ostalim zapadnim zemljama koje vjeruju u slobodu, ljudska prava, demokraciju i mir, progres i zajednicko djelovanje".

I ono sto je obecano ostvareno je. Vijece sigurnosti je 15. sijecnja donijelo dvije rezolucije o Hrvatskoj na koje ona nema primjedbi, jer i ona o operaciji UNTAES-a u istocnoj Slavoniji i ona o Prevlaci polaze od nepromjenjivosti granica, to jest priznanja Hrvatske u njenim avnojevskim okvirima. Snage od 5000 vojnika i 600 civilnih policajaca, te prijelazni upravitelj, umirovljeni americki general Jack Klein, imaju zadatak da u roku od mjesec dana demilitariziraju istocnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem. A ono sto posebno veseli hrvatsku stranu je da ce snage UN imati mandat na osnovu VII Poglavlja UN, to jest imat ce pravo upotrebiti silu, bit ce sastavljene od clanica NATO, moci ce pozvati u pomoc snage IFOR-a, te zatraziti zracnu podrsku. Sve to ukazuje da je Amerika odlucila da konacno rijesi taj zadnji veliki problem Hrvatske, milom ili silom. Istodobno, rezolucijom o Prevlaci, po kojoj tamo stanje ostaje nepromijenjeno, Tudjmanu je stigla pomoc da se izvuce iz galimatijasa u koji se sam uvukao neoprezno i neovlasteno pregovarajuci o nekakvoj zamjeni teritorija.

Tu drugu rezoluciju je hrvatski predstavnik u UN Vladimir Drobnjak ocjenio kao sukladnu hrvatskim interesima, ali je kompromisno dodao kako se "Prevlaka ne moze smatrati granicnim sporom izmedju Hrvatske i Jugoslavije, te je sredisnji problem bokokotorski zaljev. Hrvatska je spremna nastaviti traziti nacine za mirno rjesenje postojecih problema, te podupire stajaliste da bi pristup bokokotorskoj luci u susjednoj Crnoj Gori trebao biti slobodan".

Sve to, uz Granicev posjet Beogradu i vec za ovaj tjedan najavljeni nastavak s jugoslavenskim ministrom vanjskih poslvoa Milutinovicem u Zagrebu, sto je direktno naruceno iz Washingtona, pokazuje da Amerika stvari drzi pod kontrolom. Ostaje, medjutim, bolno pitanje Bosne i Hercegovine, ali iako to hrvatska stampa ne biljezi zna se da je Clinton zatrazio od Tudjmana da intervenira i zaustavi sukobe. Ocito je, dakle, da je Clinton svojim usputnim zadrzavanjem na zagrebackom aerodromu, koji se ovdje uporno zeli pokazati kao sluzbeni posjet Hrvatskoj, umnogome pomogao Tudjmanu da ponovo ojaca svoju poziciju.

Ali Tudjman ne bi bio Tudjman da taj pruzeni mali prst nije zagrizao sve do ramena i da osjecajuci se sada ponovo jakim ne nastavlja po svome. Najbolji dokaz za to je njegovo gotovo trosatno govorenje na zajednickoj sjednici obaju domova Sabora, kada je podnio "Izvjesce o stanju hrvatske drzave i nacije u

  1. godini". Mnogo je toga sto zabrinjava u ovom izvjescu, a ponajprije jasni izricaji kako Predsjednik zamislja demokraciju, te gotovo eksplicitna najava uvodjenja diktature i totalitarne vlasti, sa nizom prijetnji. Ovo Tudjmanovo izlaganje tesko da bi izdrzalo i povrsnu logicnu analizu i primjer je kako se ne smije koristiti premise koje nisu u funkciji zakljucka, odnosno sinteze.

Evo primjera od kojeg boli glava: "Hrvatska demokratska vlast nikoga nije prozivala, ili pozivala na odgovornost, zbog sudjelovanja u protunarodnom komunistickom rezimu. No, danas, nakon definitivne pobjede i ustroja hrvatske drzave, ne mogu se tolerirati pojave da ostaci starog jugokomunistickog ustroja, zlorabeci demokraciju, postaju kocnicom i osloncem opstrukcije na pojedinim podrucjima drzavne politike, stovise otvorenim poticanjem na kompromitaciju, cak i obaranje demokratski izabrane vlasti. S obzirom na pojavnosti ocite zloporabe demokracije, otvorenim zahtjevima za kompromitaciju i destabilizaciju demokratski izabrane vlasti, ne samo Ured za nacionalnu isgurnost, nego i sva istinski demokratska javnost, mora se pozabaviti izvorima i krajnjim ciljevima takvih pojavnosti". Tudjman se potom, gotovo djecacki, ili mozda generalski naivno cudi: "Pritom je znakovito da su se te pojavnosti pojacavale u zavrsnom razdoblju Domovinskog rata i da se nastavljaju bez obzira ne njegov ishod".

Tudjman je, dakle, pronasao hrpu domacih neprijatelja, upravo u trenutku kada je Hrvatska najjaca i kada se, po njegovim rijecima, rjesila glavnog neprijatelja i destabilizatora, to jest Srba. A po onome sto je rekao ispada da je samo u Zagrebu takvih oko 65 posto, jer bez obzira na volju biraca, Tudjman ce reci kako su zupani, pa tako i gradonacelnik Zagreba u prvom redu predstavnici sredisnje drzavne vlasti na lokalnoj razini. A da ne bude zabune objasnio je i kako on to zamislja sredisnju vlast: "Predsjednik Republike, kao drzavni poglavar, nije samo nositelj formalne izvrsne vlasti, vec je temeljem neposrednog izbora i predstavnik narodnog suvereniteta koji ima duznost brinuti se za postivanje ustavnog poretka, za osiguranje opstojnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske, i za redovno djelovanje svekolike vlasti, sastavnice koje su i zakonodavna i izvrsna i sudska vlast".

Moglo bi se nabrojati jos mnostvo slicnih "demokratskih" citata na koje su ostro upozorili i predstavnici opozicionih stranaka. Tako Anto Djapic iz Hrvatske stranke prava, bliske HDZ-u, kaze kao je izvjesce predugacko, samozadovoljno i problematicno. Istice primjer Zagreba, jer po Tudjmanu upitan je zakon o lokalnoj samoupravi. Silvije Degen iz Akcije socijaldemokrata smatra da je izvjesce prepuno samohvale, liseno kriticnosti, ali sadrzi i vrlo opasne ocjene, cak i prijetnje upucene svima onima koji se ne uklapaju u parolasko slavlje onoga sto Predsjednik smatra uspjehom. Stjepo Martinovic iz Hrvatske narodne stranke je direktan i tvrdi da je doslo vrijeme da se jasno kaze da Predsjednik gazi u diktaturu. Stjepan Mesic, predsjednik Hrvatskih nezavisnih demokrata drzi da se radi o najavi totalitarizma, a liberal Jozo Rados dodaje kako su "za sve nase promasaje krivi neprijatelji, medjunarodna zavjera, strane sile, a nigdje se ne govori o vlastitim greskama". Marko Veselica, predsjednik Hrvatske krscanskodemokratske unije tvrdi da se radi o zidanju kulta licnosti, a Dobroslav Paraga iz HSP 1861 proglasio je Tudjmanov govor trosatnim mucenjem za sve koji misle svojom glavom, "a takvih je, hvala Bogu, u Zagrebu 64 posto, a i u Hrvatskoj ce ih biti sve vise".

Tudjman je, dakle, dobio americku injekciju, ali pitanje je nije li je upropastio i uludo potrosio ovim svojim kraljevskim govorom?

GOJKO MARINKOVIC